Na groblju pameti

A čije to osjećaje i koga vrijeđaju imena pokojnika ispisana na ćirilici? Evo, ovako je taj provincijski dušebrižnik objasnio nedoumice pristojnog svijeta: „Trebao je čovjek doći i reći što bi napravio. Rekli bismo mu da ne može staviti ćiriličnu nadgrobnu ploču jer će napraviti štetu.“ Štetu? Komu? Eh, ima naš Bukara – to je onaj sekretar komunističke partije iz davne, čuvene komedije Hamlet iz Mrduše Donje – spreman odgovor na blesava pitanja, to jest da „ćirilica vrijeđa osjećaje hrvatskih branitelja koji su se borili protiv ljudi koji su pod tim slovima pucali i rušili…“, i eto pravih razloga zabrane ćirilice na nadgrobnoj ploči.

Gospođa živi u Nizozemskoj, vjerojatno još od ratnih 90-tih kada su toliki ljudi napustili rodna mjesta pred dolaskom hrvatske vojske. Tamo u selu Poljica, blizu Zadra, ostala je grobnica u kojoj počiva rodbina i njen pokojni suprug, a koju je sasvim sigurno sama grdno platila, budući da nije jeftino ni umrijeti u Hrvatskoj, jer za grobnicu valja potrošiti skoro kao za četvrtinu stana, i to ako ste godinama unaprijed rezervirali ukopno mjesto. Hoću reći, grobnice su privatna imovina – znam to iz iskustva jer sam i sama naslijedila grobnicu nakon smrti roditelja – i nema u zakonu nikakvih odredbi o tome što se smije, a što ne, ugravirati na ploči, pa se tako još uvijek tu i tamo pronađe neki grob s ucrtanom zvijezdom petokrakom, tim mrskim znakom pod kojim počiva neki jednako omrznuti antifašista.

Ipak, budući da je riječ o Hrvatskoj, zemlji indoktriniranih budala i maloumnih šefova raznih seoskih i gradskih općina ili vladara države, tako je i gospođi iz Nizozemske stigla depeša od seoske vlasti da ima hitno ukloniti natpis s grobne ploče pokojnog supruga. Jer da je ispisan na ćirilici! To jest neprijateljskom pismu, a da je, piše još, u Hrvatskoj u upotrebi isključivo latinično pismo. Vrag zna gdje je pošiljatelj, direktor komunalnog poduzeća, to saznao, svakako njegov je prijeteći ton i naredba porodici da sama ukloni ćirilični natpis s nadgrobne ploče, e „kako bi izbjegli daljnje pravno postupanje“, uznemirio vlasnicu grobnog mjesta, koja je onda svoj slučaj iznijela u regionalne medije.

Inače nadgrobni spomenik nema nikakvih obilježja takozvanih totalitarnih režima – nema tu ni petokrake, ni četničkih simbola, za razliku od tolikih ustaških slova U na brojnim hrvatskim grobovima – ima samo osobnih imena, pa ipak vražja je ćirilica toliko razbjesnila gospodina šefa za komunalne poslove da se pozvao i na Ustav RH, te u dopisu porodici učestalo naglašava kako je u Hrvatskoj u službenoj upotrebi hrvatski jezik i latinično pismo, da Srbi ne čine trećinu stanovništva u njegovoj općini i stoga nemaju zakonsko pravo na službenu upotrebu svoga jezika i pisma, pa tako ni na ćirilicu na nadgrobnoj ploči. I još: „Uprava groblja sukladno navedenim zakonima dozvoljava isključivo upotrebu latinice“.

Boga ti, održao je taj lik pravu akademsku lekciju slabijim poznavateljima Ustava, mada ne zna tukac da se sve što serucka ne odnosi na grobna mjesta jer ona ne podliježu zabrani upotrebe ćiriličnog ili nekog drugog pisma. Kineskog na primjer, a što mu naravno ne bi smetalo, ali se zato uz Ustav pozvao još i na neki članak Zakona o grobljima koji kaže da „natpisi na grobovima ne smiju vrijeđati ničije vjerske, nacionalne ili moralne osjećaje…“

A čije to osjećaje i koga vrijeđaju imena pokojnika ispisana na ćirilici? Evo, ovako je taj provincijski dušebrižnik objasnio nedoumice pristojnog svijeta: „Trebao je čovjek doći i reći što bi napravio. Rekli bismo mu da ne može staviti ćiriličnu nadgrobnu ploču jer će napraviti štetu.“ Štetu? Komu? Eh, ima naš Bukara – to je onaj sekretar komunističke partije iz davne, čuvene komedije Hamlet iz Mrduše Donje – spreman odgovor na blesava pitanja, to jest da „ćirilica vrijeđa osjećaje hrvatskih branitelja koji su se borili protiv ljudi koji su pod tim slovima pucali i rušili…“, i eto pravih razloga zabrane ćirilice na nadgrobnoj ploči.

Pripadnik one sorte zaštitnika Hrvatske od Srba i njihova pisma, onih koji su, od policije neometani, čekićima svojevremeno porazbijali sve ćirilične natpise na službenim zgradama u Vukovaru ili Zagrebu, ima i poruku za potpredsjednicu Vlade iz srpske manjine, da „neka kaže gospodinu neka ne pravi pizdarije i da to makne ća“, te da je to provokator koji tu i ne živi, a „ako mu se ne sviđa Hrvatska, što nije odnio kosti u božju mater“.

I eto je, tipično gadne hadezeovske retorike svih ovih 30 godina: „Ako ti se ne sviđa Hrvatska, možeš ići!“, makar i mrtav. Pa su tako i otišli, ne samo Srbi, nego i toliki Hrvati, nepoćudni umjetnici, književnici, a ostali su polupismeni krivotvoritelji Ustava, skrnavitelji grobova, skrbnici moralnih osjećaja branitelja, borci protiv natpisa na ćirilici ma gdje bili, protiv mrtvih pripadnika srpskog naroda ili njihovih grobnih mjesta. Eh, kako bi dobro bilo da taj mudri akademik iz sela Poljica sazna ponešto o ćirilici kao starom hrvatskom pismu kojim su ispisani neki od najvažnijih zakonika, poput Povaljske listine ili natpisa knezu Miroslavu u Omišu blizu Splita, dok je Listina Kulina bana najpoznatiji ćirilični spomenik, a posebna inačica ćirilice nazvana je bosančicom kojom je napisan čuveni Poljički statut. I u poznatoj Franjevačkoj gimnaziji u Sinju bila je još 1749. obavezna upotreba ćirilice koja je smatrana narodnim, hrvatskim pismom. Pa eto ispada kad mrzimo ćirilicu, mrzimo i vlastitu povijest, inače tako milu nacionalističkim huljama, poput toga seoskog starješine.

A da mu se kaže i pouči da je baš to pismo Dostojevskog, Bulgakova, Ahmatove… I Nikole Tesle, sina pravoslavnog popa, itd. Ali da, doista pričam pizdarije, kazao bi naš odvažni borac protiv mrtvih Srba i njihovih pisma.

Mladina

Podijelite ovaj članak
Facebook
Twitter
LinkedIn
Email
VIŠE IZ KATEGORIJE
VEZANI ČLANCI
Nasmijao bi se sada Herbert Marcuse gledajući ljevicu u Hrvata. Kultura i urbano lako se prisvoje od primitivaca. S vlašću je već druga stvar, ali...
Svakako, postoje vremena kada valja nadići uskoću nacije i tobožnju svetost identiteta, ne biti tek Nijemac, Izraelac, Hrvat…, ne-pripadati, biti beskućnik, to jest. Tada se...
Ta mahnitost samo ukazuje koliko je predlagaču Zakona o femicidu doista stalo do zaštite žena od nasilja, a koliko zapravo do samoodržanja na vlasti jednog...
Koliko god to u izvedbi izgledalo debilno, hrvatski mainstream mediji vjerno prezentiraju politiku vladajuće partije: oprema sa zvjezdicama, sadržaj bez njih. HDZ je stranka koja...