Nisu problem bijeda i skupi ustašluk, nego Prija

foto: Mileta Mirčetić/telegraf.rs

Ne samo što je Prija ni kriva niti dužna raspametila hrvatske „arijevce“, koji su smiješna manjina u ukupnom populusu – ta Srpkinja je i dolazi iz vazda mrskog im Beograda onečistiti „čiste i bogobojazne katoličke duše predane isključivo anđeoskoj hrvatskoj naciji“ – nego je svojim likom i glazbenim djelom, simptomatzično, politički podijelila Bijednu Našu na pristalice i protivnike bilo kakvih veza s prvom susjedom s lijeve strane Dunava.

Piše: Marijan Vogrinec

Povampireni su (pro)ustašluk i šovinizam najrigidnijeg tipa ovih dana u Bijednoj Našoj opet dovoljno visoko podigli glave da su se uspjeli proviriti sa šlagerskih mjesta i iz prime time tv i radijskih termina: bez suvisla se objašnjenja zabranjuju koncerti lakonotnih/narodnjačkih pjevača/ica iz Srbije i Crne Gore, notorni ustašluk zagađuje i međunarodne nogometne utakmice „vatrenih“ (na riječkoj Rujevici s Latvijom uhićena je trojka s ustaškom zastavom, u osječkoj Opus Areni s Turskom masovno se orila ustaška budnica i klicalo odvratne slogane, etc.), a politički diskurs čak u tzv. Visokom domu nafutran je prljavim nacionalističkim, šovinističkim i ksenofobnim uvredama/pametovanjima od kojih se čovjeku s makar dva zrna soli u glavi okreće želudac.

HNS je samo milošću prvog susjeda, Aleksandra Čeferina, slovenskog predsjednika Europske nogometne federacije (UEFA), prošao lišo zbog ustašluka na Rujevici: plaćena je kazna od 10.000 eura, ali Opus Arena je ostala otvorena navijačima u utakmici Hrvatska – Turska. Da bi, eto, skupine proustaških kretena opet pribile svoju domovinu na međunarodni stup srâma. Iksti već put. Kao što će i nacionalna nogometna vlast (HNS) iksti put podebljati milijunsku svotu već plaćenih eurskih kaznâ za huliganske ekscese „navijača“ kod kuće i na gostovanjima u inozemstvu.

Proustaštvo svake vrsti – je li, pronacizam – Europa kažnjava najstrože, pa se je nadati dosljednijem UEFA-inom treniranju strogoće nad HNS-om koje neće završiti samo keširanjem novčane kazne. Tim više, jer se pokazalo – mediji su objavili i snimke nadzornih kamera – kako dan uoči utakmice s Turskom netko zakrabuljen u crno dolazi noću i na stup Opus Arene postavlja veliki plakat s ustaškim ušatim U, snima ga i mirno odlazi dok se jedan zaštitar na električnom romobilu vozi mimo plakata – i niti ne trza. Nije mu ništa čudno. Drugi zaštitar prolazi u suprotnom smjeru i opet ništa. Nitko nije ništa vidio ni čuo!?

Baš kao svojedobno, također u Osijeku, za prijateljske utakmice „vatrenih“ i Izraela, tada predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović – uz izraelskog veleposlanika pokraj sebe – nije čula skandiranje ustaško-protužidovskih bljuvotina iz gledališta. A HRT-ov se sportski izvjestitelj „proslavio“ svjedočenjem o „fantastičnoj atmosferi“. Sic transit. Da tzv. država želi, jer ima sve alate, kao što ne želi suzbiti proustaštvo i tzv. endehazijske dijareje bolesnih u glavi, to bi učinila već 1990-ih godina kada je – vrag će znati u što vjerujući – tzv. prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman visoko podigao državnu rampu za masovan povratak (pro)ustaške emigracije u zemlju i ulazak u vlast.

Guja u njedrima

Svojedobno je tadašnji CRO predsjednik Ivo Josipović dosta ljutito znao reći – i razjariti proustašku tzv. desnicu desniju od desnog političkog centra – da treba energično zatući „ustašku guju u hrvatskim njedrima“, ali nitko vladajući objema stranama Markova trga u hrvatskoj metropoli to nije ni pokušao.

Ni prije niti poslije, pa imamo što imamo. Politikantska laprdanja s proustaškom figom u džepu nisu način za zatući „ustašku guju u hrvatskim njedrima“, jer načelne osude i hinjena zgražanja – nafutrana policijskim i pravosudnim sljepilom – samo dolijevaju kerozin na vatru, pa se proustašluk širi kao plamen razlivenim uljem: zborno se nogometnim stadionima ore mržnja i šovinizam najgore vrsti: „Ubij, ubij Srbina“, „Za dom spremni“, maše se zastavama ustaškog dizajna (s bijelim početnim poljem šahovnice, bez krune pet hrvatskih povijesnih pokrajina) ili čak propale robovlasničke američke Konfederacije (!? – sic transit), mjeri visina kukuruza desnom rukom i pjevaju ustaške budnice… Vrag će ga znati je li to samo eho ekstremno desnoga populizma što zabrinjavajuće opsjeda tzv. antinacifašističku europsku demokraciju ili što drugo, ali da jest bolesno, neugodno, vapirski krvožedno – jest.

Prije koju godinu, Plenkovićevo/vladino je tzv. Povjerenstvo za bolju prošlost – pod vodstvom akademika nuklearne medicine Zvonka Kusića, posebnog premijerova savjetnika – „revolucionarno“ preporučilo: ustaški poklič „Za dom spremni“ je zabranjen, ali (zbog HOS-a koji ga ima na zastavi i vojnim obilježjima) dopušten u svečanim prigodama.

Javna je tajna da su hosovci svjesno/namjerno preuzeli ustašku polit-ideološku tradiciju, vojno nazivlje i da su se osobno nazivali ustašama. Ni Marku Perkoviću-Thompsonu, je li, nitko „iz države“ ne zamjera što počinje koncerte „Bojnom Čavoglave“, znakovitom gestikulacijom i gromkim „Za dom…“, da bi mu raspomamljena, mahom mlađa publika složno uzvratila „… spremni!“ Doduše, „domoljubni“ pjevač prepukla glasa Thompson ne prolazi, zabranjen je u većem dijelu Europe, u balkanskom susjedstvu i ponegdje u RH, ali… Političari – uključivo i tzv. lijevo-liberalne – godinama licemjerno drže figu u džepu: javno su za zabranu ustašluka u svakom obliku, osuđuju i prosvjeduju (zbog Europe i svijeta?), a kad se pogase svjetla reflektora i tv-kamere, druga priča.

Čak je i aktualni predsjednik SDP-a Peđa Grbin medijski uhvaćen kako, malo podmaliganjen, pjeva ustaške pjesme u društvu u istarskom kafiću. Sic transit.

Dva kompleksa vladaju na mnogo načina trknutom Bijednom Našom, a svaki od njih vuče u zlo: kompleks neostvarenoga, luzersnog tzv. NDH i kompleks neiživljene u Domovinskom ratu osvete Srbima. Manipulativni alat u oba slučaja su tzv. hrvatski branitelji, „kojima moramo biti vječno zahvalni za svoju slobodu i samostalnu državu“.

Jest da ta floskula stoji na staklenim nogama, jer su sasvim prozaičniji i jamačno neugodniji pravi razlozi zašto je tzv. međunarodna zajednica 1992. godine izdala Hrvatskoj licenciju državne tzv. samostalnosti, neovisnosti i suverenosti. Koja se, je li, svodi na zastavu, grb i himnu, a tzv. obiteljsko srebro su temeljito počistili vlasnici izdane licencije. Definitivno.

Međutim, ta vrlo povlaštena (uz političare i Katoličku crkvu) populacija – točnije, vođe dijela od režimu sklonih cca 1300 braniteljskih udruga – neformalno odlučuju, često u sprezi s Crkvom i tzv. radikalno desnim političarima, čak i o tomu koji pjevači/ice iz Srbije, Crne Gore i BiH (ne)smiju pred svoju uistinu brojnu publiku u Hrvatskoj. Zadnji je takav sramotni slučaj u Bibinjama, gdje je „mještanima neprihvatljiv“ srpski pop pjevač Saša Kovačević, a regionalno iznimno popularna Srpkinja Aleksandra Prijović nadimkom Prija upravo se suočila s nevjerojatnim otporima te je pitanje hoće li u prosincu 2023. pjevati u Zagrebu.

U trknutoj zemlji kakva je Bijedna Naša – tzv. čardak ni na nebu niti na zemlji, „tuđa na svomu“ tzv. mala od kužine autoritarnog Bruxellesa – nisu problem korupcija jedva nešto manja od ukrajinske, najveće u Europi, ni drastičan pad kupovne moći i životnog standarda najvećeg broja žitelja, moralno rasulo, kriminal u vrhovima vlasti, proustaštvo, itsl., nego je problem nad problemima, je li, srbijanska pjevačica Aleksandra Prijović-Prija (28)!? Zato što je u hipu bila rasprodala 60.000 ulaznica za četiri svoja koncerta zaredom u velikoj zagrebačkoj Areni 1.,2.,3. i 4., možebitno i 5. prosinca 2023. (ulaznice su u prodaji), ili i još koji dan.

Na takvu popularnost beogradske snahe balkanske megazvijezde Lepe Brene, ni u snu ne može računati nitko od, je li, domaćih lakonotnih pjevača/ica. Uključivo i ucrnjenu ikonu hrvatskih „arijevaca“ Marka Perkovića-Thompsona.

Aleksandra Prijović-Prija nije ni prva niti će biti posljednja iz srbijanske glazbene galaksije na gostovanju u Hrvatskoj, pa je tim začudnija medijsko-politikantska halabuka protiv Prijina gotovo cjelotjednoga nastupanja na najvećoj nacionalnoj pozornici u zemlji koja se globalno diči demokracijom, ljudskim pravima/slobodama i otvorenošću, a HDZ-Plenkovićevoj vlasti drže glavu iznad vode upravo troje SDSS-Pupovčevih saborskih zastupnika iz srpske biračke kvote.

Prepuni narodnjački klubovi

Ne samo što je Prija ni kriva niti dužna raspametila hrvatske „arijevce“, koji su smiješna manjina u ukupnom populusu – ta Srpkinja je i dolazi iz vazda mrskog im Beograda onečistiti „čiste i bogobojazne katoličke duše predane isključivo anđeoskoj hrvatskoj naciji“ – nego je svojim likom i glazbenim djelom, simptomatzično, politički podijelila Bijednu Našu na pristalice i protivnike bilo kakvih veza s prvom susjedom s lijeve strane Dunava.

Pa, eto, i najnevinijih – glazbenih. Samo kroničnim abonentima specijalnih psihijatrijskih ustanova može smetati tzv. balkanska glazba, koju ne moraju slušati ako ne žele, ali u iole zdravomu demokratskom okolišu nemaju ni ljudsko niti božje pravo zabranjivati je drugima. RH je, povijesno, dio tzv. balkanske, južnoslavenske kulture i mentaliteta, ima gotovo stoljetno iskustvo života u zajedničkoj državi i otpora provalama kojekakvih osvajača, pa se nije čuditi zašto je u RH iznimno popularna lakonotna glazba iz tzv. caj-caj-cajka industrije u Srbiji i BiH.

Ukus ljudi koji obožavaju takve pjesme i izvođače, a na to imaju puno pravo, ne dâ se oktroirati nikakvim političkim/antskim difamacijama, zabranama, etc.

Usred Zagreba, da se i ne govori o ostalim većim gradovima i provinciji u RH, u prepunim se narodnjačkim klubovima jedva može disati, koncerti i pjesme pristalih djéva s Istoka (Jelena Karleuša, pa Svetlana Ražnatović nadimkom Ceca, kojoj je zabranjen nastup u RH, a uvjerljivo bi potukla Priju brojem uzastopnih koncerata u zagrebačkoj Areni…), ali i vremešnih „mladića“ (npr. Miroslav Ilić) top su i među hrvatskom mlađom publikom.

Iz automobila, svatovskih dvorana, rođendanskih i inih slavlja trešti caj-caj-cajka Istok, ekavica, suze nesretnih ljubavi… Mase to vole, znaju do u tančine petog koljena CV-ove izvođača/ica te vrsti popularne glazbe. Ne zamaraju se etničkim pripadnostima, porijeklom, vjerskim ili političkim uvjerenjima, ali i masovno iz Zagreba i inih CRO mjesta odlaze na takve koncerte u obližnjem susjedstvu. Slovenci, primjerice, nemaju problema s Arkanovom suprugom Svetlanom Ražnatović-Cecom kao neki politički isključivi Hrvati, jer nisu ni ona niti njezine pjesme u Domovinskom ratu zločinački haračili Vukovarom, istočnom Hrvatskom, Bijeljinom…

Međutim, gotovo tri desetljeća od tog rata, koji je završio kako je završio, hrvatskom pobjedom, protusrpska mržnja u „arijevskom“ dijelu hrvatskog publikuma politikantski koristi ama baš svaki i najbezazleniji mirotvoran proplamsaj dobrosusjedstva – pa i u tzv. narodnjačkoj glazbi – na tragu obostrano bolje budućnosti narodâ povijesno upućenih jednih na druge ne bi li produbio rovove razdvajanja, navukao žilet-žicu, zabravio čelična vrata na Dunavu…

Srećom, ljuti nacionalizmi, mržnja i osvetoljubivost ni s hrvatske niti sa srpske strane – političare tko šiša! – nemaju veliku moć obustaviti veze među dobrim ljudima, stvarateljima, među dugogodišnjim prijateljima i rodbinskim vezama, prožimanje kultura i znanja, jer su to već neizbježni, poodmakli globalni procesi u digitalnomu tzv. globalnom selu (Marshall McLuhan), a zapadni Balkan nije – zaselak.

Ničim izazvan, je li, Denis Latin, bivši urednik i voditelj svojedobno vrlo popularnoga HTV-ovog političkog formata „Latinice“, danas izgubljen u anonimnosti činovničkog ustroja najveće režimske medijske tzv. javne kuće, „proslavio“ se neumjesnim opanjkavanjem ministrice kulture i medija Nine Obuljen-Koržinek, jer da Hrvatima nije ponudila ništa bolje od srbijanske „neke narodnjakinje“ Aleksandre Prijović-Prije.

Zasluženo, Latina su istog trena poklopili čak i njegovi kolege i prijatelji lekcijom o demokraciji, jer „nije ministričin posao pjevati i svirati“. Što bi Latin htio, da ministrica zabrani Priju u Areni? „Šezdeset tisuća ljudi kupilo karte za koncert neke narodnjakinje u Areni“, napisao je Denis Latin. „Tko je odgovoran? Onaj tko nije ponudio nešto drugo. Ministrica kulture i kulturna politika koju vodi.“

Za ne vjerovati je da tako što može smisliti zdrav mozak! Zašto bi netko morao biti odgovoran za to što 60.000 ljudi dragovoljno plaća ulaznice za koncert pjevačice koju vole i žele slušati? Bila ona iz Srbije ili Tunguzije. Budalaština na entu.

Kultura par excellence

Neka pjeva tko što želi i gdje želi, ako time nikoga ne vrijeđa, a tko to želi platiti i slušati, neka plati i sluša. Što je to briga Denisa Latina! Nitko ga ne prisiljava platiti ulaznicu i doći na Prijin koncert, pa ni on nema nikakvo pravo sprečavati Prijin koncert drugima.

Njegovo mišljenje ne zanima nikoga, pa ni razumne ljude koji inače ne vole – narodnjake. À propos, što bi to „ministrica kulture i kulturna politika“, je li, imali ponuditi „nešto drugo“ za ostaviti praznom Prijinu Arenu, a što jedan Zagreb, kulturna metropola par excellence već ne nudi. Kazališne premijere i vrhunski repertoar HNK, koncerte ozbiljne glazbe, likovne izložbe, promocije novih knjiga istaknutih autora, filmske predstave, performanse, alternativnu umjetnost, gostovanja svjetskih imena i, dnevno, niz vrijednih događaja što bitno obilježavaju kulturno-umjetničku i društvenu živost u Zagrebu, RH i šire.

Čak da su i besplatni najvažniji/najatraktivniji neki od rečenih događaja – mnogi i jesu – neće ni u teoriji privući bar trećinu od 60.000 ljudi. Pogotovo ne masovan publikum koji je odrastao na narodnjacima – ne na klasičnoj umjetnosti – te voli Aleksandru Prijović-Priju, Arkanovu Cecu, Jelenu Karleušu, Miroslava Ilića i takve. Starije i najmlađe, žene i muškarce. Sa zapadnobalkanskog prostora, dakako.

Mogu Denis Latin i šaka „arijevskih“ istomišljenika i dubiti na glavi, ali neće, jer ne mogu i dobro je da ne mogu, promijeniti stanje stvari. „Da niste malo zabrijali!?“ – citirali su mediji reagiranje njegove pratiteljice na društvenim mrežama. „A najbolje da nam Ministarstvo kulture organizira koncerte i određuje što ćemo slušati.“ Indikativno je i drugo reagiranje: „Osobno nisam za narodnjake, ali zašto ih zabraniti? Različiti ljudi, različiti ukusi.

Kome štima, nek’ izvoli. Na kraju krajeva, zgrada je tu da omogući ljudima da uživaju u onome što im štima. Siguran sam da će biti prilika i za one koji vole operu i mjuzikle“. Bivši tv voditelj i Latinov kolega Hamed Bangoura pak zapisao je na FB-u: „Prekratak je ovaj život da bih da bih razbijao glavu time tko to tamo peva u Areni i koliko puta.

Sve je zapravo vrlo logično u općoj lobotomiji. Pogledajte samo televizijski program i sve bam je odmah jasno. Tko voli, nek’ izvoli. Moje je da biram što ću i kada konzumirati, iako je ruku na srce nakon devastacije svega onoga lijepoga što je Hrvatska mogla ponuditi ostalo vrlo malo kvalitetnog sadržaja za konzumaciju. Zato odgajajmo svoju djecu da prepoznaju ono malo kvalitetnog sadržaja koji nas okružuje“.

Na društvenim se mrežama podužim komentarom nepotrebne halabuke glede&unatoč Prijina koncerta u zagrebačkoj Areni oglasio i poznati CRO glumac Siniša Ružić. „Eto“, kaže,“ako se pitate tko je najveći problem Hrvatske trenutno, to je Aleksandra Prijović. Koja se drznula prodati 4x Arenu na Laništu. To je strašno. Žena pjeva, ima složen show, zakupila dvoranu, platit će ju, platit će porez, izvođače dodatne, radnike, hotel. Postoje i ljudi koji je žele slušati, i platiti za to kartu. I svatko od njih će popiti bar jedno piće, ili više, prije i poslije, u okolnim kafićima, u Areni. Bit će gostiju i iz drugih zemalja. Hoteli, usluge, taksiji, itd., itd., itd. Ne znam što ona pjeva. I nije me ni briga. Čini mi se da je pozitivna i da su poruke ljubavne i životne. I nije me briga odakle je. Dolazi ovamo zavrtiti posao koji koristi svima, napuniti 4x dvoranu koja se jedva par puta godišnje puni. U svakom slučaju korist za sve. Platit će sve što treba (za razliku od nekih političara). Ali ona je problem. Nisu problem nakaradni političari koji sramote sebe i svoj narod. Nisu problem reklame za kocku i ovisnost na tv, i, kako je rekao jedan dr., ‘100.000 ljudi noćas ne spava zbog kocke’, propasti obitelji i dugova. Nisu problem imena kladionica i kockarnica na dresovima prvoligaša i u imenu nogometnih liga.

Nisu problem medicinske sestre i doktori koji rade 6-10 noćnih mjesečno za mizeriju. Nisu problem ni nedovoljno plaćeni i podcijenjeni profesori, odgajatelji, pedagozi i svi koji se bave djecom od jaslica nadalje. Nisu problem rasprodana hrvatska trgovačka poduzeća i trgovine strancima. Nisu problem hrvatski poljoprivrednici i stočari koji prazne i zatvaraju štale, i ruše nasade zbog neprijateljske konkurencije uvoznih lobija. Nisu problem strane banke i zločin kreditima u švicarskom franku. E da, veliki je problem Dinamov stadion.

A projekt Translacijskog centra dječje bolnice Srebrnjak, ma koga to briga, što će nam to. Daj mi stadion u Maksimiru i Poljudu. Da platimo svaku utakmicu 50.000 € kazne. Tko jebe asistente u nastavi i hospicijske njegovatelje, što će nam oni. Ta glupa bolnica u Blatu, pa komu je to problem? Što će ti bolnica? I još za djecu? Nije problem Crkva koja šuti, i ‘mediji’ huškači koji laju i proganjaju. Aleksandra Prijović je problem“.

HRT-ov „latiničar“

Treba li riječ dodati tomu? Makar zarez? Ni slučajno, poznati je hrvatski glumac sve kazao što misli neusporedivo više ljudi od 60.000 tih koji su kupili ulaznice, jer žele vidjeti i čuti mladu srbijansku pjevačicu što je u tri uzastopna nastupa dupkom ispunila beogradsku Arenu, za čije se nastupe u regiji traži ulaznica više i čije pjesme ne silaze s narodnjačkih top-lista na zapadnom Balkanu.

Komu to i zašto smeta?

Zar četiri dana uzastopno rasprodana zagrebačka Arena – možebitno i više, jer još ima dosta vremena do početka prosinca, a zanimanje javnosti ne jenjava – nije dovoljno zvučna javna pljuska tzv. ljudima nahvao (dum Marin), koji šovinističko sljepilo pretpostavljaju demokraciji i kulturnoj raznolikosti? Pa, ljudi, pustimo žensku neka pjeva, u tomu nema nikakva zla! Tko ne voli to što pjeva samo zato jer je Srpkinja iz susjedne države, ravno mu polje: nitko ga ne tjera kupiti ulaznicu za Arenu.

Mnogi ne vole njezinu vrst glazbe, mnogi ne vole ni zabavnu niti tzv. ozbiljnu glazbu, pa što!? Ne idu na te koncerte niti kupuju tu vrst nosača zvuka, prebacuju radijske i tv-programe na ono što vole i pristojno se drže svog ukusa, ali im ni u snu ne pada na pamet terorizirati javnost „arijevskim“ isključivostima koje ni pas s maslom ne bi progutao.

Nije Prija kriva za to što neki tamo bivši HRT-ov „latiničar“ (i istomišljenici) napada čak i hrvatsku ministricu kulture i medija što nije spriječila doći u Arenu tih 60.000 narodnjačkih fanova slušati – glazbenu ćirilicu. A, je li, gorka je činjenica o društvenom stanju duha u Bijednoj Našoj da ni sve najelitnije kulturno-umjetničke priredbe u hrvatskoj metropoli zajedno nisu u stanju privući ni četvrtinu od broja Prijinih u Areni. U samo četiri dana zaredom! Sic transit. I zašto bi? To uopće nije problem.

Baš kao ni to da je Aleksandra Prijović etnička Srpkinja i da iz Beograda/Srbije dolazi pjevati u Zagreb/Hrvatsku. „Neka pati, koga smeta…“, pjevaju još od 2007. godine lakonotni hrvatski pop-zabavljači Baruni, pa…

Podijelite ovaj članak
Facebook
Twitter
LinkedIn
Email
VIŠE IZ KATEGORIJE
VEZANI ČLANCI
Ustaše i ustašluk, zajedno s kvislinškom paradržavom tzv. NDH, stvar su najtragičnijeg dijela novije hrvatske prošlosti kojoj je, je li, pravomoćnom povijesnom presudom mjesto u...
Četiri jahača Apokalipse ne jašu rakete poput eurovizijskoga Leta 3, nego megakorporativnu pohlepu globalnog Sjevera za prirodnim i ljudskim resursima. Bijedna je naša u toj...
Te ljude valja prihvatiti kao sebi ravne u svim ljudskim potrebama i pravima, jer je integracija u različitostima uvijek produktivnija od getoiziranja. Od stanja „Čiča-Tomine...
Neki je dan ugledni odvjetnik Čedo Prodanović u intervjuu „Pressingu“ televizije N1 Hrvatska kazao da „rak-rana zvuči ružno za ocjenu stanja u pravosuđu, ali tu...