foto: š.g
Piše: Omer Ć. IBRAHIMAGIĆ
Marku Vešoviću
Ova ruka kaže da ti staneš i zamisliš se nad svojim rukama.
(Mehmedalija Mak Dizdar)
Akšam je rujanski i ne prati dan što je vascijel k’o iz miholjskog ljeta priveden.
Studen napreskok draška obraze i oni rumene-baš k’o od stida.
Bijeli se kameni stogodišnjaci poput ledenih santi prikazuju.
Slovima napunjeni papiri, pjesme guguču grla djevojačka,
dekike prolaze.
Nebo se, začudo, užarilo,
ispustilo zvijezda koliko ih je haman od iskona iskovano.
Emer Božiji.
To Ti, Veliki, hoćeš da utakneš luč u naše magle i tmuše.
U zjene obuhvatim svod, poput šipka pun-puncijat.
Majčinog se habera domislim: Pravo jastuče za igle…
Neće nebo ovu težinu moć izdržat’!
Sve me strah da se ne stropošta, izdrobi nas.
Sažeže.
Vrti mi se, drhturim, ponestaje mi kuraži.
Bururet, leptiri u trbuhu se opasno razletili.
Onda me nešto primi i učas, smiri.
Začudo, nekropolis je prepun života i odasvud,
iako je jacija odveć minula, komešanje i brbor svijeta.
Treptim nad usnulim spavačima, snatrim žar zvjezdani
i zahvaljujem Tebi na nevidljivim đozlukama što obenđijavaju i srce i mozak.
Od sna nesan stvaraju.
I bdijenje.
A sutra?
Glasa se vjetar sa sjevera, jeka ga stoji.
Paleži nebeske i noćne niotkud.
Samo poneki papir, oko nogu svijen, cvolike,
zgrije
i sjeti.
Radimlja, Stolac, 2007.
