Ustupljena fotografija
Živi novinarstvo, olovka ga osvojila, slikarstvo dodalo (ne)mir, zavičaj pečatirao, porijeklo i izbjeglištvo obilježili, godine samo prebroji – i nastavi. Minja Bojanić, novinarski bard i Mostarac. Prvi prilog, kao prvačića, 1957, objavljen mu je u čuvenoj „Veseloj svesci“. „Biće da me je upravo taj događaj sudbinski predodredio za ovu, inače nezahvalnu rabotu“, priča Minja. Pisao prvo poluvrijeme svog radnog vijeka ili duže od dvije decenije u „Oslobođenju“ i „Svijetu“, a onda je u drugom poluvremenu od 1992. godine ušao u prvi tim titogradske „Pobjede“, gdje ostaje do penzionisanja 2016. Nemir mu ne da mira, pa nastavlja kao glavni urednik časopisa „Komuna“, a u slikarstvu je poodavno prekoračio petu deceniju. Dođe onda neko pogano i zlo vrijeme, kad nakon svakih pedesetak godina balkanski čovjek iz porodične idile i zavičaja uskoči, ni kriv ni dužan, u neki novi rat, pa ako živ ostane, onda se s cegerom i vrećom stani u izbjeglištvu i na nepoznatoj adresi. Neko kao Minja Bojanić „izabere“ Herceg-Novi, odakle mu je majka i preci po ocu, Bojanići iz Krivošija. Do tog zlog proljeća 1992. godine, kad mu se, kako kaže, „sav dotadašnji život obnoć sasuo samo u dvije plastične kese”, živio je i radio u Jugoslaviji, BiH i Mostaru, a najviše vremena provodio tu u Ulici H. Maslića, br. 10, i redakciji “Oslobođenja”. Takav je usud balkanskog čovjeka, posebno onog iz doline Neretve, što je poodavno okusio susret tri civilizacije i kulture zajedničkog življenja. Nakon svega, tridesetak godina poslije rata, Minja Bojanić zbraja vrijeme, ljude i događaje. Sve to, ponovo, danas s kućnog bjelopoljskog topraga i zavičaja premotava doajen BiH i crnogorskog novinarstva Minja Bojanić.
A kako to izgleda kad si razapet između porijekla i rodne mostarsko-bjelopoljske grude, Minja nadahnuto opisuje u jednoj kafani u Varduši, na pola puta između Herceg-Novog i Mostara:
“Tu me nema, a i ovdje nisam?!
Kad god me neko zapita gdje sam, obično uzvratim: ‘Na pola puta, u VARDUŠI…’ Jer, na priliku je toliko između Mostara i Herceg-Novog, a i obratno, na putu kojim evo već decenijama trandam varakajući se i sa sosptvenom dušom, odavno raspetom između zavičaja i zavičaja predaka kao utočišta u nevolji. Valjda i stoga svaki put oduška duši nalazim i u VARDUŠI, inače izuzetnom restoranu koji drže moji vrli i gostoljubivi prijatelji, tik uz put na izlazu iz Ljubinja. Obično tu zatičem i motiv brava koji se ‘preznojava’ na ražnju, a poseban specijalitet kuće, za mene bar, jeste i njihova – lešo kozletina. Ali kako u potonji vakat sa zdravljem više i nisam baš ‘na ti’, dovoljna je i kafa razgovoruša. U blizini su i Bančići, čuveno selo s najviše stogodišnjaka, a o čemu je svojevremeno pisao i poznati mostarski profesor Ljubo Mihić, rodom iz istog sela. Mrčio sam i ja pero o ovoj priči, čak i o tom kako je jedan od seljana doživio ravno 125 ljeta! A ja sam i tu, opet, negdje – „na po puta?!”.
U današnji vakat, i kod nas i u svijetu, skoro se sve pobrkalo. Važnija smrt od života, izgled od duše, pare od humanosti, loše od dobrog, nečovjek od čovjeka. Ne priča se kako da prestanu ratovi i ubijanja u Ukrajini ili Gazi, nego ko je za Ukrajinu ili Rusiju, ko je za Palestinu ili Izrael. Nije ništa bolje ni u novinarstvu, pa Minja još 2018. godine u opširnom intervju magazinu “ART” kaže: “U suštini, novinarstvo, pogotovo ono kakvo sam poznavao i bio mu posvećenik, danas i praktično, više kao da i ne postoji?! Baš kao i istorija. Jer se ono sad svelo tek na puki politički i ostale sorte marketinga. Kao i na drsku pljuvačko-huškačku kakafoniju, u kojoj je, nerijetko, čestitom čitaocu zaista teško razabrati istinu od notorne laži i obratno. I malo ko u ovoj tranzicijskoj, a u suštini čak planetarnoj pljačkaškoj eri, hoće da to, ili bilo što drugo, nazove pravim imenom. Zbilja, stoga se često pitam i: kako će se ovo razljudno vrijeme sveopšteg beščašća i morlanog sunovrata, a koje velikom većinom i pišteći životarimo, uopšte i zvati?! Možda je ponajbolja personifikacija novinara jedan lik, koji je prije nekoliko godina i kroz odžak, što bi rekao Džumhur, upao za kormilo najstarije crnogorske dnevne novine, u kojoj sam doskora i rmbačio. I za nepun mandat, naprosto, Nepomenik je rastjerao dobar dio kolega, a, nažalost, opet, čak i najodanije nam čitaoce. Jedan od prvih poteza bio mu je i da tehnološkim viškom proglasi sve reporetere i dopisnike, mahom najproduktivnije i najiskusnije kolege u kolektivu?! Zamislite tu budalaštinu: da se pri sanaciji neke posrnule aviokompanije, recimo, mednažment prvo odriče najiskusnijih pilota?! Ipak, koliko god zvučalo paradoksalno, mnogo mi je taj lik i pomogao na kraju moje profesionalne karijere.
Foto: Linkedin
Minja kaže da bi se, kad bi mogao birati, danas radije opredijelio za univerzalno razumljiv i dakako pitomiji jezik likovnosti negoli za pisanu riječ. Nije onda ni čudo da s tugom i gorčinom zbori: “Poput mnogih, doživio sam ono najstrašnije: da mi još jedan zaludni rat, kao i svaki uostalom, odnese rođenog brata i desetinu najbližih, najdražih, te da mi dobrim dijelom zbriše i otme prošlost, sadašnjost i budućnost. I ovdje je vazda aktuelna ona da: ‘U svaki rat sirotinja šalje sinove, a bogati volove’. I to je uticalo da u pisanju, pa i slikanju, opet moguće i više podsvjesno, pokušam pronaći bar zeru odgovora na sveprisutno i svestižuće zlo u čovjeku, koje nas i nadalje okružuje, kao i za mogućom utjehom. Nastojao sam da to dijelom ukoričim i u svojoj knjizi ‘Biseri koje nijesu pojele svinje’, a i u narednoj zbirci pozorišnih tekstova pod naslovom ‘Lelek’. Ali, definitivno, bilo kakva nasušna utjeha na ovoj planeti više kao i da ne stanuje?!”
Kad sam ga prije desetak dana sa zajedničkim prijateljem uspio ‘odšarafiti’ da progleda je li probeharalo, nadahnuto je opet pričao i o majčinom crnogorskom porijeklu, o Bojanićima i pradjedu što je u austro-ugarskom vaktu trgovao s njihovom vojskom pa stekao imetak da i sam ne zna koliko sve od nepokretnosti ima, od Potoka do Željuše. Zagrebali smo i po današnjoj stvarnosti, pa brzo zaključili da je to uzaludno trošenje vremena jer nećemo ništa promijeniti. Prebacili smo se na one još preostale drugare što zajednički obrežu preostalo od vinove loze i sve pripreme da u kasnim jesenjenim danima procuri domaća loza što će im umjesto antibiotika liječiti zimsku prehladu. Posebno je ljut na one što mijenjaju dresove za privilegije. Kako li je tek onima što su se silom prilika razbucali od Islanda do Sent Louisa, pa im čitav život prođe u maštanju da obiđu svoje – od Bjelušina i Šarića harema do Sutine, ili što im hipoteka visi ispod podbulih jutarnjih krmelja??? Tješimo se. Ima i gore ili im je, tako bar misle, mnogo bolje nego nama što tako zaključujemo. Biće da svi, i mi i oni, živimo svoje zablude.
Sve dok birokratama, bilo za penziju ili… mora dostavljati potvrdu o životu i hartijom dokazivati što je očigledno, olovkom i tasterom Minja će bilježiti ljude i događaje u zavičaju ili sjećanja na neko prošlo vrijeme i ljude tog vakta. Bojanić je iz grupe kulturnih stvaralaca što su trajno, do i poslije rata, obilježili Mostar, Hercegovinu i Crnu Goru na jedan specifičan i osoben način, kao niko drugi. Zato i nije čudo da mu je magarac počesto bio glavni junak. Magarac postavljen ispred Tržnice u Mostaru ili onaj „Mago” iz Bokokotorskog zaleđa. “Samo je magarac narodni heroj”, zapisa i nacrta Minja Bojanić, pa za svoje životno opredjeljenje kratko kaže: “Novinarstvo je srećno prokletstvo”. Biografija Minje Bojanića, a vjerujem da bi i on tako želio, može se sažeti u par redaka. Rođen je u Mostaru 1950, a Večernju je akademiju životnih umjetnosti završio sedamdesetih u klasi akademika Zuke Džumhura, dok se ostalih škola oko kojih se ljudi itekako jagme, danas sasvim i razložno odriče.
