Foto: Dženat Dreković
Novi fašizam i dalje napada. Dvadeset i prvo stoljeće imuno je na rast crne internacionale koja je postala mainstream našega svijeta. Veliki broj ljudi voli nove mješine starog fašizma te ne vide ništa sporno u politikama koje promoviraju etničko i svako drugo nasilje, koje se protive ljudskim pravima LGBT osoba i drugih ugroženih skupina ili daju same sebi pravo da sa gradskih trgova izgone umjetnike i umjetnice koje, što i jeste jedna od funkcija umjetnosti, provociraju dostignuti stepen slobode u konzervativnim društvima kao što je npr. naše. Pa, zar je to fašizam? Ako je to fašizam, mi smo za, bilo da smo u Banjaluci, Mostaru, Sarajevu…, kliču novi ljudi budućnosti koja je počela.
Baš tako, višegodišnjom normalizacijom radikalnodesničarskog pogleda na svijet, dobili smo Trumpovu Ameriku, Bolsonarov Brazil, Putinovu Rusiju, Orbanovu Mađarsku, Janšinu Sloveniju, Vučićevu Srbiju, Hamneijev Iran, Dodikov entitet, ali i mnoge druge režime koji su osnaženi medijskim tepanjem – to nije fašizam, to je populizam. Manje je važno što neki od nabrojanih skotova trenutno nisu na vlasti, njihove mračne ideologije prodrle su diljem zemaljske kugle; oni dolaze po našu djecu. Čiji izmanipulirani roditelji ne vide ništa sporno u tom dolasku.
Uspon neofašističkih praksi
U subotu sam pogledao film Osvajanje Rima (The March on Rome) Marka Cousinsa, škotsko-irskog reditelja, ovogodišnjeg dobitnika Počasnog Srca Sarajeva za izuzetan doprinos filmskoj umjetnosti. Priča je to o usponu fašizma u Italiji tridesetih godina dvadesetog stoljeća i implikacijama Mussolinijevog dolaska na vlast. Izuzetan film, koji nas uvodi u arhivsku građu, u fakte jedne kolosalne manipulacije i međunarodne kapitalističke pohlepe koji su omogućili instaliranje fašističkog poretka kao institucionaliziranog zločina bez presedana. U vrijeme institucionalizacije fašizma, mali, suviše mali broj donositelja odluka suprotstavio se njegovom političkom pozicioniranju i ideologija zla mogla je, bez suvišnog opiranja, gruhnuti u talijansku stvarnost, postajući vrlo brzo, najodaniji saveznik Hitlerovog Trećeg Rajha i japanskog panazijskog imperijalizma.
Cousins nije želio ispričati samo još jednu priču o završenoj historiji, nego nas je filmskim sredstvima nastojao uvjeriti da je naše doba prožeto fašizacijom koja se u većoj ili manjoj mjeri naslanja na poruke fašističkih režima iz prve polovine dvadesetog stoljeća. Fašizam je tu, samo ga treba prepoznati, a ne odmahivati rukom ili još gore, aklamativno stajati iza neofašističkih vođa koji, naravno, i ne pomišljaju svoje ideologije imenovati pojmom koji banalizira njihovu političku borbu, njihov skriveni fašizam, pregnantno izražen kroz musolinijevsku militarističku misao: Ili nam predajte vlast ili ćemo je sami uzeti!
U našem dobu, autokratski režimi, nagnuti na simboličke i materijalne vrijednosti fašizma, skrivaju ovu sklonost ka nasilnom uzimanju vlasti lažnim demokratskim mizanscenom, pa će, primjera radi, Putin, Orban, Vučić, Dodik… pobjeđivati na izborima kao da su demokrate iako su naciokrate.
Cousinsov film me uvjerio da je naše doba, zahvaljujući usponu telekinetičke i megavirtualne civilizacije, uz sustavno onepismenjavanje u stvarima duha, pogodovalo usponu neofašističkih praksi i obreda koji su toliko normalizirani da većina građana ne primjećuje da je ta normalnost ustvari patologija. Zamislimo samo situaciju koja nije nemoguća: gotovo istovremeni trijumf Nacionalne fronte u Francuskoj, AFD-a u Njemačkoj, Trumpa u SAD-u, uz protofašističke hairlije koji su već na vlasti i, bez političke korektnosti, mogli bi takvo doba nazvati globalnim trijumfom nove fašističke lige.
Liberalna demokratija na izdisaju
Liberalna demokratija je na ozbiljnoj kušnji, ona više ne stanuje u Mađarskoj, Srbiji, Dodikovom paradržavnom bosanskom entitetu i pitanje je da li će više ikada i stanovati ili će neke druge forme totalitarne demokracije ruskog i kineskog tipa postati mjera za nabrojane režime. Ozbiljan problem slobodnih društava je taj što su u mnogima neofašisti odjeveni kao liberali odredili pravac političkih debata i sada gospodare agorom namećući svoje opasne retoričke idiotizme kao pravo na slobodan govor, na borbu ideja, na iznošenje konfrontirajućih političkih stavova i slično. Simptomatično je da slobodnu debatu kao polugu liberalnih društava sada koristi bagra koja želi da slomi liberalna društva i konstituira iliberalne zajednice tvrdnjom da takve zajednice jamče slobodu nacije. Govorimo o liberalizmu a ne o neoliberalnim i antiliberalnim farizejima koji su ponajveći tajni saveznici neofašističkih političara, o čemu svjedoče i dani talijanskog fašizma, kada su kapitalističke korporacije i masoni tajno i snažno pomogli Mussoliniju da se popne na vlast.
Ističu majstori mraka da su im ugrožena ljudska prava, naročito pravo da slome liberalna društva postepenim instaliranjem neofašističkih ideologija pod trajnim geslom: jedan narod, jedna država, jedan vođa. Evo, utrkuju se baš ovdje u Bosni da stanu iza vođe, da mu daju podršku nakon što se Tužilaštvo usudilo da ga prozove benignom formulacijom u odnosu na višegodišnje antiustavno djelovanje i trajnu protofašističku retoriku dehumanizacije jedne bosanske etnonacionalne zajednice.
On i narod, umišljeni narodni tribun, buduća slama od čovjeka kojega će njegov svijet zapaliti jer nije uradio što je obećao, nije napravio nezavisnu državu republiku srpsku, krijući godinama notornu stvar – da je to nemoguća misija. Nažalost, u svakoj novoj konstelaciji, barbari se dočekaju na noge. Crna internacionala sada čeka da Trump ponovo bude predsjednik Svijeta i da zadaju konačni udarac Slobodi. Potvrđuje to i aktualni ministar vanjskih poslova razgoropađene Ugarske, Peter Sijarto, koji neuspješno pokušava samog sebe uvjeriti da je novi Henry Kisinger (EU nema telefon), staje, po ko zna koji put, u zaštitu banjalučkog gospodara života i smrti ali i cijele personalne infrastrukture na koju se računa za novo antiliberalno doba: „Na globalnom nivou, u toku je hajka na političare koji se otvoreno suprotstavljaju međunarodnom liberalnom mejnstrimu, hrabro zastupajući nacionalne interese… U Sjedinjenim Državama, najperspektivniji kandidat za naredne predsjedničke izbore suočava se sa krivičnim prijavama. U Slovačkoj je uhapšen istaknuti lider najperspektivnije stranke za predstojeće parlamentarne izbore, dok je u Bosni i Hercegovini podignuta optužnica protiv demokratski izabranog lidera srpske zajednice”. I kao kruna zloupotrebe liberalnih institucija, Sijarto i cinično-ironijski osjećaj za pravdu: “Gdje su Transparency International, Amnesty i Helsinški komitet u ovakvim trenucima?“ Šta Te briga, a ako Te baš briga, bore se protiv napada onih čiju zaštitu tražiš.
Politička borba kao umjetnički čin
Ovako širok zahvat i argumentacija koja treba privući milione ljudi u iliberalno globalno stado uznemiruje jer implicira da je u pitanju strateški poduhvat, da se iza scene proizvode politike u kojima neće biti mjesta za pluralne zajednice kao što je Bosna i Hercegovina. Nonšalancija s kojom se Vučić odnosi prema Bosni implicira njegovo uvjerenje da će nacionalistička osovina ovladati Evropskom Unijom i da će takva EU vrijednosno konačno odgovarati Srbiji i vascijelom srpskom svetu. Ne treba podcijeniti ovu ambiciju iza koje stoje razni desničari: U političkom smislu, napraviti od EU bijelu tvrđavu, isključiti Drugog, poslati poruku briselskoj birokraciji da je gospodar sada drugačiji i da više neće zastupati liberalizam za svoje dobre plaće, nego mrežu suverenitetskih nacionalizama koji će završiti u fašizaciji Evrope. E Nerzuk, ode Ti daleko. Daleko, baš kao što je udaljen od Centra, udaljen od Rima bio i Mussolini. A onda je stigao, kako to ingeniozno zapaža Mark Cousins u svom argumentiranom filmu upozorenja za nas, suvremenike doba društvene fašizacije.
U Republici Srpskoj taj proces fašizacije se završava kroz permanentnu proizvodnju vanrednog stanja, stalnog ugrožavaja RS-a od mrskih okupatora, suspenzijom slobodnog govora, snažnim procvatom rektalnog alpinizma (pa ovaj Košarac je prevazišao i Jandrokovića), dizanjem mentalnog zida između RS-a i Federacije i svi ti procesi ne slute na dobro.
U FBiH kao ipak pluralnom etnonacionalnom entitetu, ti procesi nisu tako duboko onespokojavajući mada se kroz etnonacionalne homogenizacije stvaraju uvjeti i za federalne fašizacije. Bude li novi saziv Evropskog parlamenta radikalnodesničarski, razvaljivanje BiH će se nastaviti u oba entiteta.
I završimo sa našim omiljenim Hamletom iz Laktaške Aleksandrije. Kao što je Mussolini svoje političko djelovanje smatrao umjetničkim činom više nego političkim (sa velikim egom uživao je u svojim balkonskim obraćanjima masi) tako i nedavno optuženi predsjednik bh. entiteta Republika Srpska, doživljava svoju političku borbu kao umjetnički čin. Koliko je samo puta odlijepio od stvarnosti dok je govorio o realnoj politici ali ga ponese, Emir u njemu proizvede novu stvarnost koja ga je, mic po mic, i dovela ovdje gdje ga je dovela: u izmaštanoj stvarnosti Hamlet iz LA trijumfovao je nad Visokim predstavnikom, američkom vladom i „političkim Sarajevom“; to je de facto artistički čin koji se produžuje novim konferencijama za štampu kao umjetničkim instalacijama u prostoru Bosne i Hercegovine. Evo Majstorove instalacije nakon podignute optužnice: „Ovo je sila iza koje stoji američki ambasador u Bosni i Hercegovini, čovjek koji svaki dan smišlja kako će nešto učiniti protiv Republike Srpske šireći srbofobiju kao osnovni element svog djelovanja pridobijajući određene muslimane u Sarajevu da to rade pa tako i ovoga tužioca koji je muslimanske nacionalnosti. Optužnica je napisana i pisana danima uz asistenciju i kreaciju američkog ambasadora Murphyja i mogli ste da vidite da se samo američka ambasada juče oglasila i nepostojeća kancelarija OHR o tome da podržavaju to što je tužilaštvo sramno učinilo.“
Umjetnikov govor tijela na konferenciji za štampu tik nakon podizanja optužnice, ipak kazuje da je Laki malo nervozan. Treba biti oprezan. Carevi znaju u takvom stanju ili zapaliti Rim ili marširati na Rim. Zapamtit će mene političko Sarajevo.
