foto: Gracija
Otisci dana:
Prije trideset godina sve je nekako bilo jednostavnije i jasnije. Imali smo loše, ostrašćene, sluganske i neprofesionalne lokalne medije, pa se neko pametan dosjeti da nam dovede eksperte sa Zapada, prekaljene profesionalce koji su kolege podučavali osnovnim postulatima objektivnog novinarstva. Ali šta da radimo danas, 2024. godine, kada i dalje imamo bruku ostrašćenih, sluganskih i neprofesionalnih medija, a ovi sa Zapada još su gori?
Pošto ovdje nema prostora za šire eksplikacije, evo samo jedne tačne konstatacije s Twittera: u vodećim zapadnim medijima, perjanicama takozvane slobodne misli, sudski razvod Johnnyja Deppa i Amber Heard dobio je više prostora nego optužba za genocid koju je Južna Afrika podigla protiv Izraela pred Međunarodnim sudom pravde u Hagu.
To je samo jedan od razloga zbog kojih ljudi širom planete sve više napuštaju službene medije i okreću se društvenim mrežama. Istina, ni mreže nisu položile ispit otvorenosti i istinitog izvještavanja, više su usmjerene na to da suzbiju informacije iz Gaze nego da ograniče istinski govor mržnje, ali tamo je ipak lakše saznati šta se dešava, nego recimo na BBC-ju. Nakon što prvog dana nisu prenosili argumentaciju Južne Afrike, neki od najvećih zvijezda globalnog novinarstva tu su grešku ispravili tako što su sljedećeg jutra javnosti na uvid ponudili argumentaciju Izraela.
Al’ su je ispravili, svaka im čast. I tu je glavna uloga mreža, da nas građani širom svijeta izvještavaju o sramnom ponašanju medija. Tim povodom, za kraj ovog osvrta evo jednog kanadskog tvita: “Danas je na naslovnicama glavnih kanadskih novinskih kuća bilo minimalno do nula izvještavanja o slučaju Južne Afrike protiv Izraela pred ICJ-om.”
Slično javljaju i oni koji su pratili Deutsche Welle.
Što rekli prijatelji ravnozemljaši, pametnom dosta. Drage kolege, kad sljedeći put pomislite da obučavate nekoga na Balkanu, pošaljite samo novčani dio pomoći. Što se tiče zanata i pravila, tako kako vi izvještavate, to i mi znamo.
Hoće da se otcijepe neki ljudi zli…
Prošle sedmice smo na ovom mjestu napisali da Milorada Dodika ne treba demantirati jer on sam to radi bolje od bilo koga drugog. Sam svoj demanti. Evo najsvježijeg veselog primjera, ovih dana je povodom izbora na Tajvanu putem Twittera poručio da “Republika Srpska (iako je niko ništa ne pita, op. O. K.) poštuje politiku ‘jedne Kine’ i osuđuje svaki pokušaj zloupotrebe rezultata izbora na Tajvanu.” Za početak, možda bi bilo dobro da počne poštovati politiku jedne Bosne i Hercegovine i da osudi svaki pokušaj razbijanja izbornog procesa i pripadajućeg mu zakona. Lahko je poštovati cjelovitu i jedinstvenu Kinu, budi hrabar pa to isto izjavi za BiH.
Što se tiče njegovih više nego eksplicitnih namjera, u javnosti su i dalje prisutna dva oprečna analitička pristupa. Novinari, komentatori, stratezi i međunarodni eksperti mogu do besvijesti dvojiti oko potencijalnih ishoda, hoće li se usuditi ili neće, ali političari koji predstavljaju državu i brane njene interese (u ovom slučaju Trojka) moraju u svim aspektim politike, društva, pravosuđa i svakodnevnog života spremno dočekati prvu varijantu, da hoće.
Dakle, od njih se očekuje krucijalni odgovor, onaj na pitanje – “Šta ako…”.
I fakat, šta ako? Imaju li spremne odgovore i razrađene strategije, varijante, metode i faze postupanja u teškim vanrednim okolnostima.
Jašta nego kazniti
Tajvanac Steve Lin nedavno je dobio kaznu od 150 maraka zbog narušavanja javnog reda i mira. To je onaj fini dečko što dan i noć pjeva na sarajevskoj Ferhadiji. Vlasti su, za promjenu, apsolutno u pravu. Treba kazniti, oštro i neumoljivo, svakog ko u ovoj sumornoj zemlji pjeva ili poduzima slične neprimjerene radnje.
