Tog vrelog srpnja stajao sam na žici svog “Končara” sa ljudima koji su me naučili razliku između čovjeka i predsjednika sindikata. Te sijede glave koje su čitav svoj život ostavile u pogonima tog giganta koji je othranio na tisuće splitskih obitelji, bili su radnici. Obični ljudi kakav je bio moj djed armer “Lavčevića”, moj otac, pola moje familije. Krvavi rad i plamene zore obilježit će moju inicijaciju u svijet odraslih, ali i u svijet u kojem postoje ljudi, i postoje predsjednici sindikata.
Već prvih mjeseci shvatio sam odbojnost ljudi koji svojim rukama rade, hrane svoje familije tim istim poštenim radom, prema sindikalistima koji nikada nisu znali raditi – ali su se znali slizati uz Upravu.
Uz vlast.
Na drugoj strani žice stajali su stečajni upravitelji, ovrhovoditelji, odvjetnici u tamnim formalnim odijelima sa crnim prslucima i crni terenac iz kojeg su konačno izašli naši novi vlasnici. Crni terenci postali su naša radnička svakodnevica. Ista stvar se dogodila simultano u Pućišćima na Braču, u Sinju i Virovitici, ista stvar se dogodila u Lamjani, i naše firme koje su stvarale generacije naših očeva i djedova preuzimali su kojekakvi nakupci, prekupci nekretnina, investicijski fondovi kojima su upravljali strani konzorciji i naravno – banke.
Teniski partneri i ljudi “kockastih glava” kako ih je krstio moj šef pogona govorili su nam kako smo beskorisni i kako je sve što je valjalo otišlo u privatne firme. Pamtim naše sindikaliste koji su stajali zajedno s njima i sve je bilo po zakonu. Malo su se mirili, malo dogovarali i dan kada smo mogli formalno i zakonski u štrajk pobjedonosno bi ušli u pogon sa uzvikom da su se konačno dogovorili sa Upravom.
Ljudeskara od dva metra koja je svojim rukama godišnje znala dizati i do deset novogradnji koje su nicale u Brodosplitu pljunula mu je pod noge prosiktavši da je prodana duša. Naše firme, tvornice, brodogradilišta i proizvodnju preuzimali su ljudi kojima je ozemlje na kojem su stajali i kojeg su dobili u bescjenje bilo važnije od ljudi koji su na njemu nešto proizvodili. I u toj nakani pomogli su im naši sindikalisti. Sve po zakonu molim lijepo. Šeksovom zakonu naravno.
Ono iznad tla bilo je najbolje očistiti, te parazite poravnati bagerima da bi se dobila esencija onog što u Hrvatskoj jedino vrijedi, a to je zemlja. Zemlja čista i građevna, na kojoj će niti pet godina kasnije niknuti velebni „Split Mall“, kapitalistička meka za mlade Splićane koji istina više nikada neće znati proizvesti svojim rukama bilo što, ali će znati kupovati. Splićani koji će od tih dana na tom mjestu provlačiti svoje kartice kako bi sebi stvorili privid, iluziju života kakvu su imali njihovi očevi koji su svojim rukama stvarali, da bi im životna djela i ostavštinu djeca danas krčmila za novi HD televizor kupljen na deset rata.
Istina ‘pobunili’ su se sindikati, pobunila se lokalna samouprava koja je istu tu večer viđena na svečanoj gala večeri sa novim vlasnicima „Končara“, heroj radničke klase predsjednik sindikata metalaca grmio je s bine kako će prvi stati pred policijske kordone i kako mi radnici svojim tijelima moramo spašavati naše tvornice. Rijetki novinari koji su se usudili izvještavati o tome bili su tu, no mi smo znali kako samo gubimo vrijeme, a to su nam objasnili ljudi koji su netom izašli iz crnog terenca.
Jedan od njih, kockaste glave, stao je pred nas kukavelj i objasnio nam kako smo mi radnici – paraziti. Svi mi koji zaustavljamo progres ove zemlje, svi mi koji njega, vlasnika, mrzimo samo zato jer nešto ima.
– “Ja sam čovjek koji čitav svoj život proizvodi, i koji se bavi proizvodnjom robe. To je nešto, i to je kudikamo više nego što ste u životu napravili vi, paraziti koji nas kritizirate iz čiste mržnje.”
Jedan od dvojice braće “kockastih glava” tako je gnjevno vikao na ljude koji su mu mogli roditelji biti, nekoć ponosne ljude koji su pokunjeni prvo otišli u svoje pogone nadajući se iza tog govora nekom čudu, da će nastaviti s proizvodnjom, no ja sam bio sasvim siguran što će se dogoditi.
I na kraju se dogodilo.
Rijetki i povlašteni „paraziti“ su dobili otpremnine, većina je gole guzice otišla ili na biro za zapošljavanje ili trbuhom za kruhom. Splitski „Končar“, firma koja je othranila na tisuće splitskih familija, a na tisuće i tisuće ljudi podigla od srednjoškolaca u radnike, na kraju je pala u dimu i prašini, da bi braća iz crnog terenca na njoj sagradila velebni trgovački centar. Idućeg ljeta tražio sam uzaludno parkiralište duž najljepše jadranske dionice između Splita i Omiša koju su kako znate zauzeli oni naši poznati “kockastih glava.”
Sasvim slučajno za oko mi je zapeo resort pogađate iste one braće koja su nas odvela u stečaj bez ispaljenog metka pa stečeno tuzemlje prodali u bescjenje famoznom investicijskom fondu iz Nizozemske koji se ugasio nakon te transakcije.
Sigurno se pitate zašto vam ovo pričam?
Gledali ste ovih dana kao i ja događanja u Francuskoj. Sindikati, organizirani i zakonski zaštićeni, izveli su ljude na ulice, paralizirali zemlju i sve to što ne žele raditi iza 62. godine života kako to želi Macron i njegova vlada. Ponavljam zakonski, jer po zakonu koji je i u RH isti, kada vas sindikat organizirano pozove na ulicu vaš vam poslodavac ne može ništa.
Niti dati otkaz, niti vam taj dan odbiti od plaće. Zašto to naši sindikati ne rade nepoznanica je o kojoj bi se puno stručniji od mene pozabaviti morali. Ovako ja kao laik mogu samo pljunuti im pred noge i ponoviti riječi ljudeskare u modrom, masnom trlišu sa čekićem u ruci koja je kroz zube prosiktala predsjedniku sindikata: ‘Nikad od pizde kruva, i nikad od sindikalista čovika!’
