Ona je Senada Demirović Habibija, profesorica na Univerzitetu “Džemal Bijedić“ u Mostaru. On Maggio, mladi fudbaler u Titogradu. Spojila ih je mostarska duša, iako se nikad ni sreli nisu, želja da stvaraju, napreduju i uče, mijenjaju i sebe i ovaj učmali svijet.
Profesorica Senada
Profesorica Senada Demirović Habibija osmišljava, projektuje, crta, gradi i uređuje, ne samo zgrade i objekte već i život sam. Kad sve to začini mostarskom dušom, umjetničkom i graditeljskom, kad joj koordinate nisu jedina briga već čovjek, prije svega, dobijete istinski dijalog između arhitekte i društva. Dobijete tako profesoricu Senadu. A ko je, šta je i zašto to jeste, sama odgovara.
Rođena jednu i nešto deceniju prije rata. U proljeće, kad sve oživi i zabehara u Mostaru.
„Dolazim iz porodice u kojoj se knjiga odavno cijenila, a i sama sam uvijek bila dobar i primjeran učenik. Volim Mostar. Danas kad računam, duže živim u vremenu koje smo nazvali „poslije rata“, ali još uvijek se svježe sjećam, a i u genima mi je ostalo ono kako sam odgajana, da uvijek prednost imaju rad, red, disciplina i odgovornost. Odgajani smo i obrazovani 80-tih godina prošlog vijeka da budemo bolji od prethodnih generacija, da radimo za opšti interes, za dobrobit zajednice i svih u njoj. Tamo gdje sam odrasla nije bilo razlike u imenu, prezimenu, jedino da li si dobar ili loš učenik, barem i dalje vjerujem da je tako bilo. U takvom duhu sam dočekala ’92. godinu i kad se jednog dana sve promijenilo i kad je život počeo da pokazuje da može sve i drugačije, a meni je bilo tek nepunih 17 godina. Kažu najljepše godine….
I kad smo u trenutku mislili da ne može gore …..
10 do 5 tog prokletog 9. maja 1993. godine, 10 dana nakon napunjenih 18 godina, zauvijek je promijenilo moj život. I danas sam, zahvalna da sam preživjela jer neki članovi porodice, tajne simpatije, prijatelji nisu. Zbog ono što sam po imenu i prezimenu i načinu na koji sam odgojena, mostarsko dijete, nije bilo dovoljno dobro pa sam završila na „Heliodromu“. Opet smo u tom jadu i poniženju gledali da nađemo zrno sreće jer nismo znali koliko dugo će još svjetlo života u nama svijetliti… crno zvuči, ali tako je bilo. To je bio jedini prozor u slobodu.
Preživjela sam.
Vrlo brzo sam otišla iz Mostara, moram priznati jedva, ali sam uspjela iz drugog puta. Sama u bijelom svijetu. Tako daleko mene odvede taj put, u Maroko.
Kada je nedavno dole bio zemljotres pomislih: „Bože dragi pomozi tim ljudima koji su meni, kad je najteže bilo, pomogli“. To je jedna sasvim druga kultura. Možda smo po vjeri bili isti, ali toliko je sve bilo različito, ipak predivno u toj različitosti. Prvo sam morala naučiti jezik, jer jezike koje sam znala nisu puno pomagali u Maroku. I tad kad si sam, tako mlad, do tada su roditelji sve za tebe radili, trebaš između ostalog, bez razgovora, odlučiti o svom životnom pozivu. Prije rata imala sam san da postanem Jacques Cousteau. U vrijeme dva kanala i par emisija „Opstanka“, to je bio moj omiljeni lik, neki stari čiko koji proučava morske dubine… želim biti kao on. Naravno, nije me samo on animirao, moj otac i moj brat su bili autonomni ronioci i gledala sam pa čak nekad kao dijete i ronila s njima. Fascinirana sam bila tim podvodnim svijetom. I stvarno sam se spremala na oceanografiju u Rijeku, a zatim dalje u „bijeli svijet“.
Godinu pred rat u drugom srednje smo išli na razmjenu u Ameriku. Bila sam u porodici porijeklom iz Evrope, Talijani i Irci, divni ljudi. Kad je rat počeo, sad pokojna teta Gloirija, je svim silama pokušavala da me nekako dovede u Ameriku, ali nije bilo sreće.
U Maroku u kojem sam ipak završila, živjela sam tri godine. Nakon što sam shvatila da nema ništa od Jacques Cousteau-a, probudila se ona stara želja i emocija koju sam iz ranog djetinjstva nosila. Naime, moj otac je bio arhitekt, kao i tetka i daidža, i kuća je uvijek bila puna, skica, projekata, papira, olovaka. Bilo je interesantno i inspirativno odrastati u takvom ambijentu, sa kulmanom u dnevnoj sobi i crtaćom lampom upaljenom do nekih doba u noć.
Taj intimni osjećaj prema arhitekturi koji je nekad rastao u meni, nesvjesno, najednom se probudio.
Da, bit ću arhitektica!
Bosna i Hercegovina gori, trebaće mlade arhitekte, tako mogu biti od koristi. Tako je to bilo. Da bih upisala arhitekturu u Rabatu, glavnom gradu Maroka, morala sam izvrsno poznavati francuski jezik, koji sam tek počela učiti, u prvoj godini boravka dole. U roku od šest mjeseci sam ga savladala i upisala se kao jedna od pet stranih studenata, koliko se primalo godišnje. Divno je iskustvo bio Maroko, divni ljudi, veliki prijatelji. Nikad im se neću moći odužiti za svu pomoć koju su mi dali, ali moje srce je znalo svoj put i svoje mjesto. Prvi avion je bio povratak u Bosnu i Hercegovinu i moja potreba da budem što bliže porodici i kući. Otišla sam u Sarajevo da nastavim studij. Na fakultetu smo bili odlična ekipa, svi željni znanja, bijega od rata, željni svijeta. Putovali smo, gdje god je bilo moguće, družili se i upoznavali sa vršnjacima, radili projekte i iskreno uvijek bili najbolji i najkreativniji…. Nezaboravne godine.
A onda je došla zadnja godina studija i na oglasnoj tabali, poziv za prijavu za stipendiju za nastavka studiranja u Danskoj. Šest stipendija, taman koliko je nas zainteresovanih bilo. Tamo sam završila diplomski koji sam morala odbraniti i u Sarajevu. Tada je rahmetli prof. Nedžad Kuto moj rad usporedio sa Rodenovim „Misliocem“. Koji kompliment!
Dan nakon završetka diplomskog vraćam se u Mostar, a već godinama sam kao student bila uključena u razne projekte oko obnove stare gradske jezgre, kao volonter, kao neko ko nije puno mogao uraditi, ali je mogao pomoći, poznavanjem savremenih tehnologija i jako važno, poznavanjem četiri strana jezika. Tada je bilo jako puno stranaca koji su svakodnevno bili uključeni u projekte oko Starog mosta i Starog grada Mostara i neprocjenjivo je bilo imati nekoga ko može sa svima da komunicira. Bilo je to i tada kao i danas znanje koje se nije moglo tek tako ne primijetiti. Ali Mostar kao Mostar ili vas srcem vole ili one vaše najvrijednije kvalitete, zbog svojih nedostataka žele oskrnaviti i obezvrijediti, valjda da lakše bude. Ako ništa da ste nečije dijete kako bi vam sav vaš trud, talent i znanje pokušali umanjiti, a i povrijediti jer kako rekoh valjda se tako lakše živi. I danas sam jako ponosna čije sam dijete, ali i ono što sam samostalno ostvarila.
2000. godine počinjem raditi za Fondaciju Aga Khan Trust for Culture u Mostaru, gdje ostajem do početka 2003. godine, a zatim odlazim u odjel za urbanizam u centralnoj zoni grada, tada poznatijoj kao Distrikt.
Već te godine magistriram na sarajevskoj arhitekturi i nastavljam raditi u Mostaru. Za mene je to tada bila čast biti službenik koji sebe daje za društvo (kako rekoh na početku da sam odgojena da je društveno ispred ličnog)… iskreno i danas je.
Teško se od ličnih uvjerenja koja su, nekad u ravni sa zabludama, odreći, ali ja i danas tako živim.
Nije lako biti slobodouman, ne ovisiti ni o kome i ni o čemu, ali je moguće. Pogotovo kad se na sve to doda ženski rod.
2020. godine nakon dugog niza godina od prihvaćene doktorske teme, ali i života koji se paralelno nastavio u kojem je nastalo troje divne djece, veliki broj arhitektonskih projekata, ali još više onih u zajednici, međunarodnih saradnji i promocija Mostara, završavam doktorski rad, na temu Mostara, a uskoro nakon toga postajem vanjski suradnik u zvanju docenta na Univerzitetu „Džemal Bijedić“ pri studijskom programu „Dizajn interijera“, gdje i danas predajem arhitektonsku grupu predmeta.
A nakon svega posebno ističem.
Vrijeme rata me nije naučilo da mrzim, dapače volim ljude, žalim one koji nisu mogli prihvatiti druge i drugačije, ali je meni nakon godina sazrijevanja, stasavanja i profesionalnog usavršavanja postalo jasno da na ovom trusnom tlu svako od nas treba dati dio sebe u izgradnji novog i zdravijeg društva. Zato ja radim sa mladima Mostara, ne želim da im se desi ono što se desilo mojoj generaciji koja je danas rasuta po svijetu ili je pod zemljom. Zato sam se opredijelila da svoje znanje i iskustvo dijelim sa mladima jer oni su stvarna vrijednost koja može stvoriti bolji svijet, samo trebaju poticaj. Trudim se da to budem ne samo kao profesor. To radim i kroz projekte u udruženju u kojem djelujem jer nije tek poštapalica da „na mladima svijet ostaje“. To je stvarna istina. Moj budući projekt će se, pored arhitekture, fokusirati na izgradnju empatije, ali o tome nekom drugom prilikom.
Novim generacijama kao profesor pokušavam dati dio emocija i ljubavi koju gajim prema struci, da nauče cijeniti prave vrijednosti, jer arhitektura je puno više od objekata.
Zahvalna sam što sam rođena u ono neko, za mene sretnije vrijeme, ali bitno je znati stvarati kontinuitet, biti sposoban pratiti i savremeno, jer svako ima pravo na ostvarenje svojih snova, a mi zreliji bi trebali samo da pomažemo taj proces, ne da ga namećemo. Ovo je moj život, onog djevojčurka krupnih očiju zaraznog smijeha, kojeg je sila prilika naglo otela iz te bezbrižnosti, ali i ojačala da danas budem ovo što jesam”.
Znam da će mi Senada žestoko zamjeriti što pišem da je profesorica jer je sad u zvanju docenta, ali sam siguran da je još samo korak do nove naučne titule i zvanja, pa još jednom ponavljam o profesorici Senadi Demirović Habibija je bilo riječ.
Šestnaestogodišnji fudbaler MAGGIO
Kad nam je zadato da živimo u poganom vremenu, kad smo izgubili sposobnost da se radujemo, kad dijelimo brigu za danas, a osjećaje od juče, sudaramo se sami sa sobom, sa životom i svojim i tuđim. Trčimo za markom, dolarom ili eurom, jedino smo na svom terenu kad otvorimo sve ventile i na utakmici srčano opsujemo i sudiju, sistem, i poglavare. Tako to biva kad od mnogo mlađih učimo ljepotu življenja, kad zabiju go, a mi urlamo „Bravo majstore“, bez da nas je briga što nas oni okolo čudno mjerkaju. Od tog gola ne živimo samo onih 90 minuta, već ga prepričavamo čitavu heftu i pripremamo se za idući u narednom kolu. Zaboravimo na neplaćene račune i minimalnu penziju jer nas podmlade oni što su u život tek zakoračili, a zapravo to su i najbolji među nama.
Tek mu je šesnaest i tri mjeseca, a punih sedamnaest druži se s loptom. Tu je, svakako, uračunato i ono devetomjesečno druženje s majkom. Igra i kapiten je kadeta FK „Podgorica“, a već su ga preveli u onu veću omladinsku kategoriju. Ljevak je, a golove obično postiže desnom. Nona ga je u Mostaru zvala Princ sa Neretve, a baba iz Andrijevice Kralj ispod Lovćena. Ni tati mu nije baš lako jer za svaki go po deset eura, za trostruko umrežavanje čitavih 50, a nakupi se. Odličan je učenik sportske gimnazije u Titogradu. Kaže da govori maternjim jezikom jer je od silnih zavrzlama oko naziva jezika na Balkanu opredijeljen za neki od onih gdje će i nastaviti fudbalsku karijeru. Ne ide mu, kako bi on želio ovaj maternji, pa kad treba napraviti sastav iz lektire otrči kod đeda da i to završi. Pročitala ga i razrednica i nakon temeljite analize podvukla:” Tebi Maggio dobra četvorka, a đedu prenesi – čista petica”. Isto ili više od toga je vrijedno njegovo ponašanje prema mlađem dvanaestogodišnjem bratu na kog osu paljbu zbog toga što je, u prolazu, starijem čovjeku rekao ćao, umjesto dobar dan. Održa mu polučasovno predavanje o načinu ponašanja i poštovanju starijih. U Mostaru i Hercegovini bi rekli čudno ili ters neko dijete. Možda će, zato, na studiranje kod profesorice Demirović jer voli arhitekturu i građevinu, a ona će, kao i pomenuta razrednica, najbolje znati kako da usmjeri sve ono što govori i sanja ovaj šesnaestogodišnjak.
Nakon što je odradio dva najveća fudbalska kampa onaj u Milanu i Realov u Madridu, samouvjereno poručuje: “Za početak ću nakon Titograda odlepršati do Starog u Mostaru, ‘zapaliti tribine Veleža’, ponovo u crvenom da zaigramo u nekom od evropskih takmičenja, a onda u jednu od dvije premijer lige”.
Ambiciozno neko fudbalsko, mostarsko – crnogorsko dijete. Nije vam teško prokužiti o kom dječaku se radi, ko mu je porodično stablo i ko je đed što piše lektiru.
Mnogo je dobrih ljudi, ali to ne znamo ili nećemo da znamo, zato i čeprkam po dobrim dušama.
