Foto: Tacno.net
U okviru Trećeg međunarodnog festivala lutkarske umjetnosti u Mostaru u organizaciji Pozorišta lutaka Mostar večeras je predstavljena knjiga Nedžada Maksumića, književnika, glumca i reditelja iz Mostara, „Šuma na kraju svijeta i drugi komadi za djecu“. Zbirka je to kratkih drama za djecu a objavljena je povodom 70. godina postojanja i rada Pozorišta lutaka Mostar, u nakladi “Dobre knjige” Sarajevo i darovana je svima koji vole lutkarstvo i pozorište za djecu.
Prisutni su uživali u nadahnutom razgovoru o knjizi dramaturginje Emine Kovačević i autora Nedžada Maksumića.
Pozorišni tekstovi za djecu sakupljeni u ovoj knjizi imali su svoje praizvedbe i svoj kasniji teatarski život u Pozorištu lutaka u Mostaru. Nastajali su u periodu od poslijeratne obnove rada 1997. pa sve do nedavne 2020. godine, kao moj skromni doprinos bosanskohercegovačkoj teatarskoj produkciji.
Neke od tih predstava postale su pravi zaštitni znak Pozorišta lutaka u pojedinim etapama njegovog rada i razvoja, a neke od njih su i nagrađivane. Sve su na sceni oživjele u mojoj režiji, što im je, naravno, ozbiljno naštetilo. U većini njih sam, uz moje prijatelje i saputnike, i glumio, pokušavajući moje luckaste priče približiti našoj najdražoj publici, kazao je Maksumić.
U predgovoru knjizi dramaturginja Emina Kovačević ističe:
“Kada mi je autor ove knjige predložio da napišem par kartica o njegovim dječijim dramama, podrazumijevao je da ću pisati i kao školovana dramaturginja i kao osoba koja je odrastala uz likove iz ovih tekstova. Samim tim, neću pisati klasičnu recenziju. U Pozorištu lutaka Mostar i sama sam se zaljubila u teatar, u izgovorenu repliku na sceni, što je kasnije uvjetovalo da upravo izaberem ovu umjetnost kao životni poziv. I u tome nisam jedina.
Moje odrastanje u poslijeratnom Mostaru, kao i odrastanje cijele moje generacije u ovom gradu, bilo je obilježeno postepenim i bolnim procesima obnove gotovo u potpunosti devastiranog i podijeljenog grada. Jedna od rijetkih svijetlih tačaka, mimo porodica i doniranih, plastičnih konstrukcija u još rjeđim parkovima, bile su predstave Pozorišta lutaka u Mostaru, a naročito one koje je pisao i režirao Maksi, bez obzira da li je bila riječ o Snjeguljici, sestrama i meni dražem i važnijem junaku od klasične Snjeguljice, ili zimskoj čaroliji novogodišnjih predstava sa Deda Mrazom i paketićima. Zbog toga lično smatram kosmos djetinjstva u okrilju Pozorišta lutaka i Maksijevih predstava, kao prelijepu, magičnu šumu na početku svijeta, iz koje se u svijet koji dolazi nakon nose životne vrijednosti, i ideje ljubavi, razumijevanja, nježnosti…
Važno je spomenuti, da je i moj rahmetli otac, doktor neuropsihijatrije, koji nas je najčešće i vodio na predstave, svojim pacijentima, koji su bolovali od posttraumatskog stresnog poremećaja, uz nalaze, dijagnoze, i terapije, redovno preporučivao posjetu Pozorištu lutaka, a naročito gledanje predstave “Šuma na kraju svijeta”, po kojoj je i ova zbirka dobila ime. Ponovnim čitanjem tekstova, sada, kao zrela i stručna osoba, uočavam katarzične narativne elemente, koji mi približavaju taj nekonvencionalni terapijski pristup mog oca. Istovremeno, ponovno proživljavam i svoje djetinjstvo, opet sam djevojčica koja jedva čeka nedjelju da gleda predstavu, i žudi za trenutkom u kojem će se svjetla u sali ugasiti, neko od djece će od straha ili uzbuđenja vrisnuti, i na scenu će kročiti moji omiljeni likovi, sa kojima će početi magija.
Tako iz mraka izranja i Crni kaput, prva pojava u alegoriji o ratu i ljubavi “Šuma na kraju svijeta”, i uz ritmične rime, jednostavno i efektno spaja stvarnost gledaoca sa stvarnošću predstave. Ovaj subverzivni, pametno napisani komad podatan je i za lutke, ali i za živog glumca. Tačno okarakterisana kao bajka za djecu i odrasle, “Šuma na kraju svijeta” slijedi “pravila”, i sadržava sve elemente konvencionalne bajke, sa arhetipskim likovima i prepoznatljivim strukturalnim mehanizmima, ukoponovanim u dramski tekst podoban za dječiju publiku. Vještim zanatom, i izrazitom maštovitošću, ovaj tekst izmiče zamkama klišea i banalnosti, ponirući u duboke filozofske sfere, postavljajući teška ontološka i egzistencijalna pitanja na pitak i slikovit način, kroz izuzetno ritmičnu smjenu replika i pjesama.
Nakon ovog blago “stručnog” dijela, sa velikim riječima, ponovo ću se vratiti u svoje “privatne” cipele. Ova predstava direktno tretira pitanje ljubavi prema zemlji, prema zavičaju, i rat, i na sva ona ranije pomenuta teška pitanja, postavlja vrlo jednostavan odgovor – ljubav. Ljubav je odgovor na pitanje zašto postoje povratnici u razrušene svjetove, zašto neke šume na kraju svijeta opstaju uprkos zloj vojsci malih ljudi… A taj odgovor je posebno važan kada se pruža u sali punoj nemirne dječice, koja sa velikim apetitom i radoznalošću upijaju ono što se na sceni dešava. Dječija publika je najiskrenija. Ako je djetetu dosadno, ono neće odsjediti do kraja predstave zbog pristojnosti prema glumcu. Ono će se rasplakati i povući svoje roditelje sa sobom. Do danas ne pamtim kada se to desilo na predstavama Nedžada Maksumića, jer je on naprosto saživljen sa umjetnošću koju stvara, čijim zanatom bespogovorno vlada, i uz sve to razumije magičnu logiku dječijeg pozorišta. I tu ne pretjerujem.
Njegov osjećaj za publiku očituje se u finoj protočnosti ovog, ali i ostalih komada u ovoj zbirci, kao i u tematikama koje obrađuje. Pored univerzalnih poruka ljubavi, razumijevanja, hrabrosti, Maksi se primjerice u “Princu iz moje ulice” direktno dotiče čestog problema vršnjačkog maltretiranja. Autorski rukopis u dramskom pismu za djecu Nedžada Maksumića, ogleda se istovremeno u vještom okladanju zanatom i teorijom dramaturgije za dječiju publiku, u suptilnom humoru, i u ritmičnosti, slikovitosti i jednostavnosti replika i songova. Isti taj rukopis prepoznatljiv je i u novogodišnjim igrokazima.
U sali punoj djece, koja dišu i reagiraju na predstavu kao jedno, predstave poput “Šume na kraju svijeta” i ljubav, kao njena poruka i odgovor na bolna pitanja, itekako “imaju smisla”. U tom kontekstu, terapeutski pristup mog rahmetli oca mi je savršeno jasan. Nakon rata, nakon što su pobijeđeni “mali ljudi”, ostaje “Šuma na kraju svijeta”, i ostaju sretna djeca u sali, kao nova nada, nakon stvarnog rata kroz kojeg su prošli odrasli. Borba za opstanak ponovo, iznova i iznova dobija svoj smisao, u ljubavi.”
O autoru
Nedžad Maksumić rođen je 4. maja 1961. u Mostaru. Teatrom se počeo baviti 1978. u Mostarskom teatru mladih, a nastavio u alternativnim pozorišnim grupama „Privremeno pozorište“ i Teatar „Lik“, u kojima je glumio, režirao, pisao tekstove i dramatizirao nekoliko književnih djela.
U Italiji je od 1994. do 1997. radio kao profesionalni glumac u pozorišnim kompanijama klasičnog repertoara „Teatro del Mediterráneo“ iz Genove i „Attori in corso“ iz Brescie, a sarađivao je i sa kompanijom Teatro „L’impasto“ iz Bologne. Osim toga, osnovao je i vlastiti „Lik Teatro – Teatro esule“, sa sjedištem u Ceseni. Sa predstavom „Regna un grande silenzio…“, koju je sam napisao i režirao, gostovao je po cijeloj Italiji i učestvovao na najznačajnijim talijanskim međunarodnim pozorišnim festivalima „Santarcangelo“ i „Volterrateatro“. Na međunarodnom pozorišnom festivalu „Correnti Mediterranee“ u Luganu, u Švicarskoj, ova predstava osvojila je Prvu nagradu Stručnog žirija.
Od povratka u Mostar, od jeseni 1997. godine, glumac je i, povremeno, režiser vlastitih tekstova u Pozorištu lutaka u Mostaru. Trenutno radi kao umjetnički direktor ovog Pozorišta. Dobitnik je, osim značajnih kolektivnih, mnogih pojedinačnih nagrada i priznanja za glumu, animaciju, režiju, adaptaciju teksta i kompletan autorski projekat na brojnim festivalima profesionalnih pozorišta lutaka i pozorišta za djecu.
Od 2000. do 2016. bio je stalni član Kamerne scene Centra za kulturu Grada Mostara gdje je, zajedno sa Dianom Ondelj Maksumić, učestvovao u četrdesetak poetsko scenskih uprizorenja poezije i proze raznih književnih stvaralaca. Glumio je, kao gost, u nagrađivanoj predstavi „Chick lit“, nastaloj 2013. godine u Hrvatskom narodnom kazalištu u Mostaru, kao i u predstavi „Mrtve ribe plivaju na leđima“, nastaloj 2016. godine u koprodukciji HNK Mostar, NP Mostar i BNP iz Zenice.
Prvu zbirku poezije „Čovjek u moru!“ objavio je 1983. godine. U Italiji je 1994. objavio zbirku dnevničkih zapisa „Regna un grande silenzio“, a sarađivao je i sa književno filozofskim časopisom „Societa di pensieri“ iz Bologne. Godine 2006. objavio je zbirku poezije „Jeruzalemljanin“, a 2009., zajedno sa Salkom Šarićem, monografiju „Privremeno pozorište – album“. Prvo izdanje njegovog romana „Treće lice jednine“ objavljeno je 2017. godine u izdanju „Dobre knjige“ iz Sarajeva, a drugo 2018. godine, izdavač „Buybook“ Šarajevo/Zagreb.
