„Službeno mogu sa ovog mesta poslati poruku, a to je da od 1. januara 2024. godine Federacija BiH kreće sa primenom velikog seta fiskalnih zakona. Imaćemo najveću minimalnu plaću u regiji u iznosu od 1.000 KM, imaćemo najniže opterećenje na rad ili platu u iznosu od 28 posto što će biti velika poruka domaćim i stranim investitorima, ali i svim ostalima u regiji da pokušamo stići taj standard kako bi postali vrlo atraktivni za strana ulaganja.“
Vojin Mijatović, federalni ministar razvoja, poduzetništva i obrta, 10. oktobar 2023.
„Kada je riječ o minimalnoj plati od hiljadu KM, smatram da je to pod današnjim uslovima neodrživo i nemoguća misija i da bi imali najmanje pedeset do šezdeset hiljada radnih mjesta manje…“
Adnan Smailbegović, predsjednik Udruženja poslodavaca FBiH, 10. oktobar 2023. Isto ili slično je ponavljao za različite medije od oktobra do decembra te godine.
Dobit privatnih kompanija u FBiH u 2023. godini iznosi 5,4 milijarde KM, ali nema para za povećanje plata radnicima
Prema podacima iz „Analize poslovanja privrednih društava u Federaciji BiH – 2023.“ (Finansijsko-informatička agencija – FIA), ukupna petogodišnja dobit privrednih subjekata u FBIH u periodu od 2019. do 2023, prije oporezivanja, je veća od 22,4 milijarde KM. U toku 2023. dobit privrednih društava u FBiH iznosila je 5,7 milijardi KM. Pomenuti dokument navodi da je 95% pomenute ukupne dobiti ostvareno u kompanijama u FBiH koje su u 100% privatnom vlasništvu, što je oko 5,4 milijarde KM.
Analitički izvještaj FIA-e navodi i porazne podatke o poslovanju preduzeća u vlasništvu države, odnosno privrednih društvava s javnim kapitalom (javna preduzeća i mješovita društva). U ovim kompanijama je zaposleno 73.837 osoba, što je 20% svih zaposlenih od ukupnog broja zaposlenih u privrednim društvima. Privredna društva u većinskom državnom vlasništvu su u ukupnoj dobiti privrednih društava u FBiH učestvovala sa mizernih 5% , a u ukupnim prihodima tek sa 12%. Ekonomski paradoks poslovanja javnih privrednih društava je i činjenica da su plate u ovim kompanijama po pravilu veće od plata u privatnom sektoru, gdje vlasnici iz godine u godinu povećavaju svoju ogromnu dobit.
Maksimiziranje profita kroz minimiziranje poreza na dobit
Na ostvarenu dobit vlasnici kompanija u FBiH (kao i u entitetu RS) plaćaju jedinstveni iznos poreza od 10%, bez obzira na iznos ostvarenih prihoda i dobiti. Radi se o jednoj od najnižih poreznih stopa na dobit u Evropi (porezne stope od 10% na dobit u regiji imaju još samo Kosovo i Sjeverna Makedonija).
U Srbiji se kao i u Bosni i Hercegovini, primjenjuje jedinstvena porezna stopa na dobit. I tu prestaje sva sličnost. Naime, porezna stopa na dobit u Srbiji iznosi 15%, što je za 50% više nego u BiH.
Za razliku od Srbije i BiH, u Hrvatskoj je porezna stopa progresivna. Ona zavisi od iznosa ostvarenog prihoda, a ne od iznosa dobiti kompanije. Prihodovna „granica“ za skok porezne stope na dobit sa 10% na 18% je 995.421 eura godišnje.
I Crna Gora primjenjuje progresivni obračun poreznih stopa na dobit. Ipak, za razliku od Hrvatske, u Crnoj Gori stopa poreza na dobit raste sa rastom ostvarene dobiti kompanija. Za kompanije koje ostvare dobit do 100 hiljada eura godišnje primjenjuje se kamatna stopa od 9%. Kompanija koja ima profit između 100 hiljada eura i 1,5 miliona eura u Crnoj Gori plaća porez na sljedeći način: 9.000 eura + 12% na iznos razlike profita od 1,4 miliona eura. Ako je profit veći od 1,5 milion eura, za dio profita iznad 1,5 milion eura, porezna stopa koja se primjenjuje skače na 15%.
Uporedimo sada poreze na dobit koje bi u ove četiri države platila kompanija koja je ostvarila dobit od 5 miliona eura:
Iz gornje tabele se vidi da su vlasnici privatnih kompanija u FBiH (naravno i u entitetu RS) šampioni u „maksimiziranju profita“. Prema ovom izračunu, od prijavljenog profita od 5 miliona eura, vlasnik kompanije u FBiH, će nakon plaćanja poreza iznos od 4,5 miliona eura staviti u vlastiti džep.
Činjenica je da se većina profita u FBiH ostvaruje u privatnim kompanijama koje posluju u sektorima trgovine, prerađivačke industrije i građevinarstva. S druge strane, upravo radnici u ovim sektorima (uz sektor ugostiteljstva) imaju ubjedljivo najniže plate koje su veoma često ispod 900 KM.
Naravno o tome iz Udruženja poslodavaca FBiH nećemo čuti ni riječi. Naprotiv, neumorni megafon Udruženja poslodavaca FBiH Adnan Smailbegović smatra da se oporezivanje dobiti može dodatno „reformisati“ na način da se pogoduje onima koji imaju milionske profite, a iste žele investirati:
„Znate šta je reforma? Reforma je da se napravi poslovni ambijent, da se spusti opterećenje rada za 10 do 15 posto. Zatim, da se investicije kroz porez na dobit oslobode da bi ljudi što više investirali. Sada nam uzmu porez na dobit bez obzira na to da li mi to investiramo ili stavimo pare u džep. To je van pameti.“
„Bogami, dali bi vam veće plate, samo kad bi imali od čeg“
Milioner Smailbegović svakako nije „van“ svoje poduzetničke pameti. On se srčano zalaže da država novcem uzetim od građana što više „pogura“ privatne kompanije. Njegova kompanija Wood Team d.o.o. u posljednje tri godine je ostvarila dobit od oko 11,8 miliona KM. Ako profit uložite u modernizaciju procesa kompanije onda država, prema mišljenju pomenutog vlasnika fabrike stolica, treba da vam investiciju „prizna“, tako što će vas potpuno osloboditi poreza na investirani dio profita.
“Naša ideja je da oni koji dobit reinvestiraju u firmu budu oslobođeni poreza na dobit“, objasnit će nam poduzetni gospodin Smailbegović.
Ono za što se zalaže predsjednik Udruženja poslodavaca FBiH je „poslovna“ mantra većine domaćih perjanica poduzetništva u Federaciji BiH, porođenog iz pljačkaške privatizacije ratom uništene privrede. Ona jasno pokazuje da skoro svaki „ugledni“ vlasnik privatnog kapitala u ovoj zemlji obožava poklonjeni budžetski novac (novac građana) za „povećanje ukupne vrijednosti“ svoje firme. A koja će njemu, uspješnom bosanskohercegovačkom poslodavcu zahvaljujući radu mizerno plaćenog radnika, donijeti još veći profit i nove mogućnosti investiranja u solarne i hidroelektrane, dionice profitabilnih javnih kompanija, kupovine novih luksuznih apartmana, raskošnih vila na planinama i moru, impresivnih jahti, bijesnih vozila i čega sve ne. Jednostavno što god vaše poduzetničko srce zaželi, i što vaš poduzetni mozak osmisli.
Poredeći plaćanje poreza na dobit u BiH sa navedene tri zemlje jasno je kao dan – vlasnici kompanija najmanji porez na dobit plaćaju u BiH. Istovremeno, poredeći minimalne plate u navedenim zemljama i u entitetu RS sa minimalnom platom u Federaciji BiH svakom je jasno – minimalna plata u FBiH je ubjedljivo najniža i s pravom se može zvati robovskom nadnicom. Očaj postaje i veći kad se čuju najave novih osjetnih povećanja minimalnih plata za sljedeću godinu u zemljama regije. „Najveći profit poslodavacima i najmanje plate njihovim radnicima“ – je slatki refren za sve uši poklonika neoliberalizma i otvorenog tržišta rada u Federaciji BiH.
Anticivizacijsku minimalnu platu od 619 KM je odredila aktuelna vlada FBiH kroz (pogrešnu) primjenu kriminalne Uredbe o metodologiji izračuna i usklađivanja najniže plaće u FBiH. Ovu Uredbu je donijela bivša vlada FBiH, ali se sadašnja nije ni počešala da izmijeni njene kriterije u korist radnika.
Bez obzira na „stavove i mišljenja“ „uglednih makroekonomskih analitičara“ i inih think-tankova, iza čijih „analiza tržišta rada i troškova poslovanja“ nerijetko stoji bankarsko-poduzetnički lobi, ozakonjena socijalna nepravda koja hara u FBiH, ima vrlo jednostavnu matematiku, koju kreiraju poslodavci uz snažnu podršku svih dosadašnjih federalnih vlada. Ona se sastoji u tome da trošak radne snage u privatnom sektoru treba što duže držati na nivou robovlasništva zahvaljujući prije svega nedjelovanju zakonodavne vlasti (nedonošenje Zakona o minimalnoj plati u FBiH) ili pogrešnom djelovanju izvršne vlasti (pogrešna primjena Uredbe o metodologiji izračuna i usklađivanja najniže plaće u FBiH). I naravno, prema lukavoj strategiji Udruženja poslodavaca FBiH nužno je ne zaboraviti stalno kukati i u svakoj prilici tražiti enormno smanjenje stopa doprinosa i poreza na masnu dobit.
Radnik ili rob svoga gazde
„Velika opterećenja rada se moraju rezati ili ćemo biti primorani da stavimo ključ u bravu“, grme profitabilni poslodavci uz stalne „vapaje“ prema državi od koje se traže nepovratna milionska sredstva iz budžeta za „pomoć privredi“. Istovremeno dok uporno traže intervenciju države u vidu budžetskih podsticaja, grantova, ograničavanje cijene električne energije, vanredne financijske pomoći, rezanje poreskih i socijalnih davanja (koja mogu uništiti ionako klimavi penzioni i zdravstveni sistem), licemjerni poslovni ljudi-milioneri u BiH (baš kao i u cijeloj regiji) se agresivno suprostavljaju državnom intervencionizamu ako bi isti bio usmjeren ka povećanju radničkih prava. Na zadnje noge poslodavci složno ustaju kada se spomene donošenje Zakona o minimalnoj plati kojim bi se zaštitilo pravo radnika na dostojanstven rad.
Uspješan je ovo recept za brzo bogaćenje vlasnika kapitala uz istovremeno guranje obespravljenih radnika u još dublje siromaštvo. Radniku u tom slučaju ostaje ili da napusti zemlju (taj pravi raj za bogate vlasnike privatnih kompanija i pakao za sirotinju) ili da u njoj ostane prihvatajući tako da do kraja svog obezvrijeđenog života bude rob svog gazde i postane bagatelna roba na „tržištu radne snage“, gdje će posao velikodušni gazda dati onom radniku koji pristane da radi za najnižu satnicu.
Stoga je izraz „rob“ u ovom slučaju svakako adekvatniji od naziva „radnik“. Naime, kad svoju platu u potpunosti trošite za hranu i pri tome hrane i dalje nemate dovoljno, onda ste u istom položaju u kojem su bili i robovi – raditi do smrti uz uslov da prije toga ne umrete od gladi.
Prema „potrošačkoj korpi“ u FBiH za august 2024, samo za hranu četveročlana porodica mora izdvojiti 1.313 KM. To je 38,8% iznosa potrošačke korpe koja iznosi 3.379 KM. Minimalna plata od 619 KM prema tome pokriva tek 47% troškova hrane, odnosno tek oko 18% iznosa potrošačke korpe.
Jer, biti radnik znači, između ostalog, i biti pravedeno plaćen za svoj rad. U suprotnom, radnički dignitet je izgubljen, a poniženi čovjek je ništa do rob, dok njegova porodica preživljava dan za danom u bijedi bez nade za budućnost. Ponižavajuće niska minimalna plata je stoga efikasno sredstvo za dehumaniziranje radnika i njegove porodice.
Prema zvaničnoj statistici oko 120.000 radnika zaposlenih u FBiH prima minimalnu platu u iznosu od 619 KM. Dodatnih oko 70.000 radnika nema platu veću od 800 KM. Ovo znači da 190.000 radnika ima plate manje od 800 KM. To predstavlja oko 35% od svih zaposlenih u FBiH. Plate manje od 1.000KM u FBiH ima više od 240.000 radnika.
Dok u medijskom prostoru nariču da su nameti na plate neizdrživo visoki i liju krokodilske suze za svojim radnicima („Dali bi veće plate, al bogami ne možemo, jer nema prostora“), iz Udruženja poslodavaca FBiH lukavo šute o niskoj jedinstvenoj poreznoj stopi na ostvarenu dobit, koja povlaštenoj kasti superbogatih „gazda“ u BiH omogućava da najveći dio dobiti mogu strpati u vlastiti džep, te tako povećavati ekonomsku provaliju između njih i poniženih radnika.
„Niko se ne bogati tako brzo i ne žali tako glasno kao poslodavci u BiH kao i poslodavci na cijelom području nekadašnje Jugoslavije“, reći će Elvedin Šatorović, predsjednik SSSBiH. Na ovu opasku se može dodati i sljedeće: „I niko, poput Vlade i pohlepnih poslodavaca u čije ime govori Adnan Smailbegović tako brzo i tako bešćutno ne gura radnike i njihove porodice u ekstremno siromaštvo iz kojeg se očito mogu izvući samo odlaskom iz zemlje.“
Pohlepa poslodavaca tjera radnike iz zemlje i uništava društvo
Jasno je da su ponižavajuće niske plate, koje nisu dovoljne ni za hranu, glavni razlog koji radnike tjera iz države. Ponižavajuće plate i ogromni ekstra profiti, koje poslodavci na njima crpe, nepovratno i brzo uništavaju socijalnu koheziju u Bosni i Hercegovini. Svaka dosadašnja vlast u Federaciji BiH o ovoj strašnoj činjenici hinjski šuti. Valjda procjenjujući da je, umjesto borbe za socijalnu koheziju društva i provođenje politika koje će smanjivati siromaštvo, mnogo unosnije „zakonski“ pogodovati tajkunskom kapitalu.
„Uspješnost“ borbe poslodavaca protiv povećanja plata radnika u privatnim kompanijama se najbolje reflektuje u trajnom odlasku stotina hiljada radno sposobnih ljudi u države čiji privatni poduzetnici nude plate dostatne za dostojanstven život. Stoga, stalna tlapnja poslodavaca kako je „nestabilna politička situacija“ u državi glavni uzrok masovnog odlaska radno sposobnog stanovništva u zemlje EU nije ništa do kvarni i nepametni pokušaj da se sakrije pravi uzrok ove društvene pošasti koja nepovratno uništava naše društvo.
Stoga je držanje minimalne plate na anticivilizacijskom iznosu, koji određuje antiradnička Uredba (a koju Vlada FBiH može ekspresno izmjeniti bez parlamentarne rasprave) nemilosrdno gura radnike sa najmanjim primanjima u status robova. Ono je djelo višedecenijskih združenih i koordiniranih aktivnosti Vlade FBiH i moćnog Udruženja poslodavaca čiju ruku je, radi lične financijske koristi i trgovine uticajem, poslušno do sada lizala svaka Vlada FBiH. Bez izuzetka.
Ako ima zrno poštenja, ali i zdravog razuma, Vlada FBiH treba razumjeti važnost socijalne kohezije i solidarnosti u kreiranju društva zadovoljnih građana. Poštena politička vlast, kako izvršna tako i zakonodavna mora imati empatiju i pokazati socijalnu osjetljivost prema radnicima u FBiH koji su najlošije plaćeni u regiji.
Želi li da bude odgovorna, Vlada FBiH mora naučiti da distribucija ostvarenog ukupnog dohotka ne može i ne smije biti svedena samo na „ekonomsko-tržišne mehanizme“, te da raspodjela tržišnog bogatstva nije isključivo rezultat „tržišne ruke koja se ne vidi“, nego i posljedica političkih odluka koje vlast donosi ili pak ne donosi.
Vlada FBiH pitanje dostojanstva rada i dostojanstvene plate za život ne smije dalje prepuštati Udruženju poslodavaca FBiH i ostavljati na milost i nemilost alatima „tržišta rada“ usmjerenim jedino ka rastu profita. Preuzeti političku odgovornost i djelovati kroz dijalog sa sindikatima za opšte dobro je jedini pošteni put da se radnicima vrati izgubljeno dostojanstvo i nada da život u ovoj zemlji ima smisla. Pod uslovom da već nije kasno.
