Samo jedan prigovor treba uputiti francuskom strip kritičaru Dominiqeu Petitfauxu i njegovoj biografiji Huga Pratta, knjizi “sjećanja i razmišljanja” tvorca Corta Maltesea s naslovom “O želji da se bude beskoristan”, koju je u hrvatskom prijevodu Ursule Berger upravo objavio zagrebački izdavač “Vuković & Runjić”. Kako je autoru, naime, samo promaklo da Pratta, svojeg “povlaštenog sugovornika”, pita na kojoj su ono plaži Corto i Duje Bratt onomad plesali sirtaki, i koji je ono cigarillos krenuo pripaliti Corto kada je Bratta zamolio “malo vatre” – ili “malo svjetla”, što je precizan i doslovan prijevod.
Taj je “prigovor”, naravno, dosjetka: ni Petitfaux ni Pratt nikada nisu čuli za Duju Bratta, pa nisu ni mogli znati da je taj nadimak spretna parafraza Prattova prezimena koje je splitski crtač Alem Ćurin nadjenuo svom preminulo prijatelju Predragu Luciću Duji, odajući tako počast i Prattu i Luciću istodobno. Nikada, također, Hugo Pratt nije nacrtao kvadrat s Predragom Lucićem, kao što je gotovo nemoguće da su i on i Petitfaux ikada čuli za splitskog novinara i pjesnika – premda nije teško zamisliti mogućnost da su 1994., godinu prije Prattove smrti, na francusko-njemačkoj Arte TV gledali televizijsku reportažu koju su novinari i crtači Charlie Hebdoa u Splitu napravili s tada mladim autorima ludoga splitskog tjednika, Charliejeva brata s Balkana, Feral Tribunea, među kojima je sjedio i dugokosi Lucić.
Lucić, dakle, nikada ništa osobno nije imao s Prattom i Petitfauxom, ali Cortu Malteseu se ipak pridružio u njegovoj snovitoj legendi: kad je Predrag 2018. prerano umro, u naponu kreativne snage, u 54. godini života, njegov splitski prijatelj i suradnik Alem Ćurin, ilustrator ne manje inovativan od Pratta, nacrtao je dvije slike nenadmašne simboličke snage: na jednoj Corto Maltese, s nezapaljenim cigarillosom u ustima, naginje se prema Luciću s molbom: “Molim malo vašeg svjetla, signor Lucić.” – “Dammi la tua luce, signor Lucic…” – dok mu ovaj prinosi upaljač. Na drugoj, Lucić i Maltese na nekoj plaži, zagrljeni po grčku, plešu sirtaki; Lucić je nasmijan, njegov pogled okrenut prema gledatelju, dok Maltese, s divljenjem i naklonošću, gleda udesno, u prijatelja na čije je lijevo rame položio ruku.
Alem Ćurin/Facebook
Toliko toga govore te dvije slike Alema Ćurina, koji je prijatelja nadživio za samo dvije godine, napustivši nas baš ovih dana prije tri godine, 15. prosinca 2020. A zašto je Ćurin baš Corta Maltesea odabrao da ga smjesti rame uz rame s jednim od najvećih naše generacije, Predragom Lucićem, i zašto je baš prezime njegova umjetničkog oca odabrao da njime “preimenuje” Lucića zainteresirani će tragač djelomice moći pronaći i u divnoj monografiji još divnijeg naslova, “O želji da se bude beskoristan”, svojevrsnoj kombinaciji biografije i autobiografije koju je, kroz duge uzastopne životne intervjue s Hugom Prattom koji su trajali godinama, napisao francuski strip kritičar Dominique Petitfaux. Sada je tu knjigu, koja je u originalu prvi put objavljena 1991., četiri godine prije Prattove smrti, u hrvatskome prijevodu Ursule Berger objavio zagrebački izdavač “Vuković & Runjić”. Hrvatsko izdanje prijevod je drugoga izdanja originala, koje je, obogaćeno dodatnim ilustracijama i Petitfauxovim novim predgovorom, objavljeno trideset godina poslije prvog izdanja, 2021., kada Hugo Pratt već 26 godina nije među živima. Zanimljivo je, pritom, da je prijevod prvog izdanja te knjige 2001. objavljeno u Beogradu, u izdanju Službenog glasnika i prijevodu Miodraga Markovića.
Knjiga je divna. Koliko je važna za poznavanje Pratta, svjedoči i to što ju je umjetnik, kako stoji u autorovu pogovoru, “smatrao sastavnim dijelom” svojega umjetničkog opusa. Luksuzno je to monografsko izdanje o životu i djelu vanserijskog Venecijanca i građanina svijeta, ali, prije svega, nenadmašnog umjetnika stripa. Obuhvaća tristo stranica, i, pored iscrpnoga intervjua s Petitfauxom u kojemu Pratt pripovijeda svoj život, svjetonazor i estetske stavove, obiluje Prattovim crtežima, skicama, fotografijama i raznovrsnim ilustrativnim materijalom. Uz Petitfauxov uvod i pogovor, podijeljena je u dva dijela, biografski i artističko-filozofski, koja zauzimaju otprilike podjednak prostor. U prvome, naslovljenom s “U znaku mačke”, Pratt pripovijeda svoj iznimno zanimljivi i bogat život putnika te umjetničkog, geografskog, intimnog i intelektualnog istraživača. Taj prvi dio podijeljen je, pak, u sedam poglavlja, od kojih svako opisuje Prattov život u zemljama u kojima je živio: djetinjstvo u Veneciji, adolescenciju u Etiopiji, mladost u Europi, Argentinu, povratak u Europu gdje s Cortom Malteseom doživljava umjetnički trijumf, te kasnije godine u Švicarskoj.
Tu će se doznati nevjerojatnih detalja, za koje čovjek nikada nije siguran jesu li se uistinu dogodili, ili je Pratt, kao i mnogi umjetnici koji o ljudskoj svakodnevici ne gaje naročito mišljenje, naprosto konfabulirao: u poslijeratnoj Argentini, primjerice, Pratt je osobno poznava nacističkog zlotvora Adolfa Eichmanna, premda je tek nakon uhićenja doznao o kome je uistinu riječ; također, tvrdi da se družio s nekim ražalovanim ustašama, koji su u Argentini kanili stvarati nekakvu svoju nasilničku državicu u državi. U drugome dijelu, “Sedmerim vratima prema jednom svijetu”, Pratt govori o svojoj životnoj filozofiji i interesima; pripovijeda o umjetnosti, mitologiji, ezoteriji, kulturi općenito, o ženama, ratovima, književnosti i “želji da se bude beskoristan”. “Hugo Pratt – o želji da se bude beskoristan” druga je knjiga Petitfauxovih razgovora s Prattom: godinu prije nego je objavljena, 1990., Petitfaux je objavio prvu, “S onu stranu Corta”. Dobro je također znati da su Vuković & Runjić prije dvije godine objavili hrvatski prijevod još jedne Prattove biografije: “Hugo Pratt, portret perom” Thierryja Thomasa.
Fascinantna je biografija Huga Pratta. Bio je neumorni putnik, istraživač i znatiželjnik – po životnoj i kreativnoj snazi sličan Predragu Luciću, Duji Brattu – i nije čudo da je stvorio tako apartan, otmjen i misteriozan književno-slikovni lik kakav je Corto Maltese, u kojemu generacija Predraga Lucića sluti svog lutalačkog brata. Ali i sam Pratt očito je bio apartan i misteriozan: priznaje to i sam Petitfaux kada u uvodu piše: “Je li mi Pratt uvijek govorio istinu? Moje prvo pitanje (‘Koji od svojih života ćete mi ispričati?’) i njegov odgovor (‘Poznajem trinaest načina da se ispriča moj život.’) dobro odražavaju stanje duha u kojem smo bili.” Uistinu, štoviše, Prattov je život bio toliko bogat i bremenit paradoksima da je teško oteti se dojmu kako ne čitamo činjenično provjerljivu biografiju umjetnika, nego priču o kakvome junaku iz bajke.
Jer Hugo Pratt očito je to donekle i bio, i samo je on mogao stvoriti istinskog junaka iz bajke životne stvarnosti – Corta Maltesea. Priznaje to i sam, kada u knjizi Petitfauxu kaže: “Da, ja sam lik koji je dio svog unutarnjeg svijeta prenio u svoje priče, imao sam sreću da mogu tako živjeti…” “O želji da se bude beskoristan”, dakako, pripovijeda cijelu činjeničnu povijest rođenja i stasanja tog vitkog i elegantnog sumnjičavca, distanciranog mornara što se smuca Mediteranom i Orijentom, uvijek znatiželjan, ali nikad angažiran. U knjizi je povijesni, prvi kvadrat u kojem se pojavljuje Cortov lik, još neprepoznatljiv: u srpnju 1967., u talijanskom mjesečniku Sgt. Kirk, objavljen je Prattov crtež u bradu i kosu zaraslog, do pasa golog zatočenika, raširenih ruku i nogu privezanog za splav kako pluta, što su “kao kaznu koristili neki narodi Pacifika”…
“Hugo Pratt – o želji da se bude beskoristan” prava je poslastica, nezaobilazan svezak za svaku samosvjesnu kuću biblioteku. Ali ona nije samo to: ovdje u nas, gdje je ime Duje Bratta al pari s gospodstvom Corta Maltesea, ona je primjeren uvod u “ples slobode” što su ga na onoj plaži finim koracima poveli Duje, Corto, Alem, Hugo, i svi ostali iz boljeg svijeta ironije, sumnje, ljepote i intelektualne elegancije.
