Foto: Vesna Šunjić
Život je mozaik ljudi i događaja, posebno onih koje po dobru, stvaralaštvu i pameću pamtimo. Vesna Šunjić uvijek je pravila nešto novo i bolje, usklađivala život i kreacije, ne stvarnošću, već onim što će tek sutra biti. Ispred vremena, prostora i generacija koračala je tamo gdje se drugi nisu ni usudili. Nije kao žena čekala da je neko drugi na osnovu administratvnih kvota predloži u Parlamentu ili da je po partijskim kriterijumima imenuju u direktorsku fotelju. Sama je sebi, ali i onima s kojima je radila, postavljala visoke ciljeve do kojih je radom, znanjem, ponekad za to vrijeme i poslovnom drskošću dolazila. I ljestvicu je kao najbolji visokomotkaš redovito podizala. Pokazala je kako se iz krojačke radionice osvoji prvo grad pa onda Jugoslavija, Evropa i u konačnici svijet. E takvu sam Vesnu upoznao davnih osamdesetih prošlog vijeka, kad smo pravili velike manifestacije, kad joj je i najsitniji detalj bio važan koliko nekome tada tek završen drugi kolosijek pruge Šamac – Sarajevo. Pokazala je Vesna u to „muško vrijeme“ da je jedina razlika to što žene ostvaruju ono o čemu muškarci samo sanjaju i pričaju ili čekaju da to neko drugi uradi. Zato je Vesna još 1978. govorila: „Muškarci su u našem preduzeću na pomoćnim poslovima i bore se za ravnopravnost, ali im to teško uspijeva”. U ratu Vesna ponovo gura ispočetka i pokazuje da su muškarci samo slabija strana ljepše polovine. Poslije rata, ne obazirući se ni na vrijeme ni na najružnije mostarske događaje, nastavila je kao u onoj prvoj Zlatkinoj krojačkoj radionici.
S 28 je godina Vesna Šunjić postala direktor Modne konfekcije „Zlatka Vuković“, a sve je počelo jednom „Bagat“ mašinom i dvjema radnicama koje su radile u smjenama. Počelo je 1971, kad se rodila ideja o zapošljavanju. A ideja se rodila kad je Vesna dala otkaz na mjesto direktora marketinga u Pamučnoj industriji „Đuro Salaj” i rekla: „Napravit ću fabriku.” To je i uradila. Počela je raditi u magazi od 24 kvadrata u Starom gradu u Mostaru, a u Vesninih 17 godina nastale su tri velike fabrike: „Nada” u Jablanici, „Jana” u Posušju i „Una” u Mostaru, s ukupno 463 zaposlena radnika i više od 60 kooperanata. Sve su one činile veliku modnu konfekciju „Zlatka Vuković”.
I onda kad je stigla da prelista stranice svog i života „Zlatke Vuković“, Vesna je 2018. godine ispisala knjigu „Moja nedovršena priča“, kojom je vratila jedno prijeratno vrijeme i po ko zna koji put probudila svoja i naša nostalgična sjećanja i emocije. Vratila nas je u svijet mode i na manekansku pistu, pokazala kako je mijenjala modnu i društvenu scenu bivše Jugoslavije. „Bili su to sretni dani kad smo zvijezdama letjele u susret, kad nam niko nije mogao slomiti krila ni zaustaviti nas u našem poletu. I zato nikad, nikad ne reci mladosti u letu, i ako ne može dohvatiti zvijezde, pusti joj da bar o njima sanja.”
„Zlatka Vuković” bila je čudo bivše Jugoslavije
Uvijek besprijekorno dotjerana i odjevena, i tad i sad, pa čovjek nikad ne zna razgovara li s manekenkom, direktoricom ili hroničarkom jednog vremena. Uspijevala je Vesna i u ostvarenju privrednih rezultata i na društvenoj sceni, jer iza njenih dubokih plavih očiju izvire odlučnost, upornost, volja i entuzijazam, a iza velikog osmijeha, nekad na modnoj pisti, a i danas kad se u Mostaru pojavi, Vesna plijeni strpljenjem i odlučnošću. I uvijek završi sve, bolje od planiranog. U tom je vremenu Vesna ostvarivala i nedokučivo i nikad nije bila zadovoljna učinjenim, uvijek se preispitivala, kontala šta je loše, a šta dobro učinila, tražila savjete i kroz nemir i nezadovoljstvo kreirala i najbolju modnu konfekciju, ali i ljude oko sebe. Znala je dobro Vesna da je najteže uspjeti u svom gradu, a kad tu probeharate, u svijetu se možete predstaviti i ovako i onako, ali će vas pamtiti samo onakvim kakvim stvarno jeste. „Zlatka Vuković” s svoje tri fabrike, a Vesna Šunjić i ova modna konfekcija tada su Mostar proslavile i kao grad mode, ljepote i glamura.
Koncem osamdesetih došli su neki drugi vjetrovi, stanje u Mostaru, a i u državi krenulo se nagore mijenjati, pa Vesna 1988. godine odlazi u Rusiju. Od planiranih četiri tamo ostaje čitavih dvadesetak godina.
„Tako sve do onog tužnog februarskog dana 2009. godine, kada je kćerka Marsela umrla u Hanoveru. U Ljubljani rođena, nikad je nije osjetila rodnim gradom. Gdje god je boravila – od Italije, Kanade do Amerike – uvijek je samo živjela u Mostaru. Ogromna ju je rijeka ljudi tog 28. februara ispratila i tako i mene ponovo s njom vratila Mostar“, kazuje Vesna. Njena je kćerka Marsela, kao književnica, ekonomistica, novinarka i manekenka ostavila trajne poruke za svoj voljeni Mostar, ali i BiH. Napisala je Marsela svoj prvi roman „Laku noć, grade“, a poslije i „Puno pozdrava s Mjeseca“ te napravila odu njenom Mostaru, onom iz dobrih vremena, ali i priče o zlim ratnim vremenima i opakim ljudima.
A na pitanje gdje je budućnost Mostara, Vesna poručuje: „Mostar je nekad bujao od života, a danas u ovakvom gradu niti imaju budućnost oni koji su se obogatili niti oni koji životare“. Mladima poručuje da se izazova ne treba plašiti i da je budućnost u njima samima: „Neće uvijek biti garantiran uspjeh, ali vrijedi pokušati. Bolje je i to nego cijeli život stajati pred vratima života. Iako je vrijeme života kratko, ipak je dovoljno dugo da ga čestito i pošteno proživimo i ne dozvolimo da nam ga drugi kreiraju. Sanjam Mostar, bolji i ljepši od ovoga danas, sretnije ljude. Nadam se da ću to doživjeti za svoga života. Nostalgična sam za starim, sretnim vremenom. Mostar je tad bio najljepši. Nismo znali šta je desna, a šta lijeva obala. Kada se te dvije obale ujedine i kada otklonimo prisutne misaone barijere, moći ćemo govoriti o boljem sutra ovog grada”, kazuje Vesna Šunjić.
Prisjećajući se tih lijepih i sretnih vremena, Vesna kaže da ni za čim što je i kako radila ne žali. Žao joj je jedino ove mladosti što budućnost vidi u odlasku iz svoje zemlje. Za razliku od njih, Vesna Šunjić u 28. postade direktorica u onom „poganom vaktu“, pokaza šta sve može mlad čovjek, koliko su mu, kad hoće i zna, bila otvorena i zamandaljena vrata, a danas većina, ako se nisu politički ili nacionalno svrstali, ne mogu ih do trideste ni otkučiti ili bar pripravnički odraditi.
