Duva jugovina. Boli me glava. U sobi zaudara po petroleju. Dopustili su mi, s
naročitim obzirom na moju živčanopodrovanu ličnost, da mogu paliti svjetiljku, jer se
rasvjeta po kućnome redu gasi već u devet, a ja patim od besanice i tako ubijam noći
čitanjem. (Nemam pojma tko je taj koji mi je udijelio tu vrhunaravnu milost? Svakako
znak pažnje od strane Kr. visokog suda.) Psi. Vlakovi. Ponoćna tišina. San. Upravo
polusan, o mutnim, zapletenim zbrkama, zapravo skandaloznoga značenja: žene,
ženske gaćice, prljave mačke, blatne vode, ribe, zubobolja, dugovi. ]e-dan grbavi
patuljak skakutao je stepenicama: dekorativnim mramornim stubištem verbecijanskog
Settecenta; patuljak je imao masku ministra Marka Antonija Javoršeka i gitaru na
leđima; muzika, mandoline, harfe, preko mramornih ograda sagovi, a onda se na
balustradi pojavio Sinek (moj prijatelj, mladi inženjer, koji propovijeda svoj “pogled
na svijet”), u crnoj mantiji, s velikim crvenoizvezenim monogramom CX iznad srca.
Simbol toga polusna, što se mračna ličnost jednoga vijećnika Consiglia del Dieci
podudarala s tim sektašem, i onaj mali skerco-motiv patuljka s maskom ministra i
bivšeg socijalističkog tribuna Marka Antonija Javoršeka, zbunio me potpuno, te nisam
znao da li to mračno, inkvizitorsko Vijeće Desetorice izriče moju smrtnu osudu na
usta mladog inženjera ili na usta pučkog tribuna i demagoga ministra Marka Antonija
Davoršeka. Smrtna osuda zbog očevidnog pomanjkanja određenog, jasnog “pogleda
na svijet” kakav se traži za svakog dobroorganiziranog člana Vijeća Desetorice.
Miševi na tavanu. Fijuk vjetra u dimnjaku. Sablasna, uznemirena noć, puna dalekog
pasjeg laveža i plača parostrojeva s kolodvora. Šezdesetišest hiljada misli i slika u
bezbroju šarenih krugova istodobno, trenutačno: zašto je Foch tako slabo vodio svoje
operacije proljeća osamnaeste na zapadnom frontu, kada smo svi slijepo vjerovali u
stopostotnu pobjedu Saveznika, a sve je po Fochovom ličnom priznanju tog istog
proljeća visilo na jednoj jedinoj niti? Zašto zemlja još nije propala nego traje solidna i
gusta do danas, valjda već čitavu jednu vječnost, tako tvrda i glatka kao masivna
drvena, hrastova kugla u kuglani, i vrti se i nije propala, a zapravo je ta masivna
zemaljska kugla samo prividno masivna, ustvari je porozna, prozirna, puna
neshvatljivih šupljina! Hrastova kugla u kuglani isto je tako šupljikava, prozirna, a u
njoj se roje atomi kao krijesnice svemirske, i zemlja bi mogla da se razleti i kugla u
kuglani isto tako i čitav svemir, a ne će, nego se sve jedno uz drugo drži, sve radi i
djeluje po nekom zakonu, nešto postoji što sve drži u tim sunčanim kružnicama. (Ovo
je “nešto” čista verbalna zvečka. Malo zvonce za bebe. Što “nešto”? Takvi pojmovi
zaglupljuju čovjeka.)
Našao sam danas kod svoga prijatelja i sustanara (koji hrče prijeko na svojoj
slamnjači), Va-lenta Stubičanca, sliku svetoga Roka. Poslala mu je žena malen
zavežljaj špeka i “jenoga piceka”, pa kao posve slučajno, kao neopazice, prokrijumčarila
je i malu trobojnu svetu sličicu svetoga Roka, “za svaki slučaj”, jer
najposlije nitko ne zna ništa, a može eventualno ipak i da pomogne. Stoji barokni
sveti Rok kao Valentov zaštitnik u oleografski neodređenoj krajini: u daljini plave se
bregovi, jedna rijeka vijuga sr zmijuljasto preko zelenih polja, a pas što liže rane
svetome Roku zapravo je sličan crnom pudlu. Sveti Rok je dobroćudan debeljko,
sibarit, kome nitko ne bi vjerovao da je ranjav i bolestan, netko je jutros za-taknuo za
držak na poklopcu naše kible ružu, bijelu mirisnu ružu, čovjek je potpuno
obezglavljen i zaražen stvarnošću, zvijezde su mutne, daleke, a mene boli glava i tako
mi je kao da patim od migrene u praznoj crkvi: ljetno poslijepodne, muhe zuje, cvrkut
ptičji oko tornja, negdje daleko kukurijek pijevca. Grmljavina u daljini. Prve kapi
kiše. Opet grmljavina.
Kada sam prvi put doživio topničku vatru na svom vlastitom mesu, bilo je proljeće.
Pjevao je potok, veselo su lajali psi, cvrčao je užaren ugljen što su ga izlopatali iz
lokomotive na blatan snijeg, bilo je rano proljeće. U žljebovima čulo se kako kaplje
voda, a u daljini, nad blistavim šinama, isparivala se svijetloplava maglica masiva
šumskih nad vodoravno ustalasanim oranicama, u debelom, mokrom, blistavom
snijegu. U jednoj jedinoj sekundi to mirno pretproljetno podne provalilo se u crnu,
masnu konjsku klaonicu; je-280
dan određeni i solidno uređeni sustav male provincijalne stanice (gdje tiho kucaju
telegrafski strojevi, gdje su otvorili vrata da bi se u zadimljenu sobu zalio val
proljetnoga sunca, gdje je sve na svome mjestu: i pjesma žljebova, i topla, suncem
obasjana stijena pod strehom), blistave šine, mila ožujska pastelna rasvjeta, sve se to
strovalilo u gusto, krvavo, katranski crno, vatreno vulkanske ždrijelo smrti. Zaprezali
su konje pod baterije, nastala je strava, grmljavina potkova u zatvorenim vagonima, a
jedan mali vrabac, na telefonskoj žici, zastao je jedan tren, kao da se snebiva, tako se
bio ukočio kao hipnotiziran, a onda, zacvrkutavši panično, sunuo u jednoj jedinoj crti,
tako strelovito, upravo bjesomučno, da nikada nisam mogao ni pomisliti da brzina
vrap-čjeg leta može biti tako olujna. Vrabac je inteligentno klupko perja, lako je bilo
tom genijalnom vrapcu: on je zacvrkutao i nestao, a za mene, među konjskim
strvinama, u crnim lokvama krvi, u ruševinama male stanice, u požaru, među
razmrskanim vagonima i lubanjama, za mene, za nas, bila je to tek uvertira nečeg što
zapravo nema pretjerano mnogo smisla opisivati jer spada među “prirodne”,
“elementarne pojave”, kao što su gromovi, kiša ili potres, pojave, nema sumnje, po
ljudski život opasne, ali pojave za koje ljudi obično sliježu ramenima (upravo zato što
su prirodne) s pasivnim uzdahom u najboljem slučaju: hja, rat je rat! Grom je grom,
kiša je kiša! Potres je potres! Tako je to! Idemo dalje! Tko jači taj kvači! Borba za
opstanak! Za ručak imamo danas palačinke! Menaža je najbolji izum na svijetu! Živio
rat!
Rat ima nečeg prljavog od prljavog provincijalnog cirkusa. Rat daje predstave po
najzabitni-jim selendrama i neprekidno se seljaka s jednog mjesta na drugo po
unaprijed već određenom planu velike, neobično unosne turneje, l od tvornice ima
nešto rat: lafete namazane uljem, strojo-puške čađave, topovske cijevi, svjetionike, na
sve strane mnogo prljave razbacane mašinerije, čađavi strojari kao metteuri po
pivnicama, uopće: blatna štamparija u grobu. Voda u cipelama, mokra koža, blatne
noge, poderane čizme, gnjile kamaše, potkožni čirovi, crni nokti, svako pomanjkanje
smisla za bilo kakav bolji ukus. Fotografije po daskama (same antipatične supruge ili
pornografske razglednice), loši romani, kao jedina lektira, brijačnice na kiši, i uvijek
netko negdje iz nekakve jame pumpa ili pušta žutu blatnu vodu, slamnjače gnjiju po
podvodnim grabama, spava se u mokrom blatu bez kišobrana. Već nekoliko vjekova
bori se čovječanstvo protiv kiše (tog mudrog dara Gospodnjeg), i u borbi protiv kiše
leži, zapravo, svaki dublji smisao ljudske civilizacije uopće. Krovovima, kišobranima,
kaloša-ma, šatorima, nepromočivom gumijom bori se čovječanstvo protiv kiše, i tako
smo se sakrili pred kišom u tople sobe, razapeli nad svojim glavama razne izume i
sprave od sukna, od platna i od kaučuka, te mudro životareći kako-tako na suhom, kad
su stanja mirovna, branimo se od tog božjeg dara, kad se ne ratuje. Ratovati znači
prije svega biti na kiši i kisnuti bez kišoobrambe-nih sredstava: bez sobe, bez krova,
bez tople peći, bez svih onih izuma koji predstavljaju više–manje iskustvom
usavršavana kišobranska, mir-novremenska, protukišna stanja. Ratovati znači svakoj,
pa i najkišovitijoj kiši uprkos kisnuti u blatu bez kišobrana, poderan, blatan,
grozničav, gladan, kišobolan, upravo kišomoran. Rat je uglavnom dosadno,
jednolično kišovito stanje, sastavljeno od bezbrojno mnogo kišnih kapljica, spram
kojih je čovjek bespomoćna, bolesna mačka bez krova. Rat je krvava pokisla prnja i
razbijeno mliječno staklo na trećerazrednom zahodu provincijalnog vlaka što se
strovalio u blato i tako leži sve na glavi: dimnjak parostroja u blatu, a kotači vagona u
zraku, kao krepana kljusina na kiši koja pada i pada, uz tihu svirku topova i
nametljivo zujanje telefona: halo, halo, molim
Oberleutnanta SchWarza od Trainersatzdepo-hitno!
U ratu se, dakle, kišne, bez krova, a prije konačnoga ukopa imaju se posvršavati neke
pokisle formalnosti vojnoadministrativnog karaktera:
BerleutanantSchwarz od Trainersatzdepota ima da potpiše jednu doznačnicu,
OberleutnantVargonja,
bataljonski pobočnik, treba da se javi na koti 307 na kojoj je kadetaspirant
Klemenčić dobio hitac u glavu. Mrtav. Potpisuju se doznačni-ce, javljaju se vijesti,
“halo, halo, za večeru imamo palačinke, halo, halo, kako, ne čuje se dobro, palačinke
sa sirom, bravo”, među stjenicama, štakorima i ušima, u svrabu i u gadu imamo
palačinke sa sirom, bravissimo, a sve to pod koprenom kiše, pod olovnom, teškom,
bodljikavom koprenom nebeske kišnice koja je
beskrajno bogata i zlobno, upravo pakleno domišljata u iznalaženju sve novijih i sve
vrato-lomnijih mogućnosti kako da se prošulja do tople ljudske kože. Što sve nije
izmislila perfidna, perverzna, glupava kaplja kiše, samo da se probije do svrabljivog
vojničkog mesa, da klizne niz mokar pasji zatiljak krastavoga ratnika, koji kao
Oberleutnant Vargonja ima svoj ustaljeni starofrontaški “p. V. -pogled na svijet”, a taj
je sastavljen od elemenata isključivo reš pečenih: reš pečenog nečeg, bilo čega, samo
da je pečeno reš, da je zaliveno rumom i okićeno starom viteškom frazom: Dragi amice,
ljepši nam je rat neg lice! Izvoli! Služi se! To je finofajn reš!
Kao u svim starim romantičnim dramama, i danas se ratuje iza palisada. Kad je Tilly
bio topovima Magdeburg, ratovalo se je u zaklonu prso-brana, upravo tako kao i
danas kada Oberleutnant Vargonja gricka svoju reš pečenu slaninu, zalijevajućije
šljivovicom:dragiamice, trata-ra-ta, rat neg lice, si vis bellum, para-paraparaliza!
A te pješčane vreće, naslagane kao u mlinu: to su vreće pune kišom i
mokraćom nakvašena blata, i sve klepeće i trese se i tutnji kao sablasni mlin što melje
blato s ljudskim utrobama. Svi mi meljemo kao mlinari sami sebe, trijebimo uši,
kisne-mo, i, stojeći tako dan i noć na kiši, mokri i sami puštajući vodu pod sebe kao
fijakerski konji, zir-kamo iz svoga blatnoga mlina kroz malen prozor-čić u kišu, u
magle, u blato, očekujući eventualni metak u lubanju, kao zgoditak na lutriji. U ovim
katakombama hrču živi mrtvaci, prolazno, privremeno još zaposleni telefoniranjem i
pucanjem, hrču mrtvaci po tim rupama gdje sve smrdi kao u pravoj stražarskoj sobi,
sve stoji nepomično, uvijek jedno te isto, bezidejno, dosadno: bodljikave žice,
smrdljiva juha, vrane, vrapci, mokro blato i
mumljanje topova. Onaj mali prozorčić na prso-branu, ona mala četvorouglata,
daščicom uokvirena puškarnica kroz koju ratnici bulje u blato pred jarkom, i to je
neka vrsta “pogleda na svijet”, “pogleda na svijet” ratničkog, herojskog, beskrajno
dosadnog, ali zato svečanog, kao pogrebni marš iz Sumraka bogova od Richarda
Wagnera. Da rat ima u sebi nešto svečano kao Wagnerova glazba, pročitao sam u
feljtonu “Bečke nove prese”, gdje je nekakv Maylander bio opisao i naše pozicije na
Dnjestru. Bio je kod nas dva-tri dana taj gospodin Maylander, spavao je kod divizije,
počastili smo gospodina Ma-ylandera palačinkama, a onda je izgrdio Oberle-utnanta
Hlavatog od divizije kao kakvog stewar-da, jer nisu stavili novinarima na
raspolaganje međunarodna kola za spavanje.
– A tako, vi nemate spavaćih kola do Krakova?
– Nažalost, ne mogu služiti, gospodine doktore! Dobio sam na dispoziciju samo ovaj
vagon drugoga razreda. U dvostrukom kupeju po dva gospodina, molim, gospodo,
izvolite!
– Pa kako to sebi predstavlja vaša komanda da ću ja zepsti u ovom nenaloženom
kokošinjcu sve do Krakova? Bila mi je osobita čast! Hvala vam na gostoprimstvu!
Tako ratovati kao što ratuje gospodin Maylan-der od “Bečke nove slobodne”, u
breechesima, s Kodakom i pisaćim strojem, u vagonu za spavanje, to znači ratovati u
rasvjeti jednog “pogleda na svijet”, u okviru koga umorstvo, što hara između Volge i
Dnjestra i Njemena kao kuga, liči na Wagnerovu glazbu.
“Pogled na svijet”, bilo kakav, od bilo koga i bilo gdje posvećen, uvijek je sastavljen
od čitavog niza slika, predstava, emocija, što su ih intelektualno raščlanili i razradili
mozgovi, nema sumnje oštroumni, čak moglo bi se reći i sposobni, ali ipak toliko
prevejani te su se svjesno stavili u službu jedne posvećene laži koja putuje spavaćim,
kolima onda kada hiljade krepavaju, koja se hladi u sjeni egipatskih lepeza kao živa
mumija na zlatnoj stolici, kada milijuni gnjiju od kuge.
Sjedim iza prsobrana i promatram kroz puš-karnicu ruske pozicije na koti sto
devedeset i dva. Glas balalajke donio je vjetar iz doline Dnjestra, iz ruskih postava na
drugoj obali, a ja
slušam Verpflegungsoffiziersstellvertretera Kar-dossyja kako pljuska jednog
ordonanca jer mu nije očito čizma kako to hoće i kako je to zapov-jedino gospodin
Verpflegungsoffiziersstellvertreter
Kardossy. Čitam u “Slobodnoj presi” diskusiju s “Dournal de Geneve”: nekakvo
piskaralo toga “Journala”, nekakav Maylander s druge strane fronte, evocira u svome
opisu francuske postave kod Arrasa, historijsku francusku ulogu i njen svemirski
poziv na Rajni, citirajući Bourgeta, kako je za čitav svijet od neprocjenjive važnosti
da Francuska ostane na Rajni kao budna straža postavljena na Rajnu u ime čitavog
svijeta da spriječi nov evropski eksces! (II importe au monde que la France reste sur
le Rhin la vigilante
sentinelle chargee d’empecher l’exces en Europe.)
Maylanderi svih vjekova i svjetova ujedinili su se u jednoj stvari: da je bezuslovno
potrebno da se Verpflegungsoffiziersstellvertreter Kardossy snabdije moralnim i
intelektualnim sredstvom za spavanje, kako bi taj međunarodni gospodin Kar-dossy
mogao mirne duše da ubija, da kolje, da strijelja, da gnjavi svoje bližnje, a da iz tog
procesa bude (za svaki slučaj) s matematskom sigurnošću isključen svaki, pa i
najneznatniji motiv zdrave ljudske pameti. ]er kada Kardossy čita o moralnim
misijama na Dunavu, na Dnjestru, na Balkanu, na Rajni, o stražama i o predstražama
civilizacije, kada se Kardossy uvjerava, po načelu svoga “pogleda na svijet”, kako
pljuskanje jednog ordonanca ima u sebi nešto od patetične glazbe Richarda Wagnera,
onda on, “sprečavajući evropske ekscese” na svojoj carskoj palisa-di, na puškarnici,
ne misli o tome da pada kiša, i da je rat zapravo sastavljen od okomitih kišovitih i
vodoravnih ognjenih niti. Ognjene vodoravne mogu upravo na tom četvorouglatom
“pogledu na svijet” da mu prosvrdlaju oko, a od okomitih kišnih niti, koje klize niz
njegov zatiljak (uvijek u zasjedi s kakvom malom upalom pluća ili s kakvim katarom
plućnih vršaka), može isto tako da položi svoj mladi život na polju Slave kao čovjek
koji je umro od kiše. Čitajući evidentne gluposti o pozivima i o poslanstvima na
pojedinim Rijekama, takav Kardossy ne misli o kiši nego vrši svoje više, idejno
poslanstvo na Dnjestru savjesno, i zato će gladnog našeg kmeta, jadnika, domobrana,
ordonanca udariti i nogom, pa čak i ustrijeliti, “kao bijesnoga psa” ako bude potrebno,
a ne će žaliti za kišobranom kao civil. Najvažnije je da Kardossy povjeruje da je
“Armada” lično on i da on lično ima neko poslanstvo da izvrši u ime naroda, u ime
crkve, u ime stranke, u ime čovječanstva, u ime nekakvog “pogleda na svijet”, i to još
velevažno, na kiši bez kišobrana, onda Kardossy postaje Domaćinski, onda
Domaćinski ima svoju vjeru koja se podudara s istinom, a onda je stvar za svaki
dokaz zdrave ljudske pameti već prilično izgubljena. Domaćinski znači nasilje, a
nasilje se propovijeda kao jedini princip vlasti u ime naroda, a moral u ime sile, u ime
“jače” sile, a “jača sila” ima svoje “mislioce”, i svi oni zajedno misle da misliti znači
vršiti nasilje!
Ratujući prije dvadeset godina na Dnjestru, ja sam i sam spadao među takve glupane
koji su vjerovali da postoje straže i predstraže na raznim rijekama, a zaljubljen u
pojam Francuske, u pojam jakobinske Marijane, kao u kakvu sadrenu Djevicu
Orleansku, bio sam s Derouledeom uvjeren kako Francuska treba da opere svoju,
godine sedamdesete zaprljanu čast krvlju, i moj jedini ideal onih dana bio je francuska
pobjeda, pod svaku cijenu, pa i pod cijenu mog vlastitog života. Ideal moj onih
davnih, carskih i kraljevskih galicijskih dana zvao se Francuska Pobjeda! Imajući tada
svoj frankofilski, to znači liberalni, slo-bodnomislilački, jakobinski, pobjedonosni,
herojski “pogled na svijet”, nisam mogao razumno shvatiti koliko je inteligentniji bio
“pogled na svijet” onog malog vrapčića na maloj postaji pred Černovicama (kojoj sam
ime zaboravio, a mislim da se je zvala Brzezinka), kad je sav usplahiren stravično
nestao iz bezglave grmljavine, kao genijalna pernata inspiracija toplog ptičjeg mesa,
koje ne razumije, dakako, frankofilski “pogled na svijet”, ali shvaća da carske granate
ne spadaju u životne pojave, dostojne da ih genijalni vrabac počasti svojom pernatom
prisutnošću. Uopće: suviše ima na svijetu tih nesretnih “pogleda na svijet”. Jedni
vjeruju da ima takvih granitnih hridina koje neće nadvladati vrata paklena, drugi
vjeruju u zastave, u trube, u pojedine bubnjare i trubače, pa čak i u same bubnjeve kao
takve, u dužnosti vjeruju jedni, u bogove, u spomenike, u glorijete, u izložbene
paviljone, i u tom krvavom metežu bubnjeva/topova, orgulja i strojeva, u toj gužvi
zastava, hridina i dokaza, tu grme mužari, krepavaju konji, plamte postaje
provincijalne i gradovi, a jedan jedini mali vrabac bio je toliko genijalan da zacvrkuta
i da nestane iz te nesumnjivo bezglave gungule.
Gubeći se čitavog života u neugodnim količinama ljudske gluposti oko sebe, meni je
od vremena na vrijeme doista tako izgledalo kao da sam bio na najboljem putu da se
od svega toga odvojim i da se zaputim po crti svoje vlastite logike, ali uvijek se nešto
dogodilo što me je zbunilo te nisam rekao svoj dosljedni zbogom svima i poživio
svojim vlastitim životom. Ratovanje samo, ratna putovanja, moja nesretna i mračna
ljubav s Vandom (fantastičnom, egzaltiranom polu-madžaricom), prevrat, karijera,
brak s Agnezom, troje djece u sedam godina, relativno materijalno blagostanje,
sudska praksa, ispiti, državna služba, putovanja inostranstvom, novogradnje, novorođenčad,
bolesti u kući, društvene obaveze, prirođena, tamna, nepokretna ljudska
lijenost, sve je to bilo zapravo povelik i prilično težak lonac pun gustog crnog
pekmeza, u kome se ne gladuje, ali je prilično ljepljivo kao u svakoj marmeladi.
Ponio sam u zatvor čitav kovčeg starih pisama, bilježaka, koncepata za razne svoje
govore pred sudovima, i, prelistavajući te stare, požutje-le papire, osjetio bih kako u
sivoj ogromnoj količini pospane, dosadne cilindraške prosječnosti, u toj masi
fiksiranih rečenica (a donekle ipak i nekakvih misli), od vremena na vrijeme
progovara iz svega toga mozak koji nije toliko glup te ne bi bio svijestan da to doista
jest. Iz te sive samljevene melase ispeglane učtivosti, uobičajenih, svakodnevnih
fraza, iznenada, u temperamentnoj vertikali, kao ponesena unutrašnjom provalom,
javlja se tu i tamo koja svjetlija, prozirnija riječ, bljesne po koji pojam, i u toj
iznenadnoj rasvjeti – moglo bi se reći – razuma, čitavo takvo pismo ili kakva pravna
motivacija dobiva za mene utješno, dublje, gotovo simbolično značenje: da mi onaj
vrabac na maloj postaji Brzezinki pred Černovicama nije uzalud zacvrkutao…
Na jednom takvom zapisu, pod konac sedamnaeste, eto što piše: Najmudrije bi bilo
otputovati. Kamo? Na Havaje? Na Borneo? U Kongo? Za-cvrkutati i otprhnuti. Vratio
sam se jutros iz Pešte. Uvijek jedna te ista slika na kolodvoru, poslije peštanskih ili
bečkih povrataka: mali grad sa tri fijakera. O, kako je žalostan onaj krilati anđeo na
Starčevićevoj kupoli. Kome on to svijetli svojom zubljom? Bio sam po kavanama.
Sušičava zloba, krađe tiskara, krađe izvoznica, krađe uvjerenja, puna usta kleveta,
lijevo i desno. Djelovati javno na ovim našim javnim mjestima (bez obzira na to da li
se to zove sabor, ili koje uredništvo, ili koja stranka) nije dokaz pretjerane pameti.
Čovjeka izgrizu, zaprljaju, popljuju i unište. Kod nas je čovjeku suđeno da krepa u
tuđini kao pas ili da postane presvijetli. Ne zna se što je groznije. Vratio se u Zagreb i
smješten je u garnizonskoj bolnici moj stari znanac doktor V. S. Studirao je u
Švicarskoj, bio je – kažu – dobar i spreman liječnik, zarobljen petnaeste u Galiciji na
istom sektoru gdje sam ja odlikovan velikom srebrnom zvijezdom za hrabrost, a sada
su ga preko Švedske dopremili iz jednog sibirskog zarobljeničkog logora kao pošiljku.
Predmet! Pustio čovjek bradu do pojasa, ne prepoznaje nikoga, poživinčen potpuno,
bulji u svijet, u jednom te istom smjeru, nepomično, i pojma nema da se je povratio u
domovinu. Kako je sve to zapravo ljudski uslov-Ijeno i neizrecivo bijedno, svi ti
glasni i patetični pojmovi kao “domovina”, “bog”, “društvo”, “rat”, “dužnost”, “čast”,
itd. Razgovarao sam s D.-om. On bezuvjetno vjeruje da ne će proći ni godina dana, a
mi ćemo imati svoje portfelje i svoje kabinete. Jedini politički ideal treba da nam je po
D.-U “naša vlastita lisnica”. “Naša vlastita narodna lisnica” po D.-u, to je naime
“njegova lisnica”, a ne moja! To je sva razlika u našim pogledima. Inače on mene
smatra, ne zna se zapravo zašto, lojalnim ratnikom, u austrijskom smislu,
a sebe buntovnikom. Nije mi jasno na temelju kakve logike! Bio je uvijek pragmati,
praktikus.
Raspoložen unionistički, jedamput mi je u Beču dokazivao, da smo mi manje vrijedni
od konjske balege na cesti. Kad sam mu tumačio da bi poznatu zapovijed božju kojom
se zabranjuje umorstvo trebalo preinačiti iz “ne ubij” u “ne ubijaj” jer da se svakome
može dogoditi da ubije čovjeka, ali da taj glagol dobiva grešno zapravo značenje tek u
trajnom obliku, on mi je odgovorio da nema vremena za lingvistička zanovijetanja.
Iz tih redaka govori netko na rubu samoubojstva, zapleten u mračnu dramu crijeva,
rezigniran po svome iskustvu, noseći u svojim živcima bezbroj životnih mogućnosti,
otvorenih u raznim smjerovima, a stvarno je poživio slomljeno, po crti najmanjeg
otpora: pod poplunom jednoličnog i dosadnog braka, u sjeni kućevlasničkog
preživanja koje šalje čovjeka u smrt putem ovapnjenja žila i solidnog pogreba prvog
razreda. Ranjen je taj čovjek koji se s ratišta vraća kući u svoj rodni grad i koga
smetaju pojmovi kao “domovina”, “društvo”, “čast” i “dužnost”. Umoran je taj
odlikovani ratnik i na kraju snage, ali ipak toliko inteligentan te mu ideal “naše
lisnice” (pa bila ona i njegova vlastita) izgleda nedostojnim ljudski pristojnog
“pogleda na svijet” koji je već onda, prije dvadeset godina, bio “negativan”, a nije se
tokom čitavog života razvio do nečeg pozitivnog što bi moglo verbalno da zadovolji
inženjera Sineka. To “lingvističko zanovijetalo” koje gnjavi buduće državnike
nijansama trajnih glagolskih oblika nije dotjeralo ni do čega. Na početku šestog
decenija trijebi buhe na uzničkoj slamnja-či, nariče nad svojim požutjelim
uspomenama i čita Budhu. A danas, retrospektivno, tako se čini: da nije došlo prije tih
dvadeset godina do onog katastrofalnog prijeloma s Vandom, da je taj čovjek mogao
da pozivi svojim normalnim, neposrednim životom, da se je najosnovniji nagon u
njemu iživio, on ne bi pao u čitav niz protuslovlja, on ne bi poživio životom
prividnim, naobičnijim poratnim surogatom braka, obiteljske sreće i gradanske
karijere. Sve je to zapravo bila narkoza, poslije goleme nesreće.
Vanda je bila udata za nekog subalternog madžarskog županijskog činovnika u
Munkacsu. Da sam je upoznao u Stanislavovu na kolodvoru, jeseni devet stotina i
petnaeste, kad se vraćala iz Lavova gdje je posjetila svog ranjenog supruga – oficira
nekakve madžarske infanterijske regimente. Ta je žena bila od mene starija tri-četiri
godine, a naša mračna, otrovana ljubav zrelih, mesa gladnih ljudi zauzela je divlji,
olujni oblik prilično zaslijepljene strasti. To uzrujano i iskidano putovanje između
Stryja, Munkacsa i Stanisla-vova provalilo je konačno do odluke, i ona je jednoga
dana doputovala k meni u Peštu, obavi-jestivši svoga supruga da je odlučila otputovati
sa mnom. Odsjeli smo u jednom budimskom hotelu, bilo je to početkom jeseni
šesnaeste; cvrčci su se čuli s budimskih livada, a prijeko nad dunavskom tihom
horizontalom blistale su girlande plinskih svjetiljaka, kao u posljednju počast toj
gnjiloj ljubavi koja je prve svoje slobodne, ljudske noći već ležala na odru. Sjećam se:
preko otomana hotelske sobe bio je prebačen perzijski sag koji je bio prilično grubo
tkan, i ja sam osjećao kako mi grize gola koljena. U sobi je bila polutmina, žaluzije su
bile spuštene i ništa se nije razabiralo nego neodređena masa bijelog ženskog mesa, u
crnom svilenom kombineu. Osjećao se intenzivan miris Vandinog Chyprea. Netko je
pokucao.
– Tko je?
– Brzojav za gospođu!
Doista. Brzojav za gospođu, a u brzojavu javlja njen suprug iz Munkacsa da je jutros
u jedanaest sati umrla njihova sedmogodišnja djevojčica Vanda od angine, i on moli
za posljednju uslugu: da se Vanda vrati na dječji sprovod.
Otputovala je Vanda na sprovod svoje sedmogodišnje djevojčice, momentano, prvim
brzim vlakom, a ja sam znao da je otputovala konačno i da se više ne će vratiti. Kad je
na peštanskom kolodvoru nestalo crvene svjetiljke njenog posljednjeg vagona, ostao
sam na peronu, ne shvaćajući ništa. U pet sati jučer poslije podne, to znači dvadeset i
osam sati prije toga oproštaja na kolodvoru, stajao sam na istome mjestu, očekujući
debrecinski brzi, a večeras prolazi pokraj mene jedna grbava gospođa i nosi lakiranu
kutiju za šešire. Ta grbava dama nosi crvene ruže, buket crvenih ruža, njeni su
kovčezi presvučeni zelenkastom pustenom prevlakom, grbava je; kamo uopće može
da otputuje jedna grbava dama i što će joj ruže? U dnu kolodvora, vani, na otvorenoj
pruzi, odjekivala je vojnička pjesma u masovnom zboru, i halabuka bučne soldateske
grmjela je pod staklenim svodom kao u crkvi. Vojnički transport, pijan, okićen
poljskim cvijećem, dovikivanje ađutanata, udari bubnjeva i či-nela soldačke glazbe,
vika nosača, zbrka oko novih brzovoznih garnitura, a iznad staklene prozirne
kolodvorske kupole, iznad bijelih oblaka dima, visoko, u zelenoj rasvjeti nebeskoj,
treperile su debele, masivne zvijezde.
Po kotačima brzovozne bečke garniture udarao je neki čađavac čekićem, i to je davalo
čitavom kolodvoru karakter kovačnice: sve čađavo, sve crno, sve miriše na vlažnu
glinu. Vrcaju iskre, duvaju mješine, Vulkan kuje na tome gvozdenom nakovnju
sulude, paklene motive: putuju grbave žene, opatice, vojnici, sve izgleda kao
razbacana kutija igračaka, a između tih razbacanih igračaka i ja sam jedna: čovjek
kome je toga trena otputovala njegova iluzija o sreći.
Vandina djevojčica umrla od angine? Da to nije trik onog županijskog idiota u
Munkacsu? Kakav trik? Takvim samoubojstvenim trikom ne bi se nadmudrivali ni
ljudožderi.”
Na prvome kolosijeku, s koga je nestao deb-recinski brzi, stajala je već nova garnitura
bijednog provincijalnog osobnog vlaka. Na ovom istom mjestu gdje je stajao Vandin
vagon (gdje sam joj posljednji put poljubio ruku na rasvijetljenom prozoru), na
matematski točno istoj visini Vandine ustreperene, mrtvački hladne ruke stoji kćerka i
oprašta se s majkom. Kćerka je postavila na drvenu policu svoj paket vezan špagom i
melankolično priklonivši glavu govori nešto svojoj majci, a osjeća se po treperenju
njenog glasa da-guta suze. Nju peče njena pupkovina, kida se od majčine utrobe,
putuje u kiše gdje će žigosati pisma po blatnim sobama ili mokrom kredom crtati po
crnoj školskoj ploči, misleći na svoju mamu (na razmočenu žemlju u plavome lončiću
na izribanom kuhinjskom stolu, gdje visi kalendar i futrola za kefe i cvrkuće
kanarinac), a mama to je sve u vezi s tom slabašnom udovicom u crnini: mamina
kuhinja, mamin lavor na klupici pod vodovodnom školjkom, mamin plamen u
šparhetu gdje se puše topli kolači, to je mama, zbogom, mama, zbogom… Kezi csokolom,
mamus!
Rasvijetljen voz u pokretu, kad čovjek kao mjesečar bulji u rasvijetljene četvorine
željezničkih prozora, izgleda kao da je niz rasvijetljenih željezničkih zahoda u
gibanju, i sve što su ljudi do danas uspjeli da stvore po svojim civilizacijama, to je
zapravo niz rasvijetljenih željezničkih zahoda što putuju u svim smjerovima po
voznom redu, po čitavome globusu, jer ako već netko putuje na sprovod, dobro je da
mu i ta prostorija bude pri ruci.
Nestalo je voza sa rasvijetljenim zahodima i njegove crvene svjetiljke, i bubanj glazbe
vojničke prestao je da grmi, i mamuš je lijepo pomno spremila svoju crno obrubljenu
maramicu u po-mpadurku i nestala, a ja još uvijek stojim na istome mjestu, zureći u
tračnice. Iz jednog poštanskog vagona bacaju crnouniformirani ljudi pakete. Dugo
sam promatrao s kakvom su znojavom, smrdljivom, upravo demonskom mržnjom
prebacivali te pakete u kolica, i ne znam zašto, ta antipatija, s kojom su te kutije, ti
zamoti padali u kola, na pod, na tračnice, s kojom su se kotrljali po pločniku
peronskom, kako su ih bacali natrag i pločniku peronskom, kako su ih bacili natrag i
tukli nogama i šakama, kao uklete stvari, ta surovost postupka spram mrtvih predmeta
prijala mi je i tu sam se bio nešto sabrao. Prolazili su drvosječe, Slovaci, splavari, s
dugim pilama i bradvama, vojnici u grupama, izgubljeni, zbunjeni bijednici, prenoseći
svoje škrinje i oružje, nespretno zvekećući sabljetinama i ostrugama. Teški, znojni,
glomazni konjanici, a ja nikako nisam mogao da shvatim zašto me obilaze i što
petljaju toliko svojim zavežljajima i kutijama i prtljagom oko mene, i što dodiruju
svojim preopterećenim rukama kape u mimohodu, kao da mi domahuju i odmahuju
rukom. Onda mi je tek palo na pamet
da sam oficir, i da vojnici vrše samo svoju propisanu dužnost pozdravljajući me po
reglemanu. Brzi voz s Tatre uletio je pod staklenu kupolu s
masom ženskog građanskog svijeta, svježe, gorštački,
smeđe isprženog na planinskom suncu: dame s bogatom prtljagom, soignirane
velegradanke, crne kao da se vraćaju iz Somalije, koje dočekuju supruzi, isto tako
soignirani velegrađa-ni, ratnici s peštanskog asfalta, između tri kavane u neposrednoj
blizini Opere. S onu stranu Tatre leže mrtvaci u blatu, mase mrtvaca, i svi su njuškom
prije toga polizali zemlju. Vandino je dijete umrlo, Vanda je otputovala na sprovod,
Vanda se više ne će vratiti. Kao u polusnu sjeo sam pred kolodvorom u fijaker, a kako
sam dospio u perivoj zvjerinjaka, ne sjećam se više. Tamo je bila vojnička,
ratnodobrotvorna zabava, pak me je fijaker po svoj prilici iskrcao iz vlastite
inicijative: padale su rakete i od vremena na vrijeme, u crvenkastome odsjaju tih
raketa, vidjeli bi se crveni flamingi kako stoje na jednoj nozi i drijemaju oko moga
stola gdje sam lokao vino: zgru-šanu i gustu venoznu krv. Na rubu očaja u tome
zvjerinjaku, kraj betoniranog kokošinjca s plamenicima, opio sam na mrtvo, da se ne
ubijem, da ne zaurlam iza glasa ili da ne učinim bilo kakvu drugu glupost većega stila,
jer upravo za tom glupošću većega stila imao sam intenzivnu potrebu: da potrčim u
ovu stisku ratnih dobrotvora i soignirane gospode, da povučem revolver i da opalim
nekoliko hitaca, u strahu pred opasnošću što je zinula u meni pred stravom praznine.
Drugoga jutra probudio sam se u krčmi, u jednom zabitnom selu između Szolnoka i
Debrecina na pruzi u smjeru Munkacsa. Sjećam se mutno, posve mutno, da su u
vlaku, u kupeju drugoga razreda, tražili stjenice. Netko je isprevrnuo one izlizane
baršunaste jastuke tražeći stjenice, a netko je govorio o talijanskim narančama. Kako
sam dospio na taj vlak, u taj kupej gdje suputnici traže stjenice, ne znam ni danas i ne
sjećam se, ali vidim kako voz tutnji kroz rosnate šume, kako odjekuje grmljavina
kotača u mračnim šumama i kako se jedan oficir u uzanom koridoru drugorazrednog
vagona klati u ritmičkom talasanju vlaka poput predmeta, naslonjen leđima na stijenu
ku-peja, odrazujući se u prozorskom staklu: blijed je, cigareta mu se zalijepila za
donju usnu, bljuje mu se, a vlak grmi kroz rosnate tamnosmeđe šume.
Gdje je to bilo na pruzi, gdje sam se našao u mokroj travi, rasparanog rukava i
razrezanog desnog dlana, na nekakvoj žici (raskrvario sam se dobro – inače je sve bilo
u redu, samo mi je sablja otputovala), ne znam. Čujem kreket žaba i osjećam mokru,
rosnatu, vlažnu prašinu na cesti – rasvijetljen prozor jedne male krčme gdje se kuha
gulaš za prve rane putnike. Nad kiselkastom kružnicom gulaša u tanjiru po kome su
bili naslikani crvenkasti i plavi cvjetići sviće mi potpuna svijest, vraćam se prvim
jutarnjim vlakom u život – u normalan, konvencionalan život koji traje sve do one
fatalne večere u vinogradu.
Gdje je ona žena? Tiha, savitljiva, pokorna, bolećiva, s nagnjilim podočnjacima,
majka koja je povjerovala u savršeno suludu pretpostavku da je lično odgovorna za
smrt svoga djeteta, jer da se djevojčica noć prije njena odlaska doista tužila na bol u
vratu, ali ona, zaokupljena svojim vlastitim sebeljubljem, nije posvetila nikakve
naročite pažnje ovoj svakodnevnoj dječjoj izjavi. Ona je treperila od svakog, pa i
najnevinijeg dodira ruke, rastapala se u svojim grozničavim zanosima kao vosak, glas
joj je bio tih, malko na-gnjio, a oči, zelene vode majske, beskrajne, raz-livene
proljetne daljine. Divlje, plave, zvjezdane, zvjerske noći, ratna grmljavina, bubnjevi,
lokomotive, stanice, ona suluda posljednja noć u perivoju peštanskog zvjerinjaka:
jedan se lav probudio od sjaja i pucnjave raketa i vukao svoju zlatnu žilu po daskama
kaveza. Krvavo lavlje crijevo što se vuče kavezom, svjetlucave sumporne oči lavlje, i
ružičasti flamingi u bazenu, ukočeni u svojoj jednonožnoj egipatskoj mudrosti, a tu su
noć nad stjeničavim suludim vlakom što tutnji kroz vlažne smeđe šume udarale
munje, sve je bilo zeleno od munja, ja sam urlao od ranjavog bola za ženom što mi se
objavila kao skupocjeni firentinski brokat, kao Brahmsov valcer na harfi, daleka,
čudna, sva u crnome trikou, kao krotitelji-ca zmija, mirišljive raspletene kose, a topla
joj suza klizi po mojoj ruci. Gdje su te naše divne noći na rijeci, noći u čamcu što tiho
klizi po crnoj plohi, dodirujući nečujno pladnjaste ogromne listove lopoča na površini
vode, noći u rosnatoj šumi pod ruševinom staroga grada karpatskog (među sovama, u
grmljavini, pod svodovima pivnice stare zapuštene, tvrđave), iluzija naša što je
buktjela po praznim crkvama, u željezničkim ku-pejima, po konditorajima od
Stanislavova do Munkacsa, a svega je nestalo u talasu granata, u količini novih
događaja što su ponijeli tu bijednu obmanu kao papirnatu lađicu.
Pao je prvi snijeg, moje su čizme bile poderane, voda mi se lijepila za prste. U
nakvašenim, blatnim obojcima, mokar snijeg na prsobranima, a ja u prokislom,
nakvašenom, teškom, zgužvanom frontaškom mantlu neobrijano, robijaško, izmučeno
lice, u smrdljivom suknu, stojim na prsobranu i zurim u blato, u magle – u jesen, i
čekam hitac, bilo kakav spasonosan hitac. U glavu, u srce, u crijeva. Čekam upalu
pluća ili tifus. Nije bilo ničega: ni upale pluća ni tifusa, pa čak ni angine. Nekoliko
križića je bilo. Za zasluge, pak još jedan za zasluge, pak uz veliku srebrnu mala
zlatna, i tako. l onda se tu javljaju neke stare ma-džarončine koje sole čovjeku pamet
da je dobar frontaš, a oni su, biva, kao buntovnici koji računaju s “narodnim”
portfeljima!
