Jevgenij Prigožin u Africi kratko prije svoje smrti, foto: DPA
Bez Prigožina Wagner je izgubio svoju udarnu snagu. To je velika šansa za Afriku i Zapad da obezbijede sigurnost bez plaćenika.
Piše: Jaynisha Patel; Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović
Smrt šefa Wagner grupe Jevgenija Prigožina i više njegovih visokorangiranih oficira u padu aviona sjeverno od Moskve mogla bi imati dalekosežne posljedice u Africi, gdje su privatna vojna preduzeća posljednjih godina imala značajnu prisutnost. Jer ako je ruski predsjednik Vladimir Putin odgovoran za Prigožinovu smrt, kako mnogi pretpostavljaju, moraju se afrički vlastodršci koji su svoju političku sudbinu povezali sa grupom Wagner pitati koliko su sada Prigožinova obećanja njima vjerodostojna.
Vojna povezanost između Kremlja, grupe Wagner i afričkih vlada bila je uvijek prekrivena neizvjesnošću. Smrt Prigožina (i njegovog suosnivača grupe Wagner Dmitri Utkina) koja je vjerovatno inscenirana od Putina kao kazna za Prigožinovu kratkotrajnu pobunu u junu, povećala je rizike za afričke vlastodršce koji se oslanjaju na plaćeničku armiju grupe Wagner da bi ojačali svoje pozicije moći.
Primjer za to je sudanski vojni lider, gospodar rata Mohammed Hamdan Daglo, bolje poznat kao Hemedti. Komandant paravojne grupe Rapid Support Forces (RSF) održavao je dugogodišnje odnose sa Prigožinom. Sa smrću Prigožina i neizvjesnom budućnosti grupe Wagner snabdijevanje RSF oružjem biće vjerovatno prekinuto što bi moglo voditi pomjeranju odnosa snaga između RSF i sudanskih oružanih snaga. Ovo pomjeranje dolazi u kritičnom trenutku za Hemedtija čiji pokušaj da vodi zemlju ne uspijeva.
Partnerstvo sa grupom Wagner, koje je uvijek bilo riskantan poduhvat, sada je povezano sa još većim opasnostima. Gledajući na državne udare od Nigera do Gabuna afričke vlade ili pobunjeničke grupe, koje se odlučuju na savez sa Wagnerom, ne mogu računati na „business as usual“. Bez Prigožinovog pristupa resursima Kremlja grupa Wagner će uskoro sigurno postati samo sjenka same sebe.
Bez Prigožinovog pristupa resursima Kremlja grupa Wagner će uskoro sigurno postati samo sjenka same sebe
Prigožin, koji je nekoliko dana prije svoje smrti navodno boravio u Africi, bio je pokretajuća snaga aktivnosti grupe Wagner u Africi. Njegov jedinstveni karakter, njegovi odnosi sa afričkim vlastodršcima i kontrola trgovinskih kanala bili su odlučujući za rastući utjecaj njegove paravojne organizacije. Naći nasljednika, koji bi bio u stanju da ostvari iste rezultate bio bi veliki (ako ne čak i nemogući) izazov koji bi mogao spriječiti operacije grupe Wagner na cijelom kontinentu.
Ukoliko trupe grupe Wagner vjeruju da je Putin naredio ubistvo njihovog vođe bilo bi od njega nerazborito očekivati da mu oni i dalje budu vjerni, posebno jedinice grupe koje su znatno udaljene od područja uticaja Kremlja. A ukoliko bi se grupa Wagner trebala staviti pod komandu ruskog ministarstva odbrane, što je izgleda Putinov cilj, pretvaranje od privatne milicije u državnog aktera bi vjerovatno ograničilo njihovu operativnu fleksibilnost.
Osim toga moglo bi se pokazati teškim održati od Prigožina uvedenu disciplinu, hijerarhiju usmjerenu na učinak i sistem nagrađivanja usmjeren na zadatke. Dok je Prigožin bio poznat po tome da je plijen iz afričkih aktivnosti dijelio sa svojim ljudima takva velikodušnost normalno se ne može povezati sa ruskim ministarstvom odbrane.
A onda je tu i problem operativne autonomije. Prigožin je imao povjerenje u svoje komandante i prepuštao im je pravo na odluke za mjesne operacije, praksa koju Kremlj tradicionalno ne odobrava. Ministarstvo odbrane, koje svakako ne odobrava nezavisnost grupe Wagner, vjerovatno neće preuzeti Prigožinov decentralizovani model, koji je bio ključni faktor za nemilosrdnu efikasnost grupe u Africi.
Sa aspekta dubokog nepovjerenja između Wagnera i ruskog vojnog aparata mogli bi mnogi plaćenici grupu sasvim napustiti
Mnogi komandanti su od osnivanja Wagner grupe bili kod Prigožina. Tako naprimjer agira glavni komandujući grupe u Maliju Ivan Maslov, skoro kao neovisni izvršni oficir i on je primjer za operativni pristup Wagnera u cijelom regionu. Ostaje da sačekamo da li ministarstvo odbrane može osigurati lojalnost ovih iskusnih oficira bez kojih će trupa plaćenika vjerovatno izgubila svoju konkurentnu prednost.
Sa aspekta dubokog nepovjerenja između Wagnera i ruskog vojnog aparata mogli bi mnogi plaćenici grupu sasvim napustiti. Neki bi se mogli priključiti drugim nedržavnim milicijama, privatnim vojnim firmama ili kriminalnim organizacijama, dok bi drugi mogli služiti direktno afričkim vlastodršcima sa kojima su izgradili odnose kao što su neki već uradili u Centralnoafričkoj republici. Takve promjene mogle bi neke od najslabijih zemalja dalje destabilizovati i povećati rizik od regionalnih nemira.
Predstojeće uvrštavanje Wagner grupe kao terorističkog udruženja od SAD-a i Velike Britanije kao i Putinova strategija podjele i vladanja mogla bi također voditi do podjele grupe. Plaćenićko preduzeće Redut, koje vodi Prigožinov najveći neprijatelj, ministar odbrane Sergej Šojgu teži vjerovatno kontroli nad pojedinim operacijama grupe Wagner na kontinentu.
Međutim, Redut ne raspolaže neophodnim kulturalnim razumijevanjem, uspostavljenim odnosima i iskustvom sa lica mjesta. Čak iako bi Šojgu uspio preuzeti neke ili sve afričke pozicije bilo bi za Redut teško da ih zadrži.
Smrt Prigožina nudi zapadnim zemljama jedinstvenu priliku da ostvare uže sigurnosne veze sa afričkim vladama
Afričke vođe, koji su se oslonili na Wagner i slične plaćeničke grupe (i takvi koji teže takvom partnerstvu) moraju koristiti ovaj trenutak da ponovo razmisle o svojoj strategiji. Povezati se sa organizacijama kao što je grupa Wagner, koje su označene internim nemirima, ogromnim povredama ljudskih prava i neizvjesnom budućnošću je u najboljem slučaju opasan izbor.
Da bi se borile protiv privatnih milicija kao što je grupa Wagner zapadne zemlje moraju više raditi na tome da popune sigurnosni vakum koji takve grupe koriste. Vojne mjere su doduše neophodne da bi se suzbile islamističke pobune u zoni Sahela ali trajni mir može se ostvariti samo podsticanjem ljudskog razvoja i jačanjem sposobnosti otpora u regionu.
Smrt Prigožina nudi zapadnim zemljama jedinstvenu priliku da ostvare uže sigurnosne veze sa afričkim vladama. Sa nestajućim utjecajem Wagner grupe moraju Afrika i Zapad koristiti tu šansu da bi izgradili budućnost u sigurnosti i trajnom miru.
