Bio je to jedan od najgorih logora što ga je hrvatska vojska osnovala na području Bosne i Hercegovine 1992., točnije u Mostaru, sjedištu paradržave Herceg-Bosne, tom nedosanjanom snu o priključenju zapadnog dijela BiH Hrvatskoj. U logoru znalo je biti zatočeno istovremeno i po šest tisuća civila, žena i djece, bilo je to mjesto bestijalnog nasilja nad dojučerašnjim susjedima, Bošnjacima, koje su tukli, izgladnjivali, držali u samicama, pa su suci Haškog suda, prilikom suđenja vođama Herceg-Bosne, mogli čuti potresna svjedočenja o torturama u Heliodromu, o paklu samica, a dokazana je i smrt barem 27 zatočenika Heliodroma, poslanih na rad na prvu crtu ratišta u Mostaru.
No otkud uopće prisjećanje na stare zločine hrvatske vojske u Bosni? Tko ih je oživio? Ironično, ali baš oni koji su za zločin i odgovorni, pa primjer Heliodroma sjajno svjedoči kako se perverzija davnog rata cinično pretvara u pornografiju povijesti, u njenu gadljivu reviziju. Kako drukčije tumačiti da se baš na tom tragičnom mjestu gradi muzej Hrvatskog vijeća obrane, kao počast terenskim provoditeljima hrvatske politike zatiranja muslimanskih građana? I još, da bi perverzija bila potpuna pobrinulo se hrvatsko Ministarstvo branitelja koje sufinancira izgradnju, pa se i novcem građana Hrvatske gradi institucija kao, kako kažu, „jamstvo da će se o povijesnoj ulozi i značaju postrojbi Hrvatskog vijeća obrane nastaviti govoriti i prenositi budućim generacijama“.
Je li to novo ponižavanje žrtava Heliodroma? Ili će možda u muzeju, kao mjestu i „kulturnog turizma“, kako ga nazivaju nacionalistički mediji, biti prostora i za onaj teški dio povijesti koji svjedoči o dehumanizaciji bošnjačkih civila s političkim ciljem etničkog čišćenja toga dijela Bosne?
Ne, nije predviđeno tako nešto, pa takozvana kultura sjećanja definitivno postaje tek banalna floskula unižena muzejskim postavom koji će veličati ulogu hrvatske „oslobodilačke“ vojske i posve zanemariti zločine u Heliodromu, kao centralnom logoru za Bošnjake, pod vodstvom opasne podružnice tadašnje hrvatske vlasti, a na Haškom sudu grupno osuđene za udruženi zločinački poduhvat.
Uglavnom, muzejski će postav činiti zbirka odora, oružja, relikvija, dokumentarne građe – možda onih strašnih svjedočenja logoraša pred sudom u Haagu? – i još ciničnije, kako pišu medijske ispostave hrvatskih vladajućih nacionalista: „na autentičnom mjestu koje je bilo poprište teških borbi 1992. bit će predstavljeni brojni povijesni izlošci, ratni put HVO-a…, pružanje otpora te aktivnog djelovanja u oslobađanju i stabiliziranju BiH-a“.
Ali nije li „ratni put“ hrvatske vojske u Bosni obilježen zločinima nad bošnjačkim civilima i logorima poput Heliodroma, a „stabiliziranje BiH“ višegodišnjim miješanjem Hrvatske vlasti u unutrašnja pitanja te susjedne države i stalnim radom upravo na destabilizaciji BiH? Jest, i to je sažeta povijest beščašća još od 90-tih, od hrvatskog ratnog pokušaja otimanja bosanskog teritorija kada su sva sredstva bila dozvoljena, a ista su izgleda dopuštena i danas kada se bezobzirnom revizijom nastoje prebrisati logori, zločini, silovanja, ukupno zlo načinjeno u Bosni. Tako će u novom muzeju posjetitelji moći saznati sve o grandioznoj ratnoj ulozi hrvatske vojske u oslobađanju Bosne, praviti selfije pod zastavama HVO-a i Herceg-Bosne, kratkotrajne, ali smrtonosne paradržave nastale na zločinu i užasima brojnih logora. A bit će ih čak 86 komada. Zastava vojske i nikada prežaljene državice koju će uskoro hrvatski nacionalisti s obje strane granice dviju država moći evocirati u muzeju, građenom, ne slučajno, baš na mjestu bivšeg logora.
Turisti i školska djeca bit će pak uskraćeni za audiozapise iz Haškog tribunala, mučne ispovijesti bivših logoraša Heliodroma, neće čuti potresno svjedočenje Emira H., na primjer, koji je u logorima „oslobodilačke“ hrvatske vojske proveo čak 309 dana, najduže baš u Heliodromu, uz 48 dana samice, u podrumu zgrade budućeg muzeja, posvećenog njegovim mučiteljima. Neće čuti ni zaključke sudaca Haškog suda kako su pripadnici Vojne policije HVO-a skoro godinu dana, te 1993., „redovito i teško premlaćivali zatočenike na Heliodromu raznim predmetima, sve dok žrtva ne bi izgubila svijest, vrijeđali ih, prijetili im, ponižavali ih“. Neće u tom muzeju povijesnog mraka saznati ništa ni o samicama u Heliodromu, mjestima posebnih tortura u kojima su se zatvorenici mjesecima smrzavali, gladovali, pili vlastiti urin, jer vodu jedva da su dobivali.
Danas ratni se zločini, logori i stradanja čitavih etničkih skupina u Bosni, Hrvatskoj i Srbiji kao prašina brišu iz kolektivne memorije, iz povijesti koju u novom muzeju u Mostaru pišu „oslobodioci“ koji su Bošnjake u logor trpali, s jedinom krivnjom – nepoželjnog etniciteta. A što se tiče kulturnog turizma, pa ta je grana korijen pustila još 90-tih kada su deseci domova kulture i kino dvorana po Bosni postali kazamati gdje su se srpski i hrvatski barbari „kulturno uzdizali“ mrcvarenjem pripadnika „nepodobnog“ naroda. Nova muzejska institucija manipulacije i revizionizma stoga je doista kvalitetan nastavak istoga trenda.
