Napisao je moj plemeniti prijatelj, u tom buketa pjesama i kratkih notica iz štampe (koji su vješto odabrana intermezza, da pojačaju utisak opjevanog – da li konkretnih vijesti iz medija, ili smišljenih da pojačaju utisak tragediji o kojoj pjeva, sve te crtice imaju svoje mjesto i svoju poruku) spomenik ljudskom stradanju uopšte. U slavu tog stradalništva stvorena je kantilena od mudrih riječi, vješta igra post mortem u stihovima bogatim smislom. „Post mortem nihil est“, napisao je Seneka. Arian Leka pjeva drugačije: poslije toliko smrti nevinih ljudi, ja sam i dalje za život koji se obnavlja nad morem, jer je more naša vječna domovina. Pred čitaocem se rađa mitološka epopeja antičke visine, stihovi neprolaznog sjaja o mučeništvu albanskog naroda. Danas je očito (kako se obično dešava kad pjevaju mudraci o svom narodu) da su ODABRANE PJESME Ariana Leke testamentarna zbirka.

Oni koji su poginuli, utopili se, njihovi rođaci i prijatelji, ožalošćeni Albanci, pamte, mnogo pamte, kako već to znaju ljudi koje je život mučio. Iznad sveg tog pjevanja treperi ljudsko dostojanstvo. I u tome (biti dostojanstven uprkos svemu), Arian Leka je majstor svog posla, čovjek visokih principa. Arian Leka ne pjeva već plače stihovima. Ali nikad ne očajava, niti kukumavči, već taj pjesnički plač i poetski uzdah iz dubina duše, postaje dokument gnomske umjetnosti, kojoj je poezija početak i kraj. (Ovakvi izlivi pjesničke vještine inače krase mnoge uradke ovog modernog rapsoda albanskog jezika). Originalna metafora, smirena ironija, reafirmacija ljudske patnje u hiperboli, folklorno naslijeđe, vješt simbol sa punim smislom upotrebe, retorički pasaži konciznog prepričavanja koji su puni značenja – prȃvo gospodstvo poezije. Toliko je tu vješte versifikacije da čitalac, maltene, do daha ne može doći! Mediteranska lirika kojoj pjesnik kuje nakit iz svoje primorske postojbine.  Ono što posebno jača utisak nakon čitanja ovih pjesama: od tog silnog jada, potapanja i nevinih smrti, čitalac ne dobija rezignaciju. Opjevana kolektivna nesreća u čitaocu budi prkos i nada. Mnogo je krivaca zbog ovih pogibija, ali će još dugo (podstiče nas hiperbolom vješto naglašen emocionalni stav pjesnika), iz dubina Otranta izranjati, sva u sjaju nevinosti, neuništiva ljepota stradalnika, junaka-izbjeglica. Pjesnik vjeruje: ne treba očajavati. A vječnog sjećanja ima napretek. Potop toliko ljudi: žena, djece, staraca i očajnih domaćina (jer su, svaki od njih, hrlili ka životu) postaje, pored opomene, i vjera u život ljudski. I čitalac pomisli: jednom će ti utopljenici izroniti iz modrih dubina, staće pred čovjekom, nijemi ali otvorenih očiju, i pokazati prstom u daljinu, prema kopnu. Oni time hoće reći: tamo je i dalje, i dalje vaša i naša Albanija.

(Fokalizator)