Foto: AP Photo
U svijetu u kojem religija prečesto postaje političko sredstvo mržnje, diskriminacije i nasilja ovakav kontinuitet u Vatikanu ima ogromnu simboličku težinu. Možda novi papa neće zaustaviti ratove u Palestini, Ukrajini, Mijanmaru ili Sudanu. Možda neće imati moć da promijeni tijek svjetske politike, ali njegov glas – ako ostane istinski Franjin – ostat će moralni autoritet protiv zloupotrebe Boga za opravdavanje zločina.
Jer ono što su Franjo i sada njegov nasljednik poručili – i što se danas ponavlja u tišini svečane lože iznad Trga svetog Petra – jest jednostavno a revolucionarno: „Ne možete mrziti u Božje ime.“
Bog kao lice drugog
U vremenima rasta desnice, porasta vjerskog fundamentalizma i rasističkih ideologija koje se pokušavaju legitimirati svetim knjigama poruka Vatikana odjekuje kao evanđeoski izazov svim bogovima kamena, oružja i zastava. Uistinu, što znači biti vjernik – kršćanin, musliman, Jevrej, budist – ako ne ljubiti bližnjeg svog bez obzira na sve identitete, vjerske, rodne, rasne, klasne ili nacionalne?
Od Isusa, Muhammeda, svetog Franje Asiškog, Rumija, Avicene, Gazalija, pa do Dietricha Bonhoeffera i Thomasa Mertona – svi istinski duhovni velikani nosili su isti apel: Bog je ljubav koja se ostvaruje kroz činjenje dobra onima s kojima dijelimo ljudskost, a ne samo vjeru. Nisu mrzili. Nisu opravdavali ratove. Nisu tražili logore za druge.
Ograničenja svjetovne moći
U sekulariziranom svijetu papinska moć je više moralna nego politička. Papa Franjo je prao noge sirijskim izbjeglicama – to nije zaustavilo Bašara al-Asada. Govorio je protiv agresije Rusije na Ukrajinu – Putin ga nije slušao. Branio je prava Palestinaca – Netanjahu je nastavio s bombardiranjem. Pozivao je na oslobađanje izraelskih talaca – Hamas nije poslušao. Papa nije vojska, nije UN, nije država. On je simbol.
Ali simboli u teškim vremenima često vrijede više nego tenkovi. Jer oni koji ubijaju u ime Boga moraju se sresti s papom, koji im kaže: „Ne u Njegovo ime.“
Bosna i Hercegovina kao ogledalo savjesti
Nama u Bosni i Hercegovini ovo nije apstraktno pitanje. Devedesetih godina, tokom krvavog bošnjačko-hrvatskog sukoba, jedan od rijetkih svjetskih glasova koji je bezrezervno pozivao na prestanak rata bio je papa Ivan Pavao II. Njegova poruka tadašnjem hrvatskom političkom vrhu bila je jasna: „Oni drugi su vaša braća.“ Nema rata među vjerama, nema granica među civilizacijama kad je riječ o ljudskosti. Ta univerzalna poruka nije samo pomogla u gašenju sukoba – ona je oblikovala način na koji je Katolička crkva posmatrala Bosnu i Hercegovinu. Ivan Pavao II. je imenovao prvog bosanskog kardinala, svakodnevno govorio o Sarajevu, dolazio u BiH u jeku nestabilnosti, slao poruke nade narodu koji je preživio genocid.
Njegov nasljednik Franjo nastavio je tim putem – i sada imamo novu priliku da ta moralna linija ostane nepokolebljiva.
Borba unutar religije
Najveći izazov za religijske zajednice u 21. stoljeću nije nevjera, već zloupotreba vjere. I zato je ključno da se na čelo vjerskih institucija biraju ljudi koji poznaju razliku između Boga ljubavi i boga mržnje. Izbor novog pape, koji ostaje na fonu Franje, korak je u tom pravcu. U vremenu kada se mrzi, progoni i huška – papa mora ostati onaj koji govori: „Ne u moje ime.“
I možda to neće promijeniti svijet. Ali hoće spasiti vjeru od onih koji je ne svode na mržnju.
