HRVATSKA je ovoga vikenda vratila sat nekih petnaest godina unazad. Na tuđmanovsko računanje vremena.
Nakon presude generalima opet je postalo popularno mržnjom dokazivati ljubav prema domovini, ratni zločini ponovno se miješaju s oslobodilačkim ratom, ponovno kreće prozivka unutarnjih i vanjskih neprijatelja, dok se podrška ulasku u Europsku uniju srozala na dvadesetak posto.
Jasenovac kao Vukovar
Predsjednica Vlade Jadranka Kosor Jasenovac uspoređuje s Vukovarom, Zoran Milanović govori o “neprihvatljivoj” haškoj optužnici, a kardinal Josip Bozanić svojim pastirskim štapom udara po “svjetskim silama i domaćim mešetarima”, po “sitnim dušama na pozornici domaćih i svjetskih zbivanja”.
Umjesto da se haška presuda iskoristi za ozbiljno propitivanje Tuđmanove politike zataškavanja hrvatskih zločina i etničkog čišćenja, iz naftalina se – ali ovoga puta bez sprdnje – vadi njegov zloglasni govor iz 1996. godine o “mutikašama, smutljivcima i jalnuškim diletantima”. Umjesto da raskrsti s Tuđmanom, Hrvatska mu se baca u naručje.
Mržnja dobila pravo građanstva
Onaj mračni nacionalizam koji je proteklih godina bio rezerviran za internetske forume, nogometne stadione, Thompsonove koncerte i HDZ-ove preizborne kampanje, sada je opet dobio pravo građanstva. Vratio se u visoku politiku i mainstream medije, na crkvene oltare i društvene mreže.
U Sanaderovim godinama taj nacionalizam nadomješten je – odnosno kupljen – raširenom korupcijom, a sve pod izlikom europskog napretka Hrvatske. A sada, upravo u vrijeme kad se zbog toga istog europskog napretka Hrvatska bori protiv korupcije, nacionalizam je eksplodirao poput gnojnog čira.
Ništa nije pomoglo
Ni suđenja Mirku Norcu i Branimiru Glavašu, ni stotine Tuđmanovih transkripata o etničkom čišćenju i podjeli Bosne, ni politika suočavanja s mračnom stranom Domovinskog rata, ni državničke isprike, ni dokumentarni filmovi, čak ni skupo plaćena politika povratka srpskih izbjeglica, ništa nije pomoglo.
Presuda Anti Gotovini i Mladenu Markaču za udruženi zločinački pothvat izbacila je na površinu, poput gejzira, one najniže, godinama suzbijane strasti. Pritom, u prvi plan nisu izbili samo politički “pikzibneri” željni pet minuta slave i političke promocije. Tim nacionalističkim strastima podilaze gotovo svi. Dok drugi kukavički šute.
Tko se nije skrio, izdajnik je bio
Ona zaboravljena afera oko naslovnice srpskog tjednika Novosti “Oba su pala” bila je tek “štih proba” za ovo što se događa danas. Umjesto da predvodi, visoka politika podilazi nacionalističkim bukačima. Umjesto da educiraju, najveći mediji udaraju tempo: najprije huškaju narod, a onda anketama dokazuju da je narod opasno nahuškan te da mu stoga valja podilaziti.
Pa tako sada imamo situaciju da se Haaški sud proglašava politikantskim. Da se podsjeća na to kako je Tuđman saborskom rezolucijom želio zabraniti da Haag procesuira zločine u Oluji i nakon nje. Da generalima ne bi pomoglo “čak ni da je Hrvatska procesuirala zločine” (Vladimir Šeks). I ponovno se kreće u tuđmanovski progon unutarnjih neprijatelja. Tko se nije skrio, izdajnik je bio.
Oluja kao osveta
No najgore i najžalosnije od svega, u kontekst presude za zločine u Oluji i nakon nje – a nikako ne presude Oluji, Domovinskom ratu i čitavoj Hrvatskoj – uporno se miješaju Vukovar, Dubrovnik, Škabrnja i druge žrtve srpske agresije. Glasno se nameće dosad šutke prihvaćena teza kako su zločini u Oluji bili legitimna osveta za srpsku agresiju.
I umjesto da se nakon haške presude, kakva god ona bila, konačno krene s odvajanjem zločina od konteksta Oluje i Domovinskog rata, u ovoj nacionalističkoj histeriji sve to ponovno se počelo preplitati.
A na političkoj sceni pustoš. Nema nikoga da stane na kraj toj histeriji. Da začepi gejzir. Zaliječi gnojni čir. Umjesto toga, svi se tim čirom hrane. Ipak je ovo predizborna godina…
