foto: Ivica Družak
U posljednjih nekoliko izbornih ciklusa u Evropi se, dobro je poznato, bilježi strelovit rast podrške ekstremno desnim strankama. Vrhunac tog uspona dogodio se na posljednjim izborima za Evropski parlament u lipnju ove godine, kada su dvije grupacije ekstremne desnice zajedno osvojile 162 mjesta (od 720), prilično blizu vječno vodećih pučana (EPP) koji imaju 188 mjesta, i više od trećeplasiranih socijalista i demokrata (S&D) sa 136 zastupnika. U pitanju su Patrioti za Evropu, oformljeni nakon izbora od svih osim jedne članice grupacije koja se ranije zvala Identitet i demokracija (ID) i koju se obično smješta na najdesniju točku političkog spektra. Druga grupacija su Evropski konzervativci i reformisti (ECR), koje pučani smatraju malo manje ekstremnom krajnjom desnicom i bili su voljni s njima surađivati, dok su sve grupe lijevo od centra tu mogućnost odbacile jer ih smatraju podjednako ekstremnima kao i ID. Na posljednjim izborima ove su dvije grupacije izbile na treće i četvrto mjesto po brojnosti (ID je osvojio 84, a ECR 78 mjesta) i ostavile iza sebe liberale, zelene i ljevicu.
Jačanje ekstremne desnice često se objašnjava činjenicom da su tradicionalne stranke ljevice – socijaldemokrati, a recentno i zeleni – oportunistički prihvatile neoliberalnu ekonomsku ideologiju i time izdale radništvo, zbog čega je dio ranijih birača ljevice pohrlio ka ekstremnoj desnici koja je, podjednako oportunistički, svoju vrijednosnu ekstremno desnu retoriku začinila nekim lijevim ekonomskim konceptima. No jesu li ovako rebrendirane stranke ekstremne desnice i u praksi proradničke sasvim je drugo pitanje, na koje je prilično jasno odgovorila nedavno objavljena studija koju su za Evropski sindikalni institut, istraživački centar vodeće konfederacije sindikata ETUC, proveli nizozemski politolog Cas Mudde i njegova suradnica na američkom Sveučilištu u Georgiji Gabriela Greilinger.
Kada je u pitanju direktiva koja se odnosi na ujednačavanje plaća žena i muškaraca, ekstremno desne grupacije glasale su izrazito ujednačeno: od ukupno 18 stranaka u njima direktivu je podržala samo talijanska Liga, dok je čak 13 stranaka glasalo protiv
Zaključak studije je da je odgovor na ovo pitanje negativan, naime da prividno lijeva ekonomska retorika ekstremno desnih stranaka nije popraćena istim takvim potezima na prvoj liniji njihovog djelovanja, a to je glasanje u Evropskom parlamentu. Dapače, suprotno uvriježenom mišljenu, glasački uzorci ovih europarlamentaraca o predloženim EU direktivama “ne samo da ne ukazuju na proradničke stavove o socioekonomskim pitanjima, već u praktički svih osam obrađenih područja glasačko ponašanje krajnje desnice pokazuje indiferentan ili otvoreno neprijateljski stav prema radničkim pravima”. Pritom u uvodu istraživanju autori napominju da je već i ta prividno lijeva ekonomska retorika ono što je Mudde ranije nazvao “šovinizmom socijalne države” (welfare chauvinism), jer se ove stranke deklarativno zalažu za radničku klasu samo kada ona podrazumijeva “bijele muškarce u tradicionalnim industrijama”.
U skladu s rezultatima, autori su studiju naslovili “Govoriti lijevo, a glasati desno” (“Talking left, voting right”), a kao temelj za analizu upotrijebili su statistike o glasanju zastupnika članica ID-a i ECR-a o nizu konkretnih socioekonomskih pitanja kao što su adekvatna minimalna plaća, jednakost plaća žena i muškaraca, minimalan korporativni porez, radni uvjeti platformskih radnika i pripravnika i slično. Istraživanjem je obuhvaćeno svih deset stranaka bivše grupacije Identitet i demokracija odnosno njezine članice u Austriji, Belgiji, Češkoj, Danskoj, Estoniji, Francuskoj i Italiji (Lega), plus Alternativa za Njemačku prije nego što je izbačena iz ID-a u svibnju ove godine. Istraživanje obuhvaća i deset od 17 članica ECR-a u Bugarskoj, Finskoj, Grčkoj, Italiji (Braćo Italije), Latviji, Poljskoj, Španjolskoj, Švedskoj i Nizozemskoj. Uključeni su i pojedini zastupnici bivših članica ID-ja, primjerice grčke Zlatne zore i francuskog Nacionalnog okupljanja, koji su u međuvremenu postali članovi grupacije Nezavisnih u EP-u, kao i mađarska stranka Fidesz u cjelini koja je ranije izašla iz grupacije pučana i također prešla u Nezavisne.
Koristeći se podacima o ideološkim pozicijama evropskih stranaka objavljenima u istraživanju Chapel Hill Expert Survey (CHES), u kojemu su strankama dodijeljeni bodovi u odnosu na stavove o ekonomskim pitanjima (nula za krajnje lijevo i deset za krajnje desno), autori su ove stranke prvo pozicionirali na grafikonu. Pokazalo se da je većina krajnje desnice oko ekonomskih pitanja smještena na desnom centru, pri čemu su najviše lijevo (između 3 i 4) poljski Pravo i pravda (PiS) i mađarski Fidesz, dok je najviše desno španjolski Vox (između 9 i 10). Zanimljivo je da je PiS na ovoj ljestvici smješten više ulijevo i od nekih socijaldemokratskih stranaka, primjerice njemačkog SPD-a, pa čak i španjolskog PSOE-a. Ekstremno desne stranke, dakle, generalno u vezi ekonomskih pitanja imaju stavove slične strankama desnog centra, a ne strankama ljevice. To se dalje u istraživanju dokazuje njihovim glasanjem o nizu specifičnih EU direktiva, od kojih se prva odnosi na prijedlog uvođenja minimalnog korporativnog poreza od 15 posto na razini cijele Unije.
Na plenarnoj sjednici parlamenta ovu je direktivu podržalo ukupno 92 posto zastupnika koji su glasali, s minimalnim razlikama između pučana, socijalista i zelenih, dok je većina ekstremno desnih stranaka nije podržala. U grupaciji ID tri su stranke podržale direktivu, tri su bile protiv, a dvije suzdržane, dok je ECR bio podijeljen između suzdržanih i oni koji ne podržavaju direktivu. Odskače slučaj talijanskih stranaka Liga i Braćo Italije, koje su raspoređene u obje grupe i obje su glasale potvrdno jer su kao članice talijanske vlade već ranije planirale smanjenje korporativnog poreza koji iznosi 24 posto, dakle veći je od onoga propisanog EU direktivom.
Kada je u pitanju direktiva koja se odnosi na ujednačavanje plaća žena i muškaraca, nju je podržalo 71 posto svih parlamentaraca, pri čemu vodećih pučana samo 41 posto, a zelenih 96 posto. Ekstremno desne grupacije oko ovog su pitanja glasale izrazito ujednačeno pa je od ukupno 18 stranaka u obje grupacije direktivu podržala samo talijanska Liga, dok je čak 13 stranaka glasalo protiv, većinom u ECR grupaciji.
U vezi direktive o uvođenju adekvatne minimalne plaće, za koju je glasalo 85 posto svih zastupnika, šest od sedam stranaka ID-a glasalo je protiv, dok su u ECR grupaciji direktivu podržali samo Grčko rješenje i Braćo Italije.
Direktivu za poboljšanje prava radnika koji rade preko digitalnih platformi podržalo je ukupno 64 posto svih zastupnika, dok je ekstremna desnica bila podijeljena. Podržale su je samo tri od osam članica ID-a, dok je, iznenađujuće, čak sedam od deset članica konzervativne grupacije glasalo za, a protiv su bili samo španjolski Vox i Švedski demokrati.
No kada je u pitanju Rezolucija o socijalnom dijalogu, stranke u obje grupacije većinom su bile suzdržane ili protiv, uz iznimku podrške Slobodarske stranke Austrije (FPÖ) u ID grupaciji, vjerojatno zbog tradicije velike pokrivenosti radnika u toj zemlji kolektivnim ugovorima (95 posto). Stranke su bile prilično suglasne i oko direktive za jačanje prava pripravnika odnosno sprječavanje iskorištavanja mladih ljudi u prekarnim radnim odnosima; većina stranaka u obje grupacije bila je protiv ili suzdržana, a za je bilo samo Grčko rješenje, vjerojatno zbog visoke nezaposlenosti mladih u toj zemlji. Direktivu kojom se od kompanija traži da doprinesu održivom razvoju i (zelenoj) tranziciji odbacile su redom sve stranke u ID-u, a u ECR-u osam od deset stranaka, što jasno govori da velika većina ovih stranaka ne podržava inicijative koje idu u smjeru bolje regulacije korporativnog sektora. Kada je u pitanju Rezolucija o akcijskom planu za socijalnu Evropu odnosno jačanje socijalnih prava, koja je u parlamentu podržana gotovo jednoglasno, članice ID-a bile su ravnomjerno podijeljene između za, protiv i suzdržani, dok je većina ECR-a bila suzdržana.
Autori studije potom su proveli komparativnu analizu, pa konstatirali da stranke ekstremne desnice nisu naročito “disciplinirane” kada glasaju o socioekonomskim pitanjima odnosno da oko njih uglavnom nisu homogene, za razliku od politika koje su u temeljima njihove ideologije, na primjer rezolucije o azilu i migracijama koju su jednoglasno odbacile. Također su primijetili da su dvije talijanske stranke, Liga i Braćo Italije, gotovo uvijek glasale jednako, kao i da su protiv direktiva najčešće glasale stranke iz sjeverne Evrope. Autori stoga primjećuju uzorak podijeljenosti po liniji sjever – jug, pogotovo kada se uzme u obzir da su talijanske i grčka stranka najviše od svih podržale direktive. Jedini odmak od ovog uzorka je španjolski Vox, stranka koja i na gore spomenutoj CHES ljestvici ima najdesniji rezultat od svih stranka krajnje desnice u Evropi (9,3). Među stranke s najekstremnije desnim stavovima oko ekonomskih pitanja spada i Danska narodna stranka, iako u javnosti pokušava ostaviti dojam da se zalaže za jaku socijalnu državu. Strši i estonski ECRE koji se također percipira kao više centristička stranka u ekonomskim pitanjima, ali su njihovi zastupnici češće glasali protiv direktiva nego primjerice njemački AfD, čiji je rezultat više udesno na CHES ljestvici. Slična je situacija i sa Švedskim demokratima, koje se također smatra ekonomskim centristima, ali su najviše puta glasali protiv direktiva od svih stranaka. Za razliku od podjele po liniji sjever – jug, autori nisu uočili tako jasne razlike između zapada i istoka Evrope.
U zaključku istraživači navode da su ove dvije skupine stranaka, unatoč značajnoj heterogenosti u odnosu na neke teme, generalno neprijateljski nastrojene prema socijalnim legislativama EU-a i ne podržavaju radnička prava na evropskoj razini. Osim što jasno pokazuju običaj da “govore lijevo, ali glasaju desno o ekonomskim pitanjima, njihova loša glasačka disciplina ukazuje i da socioekonomska pitanja nisu naročito važna ni skupini Identitet i demokracija ni Evropskim konzervativcima i reformistima”, zaključuje se u studiji.
