Foto: Arhiv
U šumi Brezovica pored Siska obilježen je Dan antifašističke borbe, državni praznik u Republici Hrvatskoj. Uz izaslanike/ce predsjednika Republike, predsjednika Sabora i premijera, bio je prisutan i drugi predsjednik Republike Hrvatske, Stjepan Mesić. Prvi govornik bio je predsjednik Saveza antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske, Franjo Habulin.
Njegov govor donosimo u cijelosti.
Evo nas potkraj mjeseca lipnja opet jednom ovdje. Da se sjetimo i da pokušamo spriječiti odlazak u zaborav datuma koji je iznimno važan u novijoj hrvatskoj povijesti. Ovdje smo da se sjetimo formiranja prvog partizanskog odreda u Hrvatskoj, preteče opće-narodnog ustanka što će buknuti mjesec dana kasnije.
Ovdje smo, dakle, da potvrdimo privrženost ne svakoga od nas, nego hrvatske države, vrijednostima antifašizma koje su – pozivanjem na Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske, ZAVNOH – upisane i u Ustav Republike Hrvatske.
I dolazimo mi tako ovamo, iz godine u godinu.
I govorimo o tome što se ovdje dogodilo, u kojim uvjetima, zašto i s kakvim dugoročnim posljedicama.
Dotle, međutim, život u našoj domovini, oslonjenoj – ponavljam – i na vrijednosti antifašističke borbe – ide nekim drugim tokovima. I možda će netko reći kako nije pravi trenutak da se o tome govori. Ja, međutim, mislim da je i pravi i krajnji trenutak.
Jer, ako mi ovdje komemoriramo osnivanje prvog partizanskog odreda, a partizani su se, kao što znamo, borili ne samo protiv stranih okupatora, nego i protiv onih koji su im ovdje bili spremni služiti, a u isto vrijeme u najužem središtu našega glavnoga grada pojavljuju se grafiti s ustaškim pozdravom, onda nešto nije u redu.
Onda nešto u samim temeljima nije u redu.
Onda se to može, pa i mora doživjeti kao izraz politikantskog licemjerja, kao plašt kojim se želi prikriti sve prisutnije i sve agresivnije ustašofilske tendencije. Ne mislim, naravno, samo na ono tako dobro poznato skandiranje na stadionima, mislim na zlosretnu kombinaciju pasivnosti službene politike s jedne strane i iznimno jake aktivnosti na polju obrazovanja, publicistike i medija s druge.
Mislim na to da nam se danas događaju stvari koje su u prvim godinama neovisne Hrvatske bile nezamislive, mada je nepobitna činjenica da je upravo tada počelo koketiranje s povijesnim revizionizmom. I to nije, kako nam vole posprdno docirati, neko razglabanje o ustašama i partizanima koje danas nikoga više ne zanima, niti bi trebalo zanimati.
To je otvaranje pitanja što smo do sada radili, zašto smo dopustili da stvari dođu do točke na kojoj su danas, i kamo sve to vodi? I, ponavljam, krajnje je vrijeme ne samo da se ta pitanja postave, nego i da se mirno, razložno, u demokratskoj i tolerantnoj atmosferi potraže odgovori na njih.
Nije dobro kada naši mediji, mislim sada na televizije, uz dane povezane s Narodno-oslobodilačkom borbom prikažu – ako prikažu – neki ratni film američke, ili engleske produkcije. Kao da onih kojih se danas ovdje prisjećamo uopće nije bilo. Kao da nije bilo požara ustanka koji je planuo iz iskre zapaljene ovdje. I kao da u tome ustanku nije oslobođena cijela Hrvatska; u ustanku u kojemu su u velikom broju sudjelovali upravo pripadnici hrvatskoga naroda, rame uz rame sa Srbima iz Hrvatske.
Kao da nisu samo i jedino zahvaljujući Narodno-oslobodilačkoj borbi, Komunističkoj partiji koja ju je povela i maršalu Josipu Brozu Titu koji ju je doveo do pobjedosnog završetka, vraćeni Istra, veliki dio obale i najveći broj otoka, što je sve ta famozna ustaška, a navodno hrvatska vlast prepustila fašistima s onu stranu Jadrana.
Nije dobro kada ljudi koji dolaze na ovo obilježavanje nagađaju hoće li čuti makar samo jednu pjesmu s kojom su jurišali i ginuli herojski borci Narodno-oslobodilačke vojske.
Nije dobro kada pristajemo da se nametne rasprava o zločinima pobjednika, a bilo ih je, i to ne samo u Jugoslaviji, kako bi se utišala rasprava o besprimjernim zločinima okupatora i onih koji su im služili.
Nije dobro kada nema reakcije one države koja sama za sebe svojim ustavom poručuje da je zasnovana i na vrijednostima antifašizma, na orkestrirane napade na čovjeka bez kojega je antifašistički otpor na cijelom području nekadašnje Jugoslavije naprosto nezamisliv.
Nije dobro kada se pod izlikom slobode mišljenja i iznošenja vlastitih stavova tolerira najgrublje falsificiranje dokazanih i činjenicama potkrijepljenih povijesnih istina. Ta se takozvana sloboda mišljenja i iznošenja stavova prakticira posve jednostrano. Ako ‘istražujete’ ustaše, a riječ ‘istražujete’ stavljam pod navodnike, onda je to dobrodošlo, naravno pod uvjetom da se ocjene do kojih ćete doći bitno razlikuju od onih iz vremena Jugoslavije.
Ako istražujete Narodno-oslobodilački pokret, vaše će istraživanje dobiti zeleno svjetlo samo ako taj pokret u najmanju ruku prikažete kao nešto sumnjivo. Preferira se, međutim, jasna osuda, dakle partizani su bili zločinci, Tito je jedan od deset mega-ubojica dvadesetoga stoljeća; i da dalje ne nabrajam.
Dugo i predugo to slušamo.
Dugo i predugo zadovoljavamo se samo s ponekom osudom takve prakse.
Dugo i predugo pravimo se kao da je sve u redu, jer – eto – ipak se mi svake godine sastajemo u Brezovici i ipak se usuđujemo reći kako je tu formiran prvi partizanski odred u Hrvatskoj.
Krajnje je vrijeme, sada to po treći puta kažem, da se odupremo povijesnom revizionizmu koji je prodro u sve sfere života.
Krajnje je vrijeme da zatražimo od Države da konkretnim potezima dokaže da zaista jest ono za što sama u svojem Ustavu tvrdi da jest; na primjer zakonskom zabranom i sankcioniranjem isticanja nacističkih, fašističkih i ustaških, naravno i četničkih, simbola i oblježja.
Prigodne i prigodničarske riječi nisu dovoljne. Tražimo i očekujemo djela. To smo dužni onima kojih se danas ovdje sjećamo i svim onima tisućama i tisućama boraca za slobodu što su kročili putem kojim su oni krenuli.
Neka je vječna slava i hvala borcima iz Brezovice i svim borcima Narodno-oslobodilačkog rata!
Neka živi Republika Hrvatska, slobodna zemlja slobodnih i ravnopravnih građana!
Smrt fašizmu – sloboda narodu!
