On tvrdi kako je „bosanska nacija već stvorena, uvedena i postoji od internacionalnog priznanja Bosne i Hercegovine kao države“, tako da građanima ove zemlje i njenim narodima ostaje samo da se tome prilagode. On pridjev „bosanska“ piše čak velikim slovom pretvarajući ga u vlastito ime novog političkog subjekta. Nije za vjerovati da Enver Halilović, doktor znanosti, ne zna kakva je i koja BiH dobila međunarodno priznanje. Radi se o tome da on ne priznaje temeljna određenja naše države koja su upisana u referendumsko pitanje i koju su građani plebiscitarno izglasali. Njegova doktrina o „bosanskom narodu“ i „Bosanskoj naciji“ zasnovana je upravo na negiranju multietničkog karaktera našega društva i države. Doktrinarno braniti tu tezu nije lako, to ne bi uspjeli ni mnogo lucidniji i obrazovaniji umovi od Halilovića, jer ta teza mora dobiti sveobuhvatnu legitimaciju.
Pravilo je da oni koji ostanu u vakuumu sa svojim tezama, hvataju se za povijest. Halilović ne ide daleko, ne ide do bosanskog srednjovjekovlja, nego do naše moderne povijesti koju mnogi građani još pamte. On se obrušava na ZAVNOBiH. Razumljivo, jer teza o jednom bosanskom narodu i jednoj naciji nespojiva je s odlukama ZAVNOBiH-a kojima je naša država obnovila državnost. Pretpostavka njegove doktrine jeste brisanje ZAVNOBiH-a. On zavnobihovski temelj naše države podrugljivo naziva „sveto trojstvo“, komunističkom ostavštinom koja „danas postaje smetnja za političku integraciju u BiH“. Po njegovoj doktrini, komunistička koncepcija triju naroda u BiH direktno negira politički bosanski identitet, teritorijalnu cjelovitost i pravni suverenitet države. To je komunističko „sveto trojstvo“, po njemu, „hegemonistički koncept“ BiH jer negira mogućnost postojanja jednog naroda i jedne „Bosanske nacije“. U njegovoj je doktrini jedino tačno to da zavnobihovsko „sveto trojstvo“ zaista onemogućuje „Bosansku naciju“. Zbog toga se on ovako zdušno i obrušava na ZAVNOBiH.
Druga smetnja koju doktrinarno treba otkloniti da bi se dobio čist prostor za sve varijante Halilovićevog „bosanstva“ jeste referendumska BiH. Na Referendumu su građani glasali za nezavisnu i suverenu državu BiH, ravnopravnih građana i naroda – Srba, Hrvata i Muslimana. Faktički, ovo je referendumsko pitanje prepisano iz Rezolucije ZAVNOBiH-a o ravnopravnosti i jedinstvu naroda u državi. Pedeset se godina BiH izgrađivala na tom jedinstvu i razvila se u modernu državno-republičku zajednicu, napredniju od svih država tzv. istočnog lagera i od mnogih država Evrope. Halilović svojom doktrinom sve to odbacuje i tvrdi suprotno – jedinstvo i ravnopravnost naroda onemogućava političku integraciju države.
Odakle ovolika zbrka i nedosljednost kod jednoga doktora humanističkih i društvenih znanosti?
Prvi su uzrok pomiješane teze. Evidentni i opasni nacionalizam on je izjednačio s narodima i njihovom nacionalnom sviješću. Izvan nacionalizma on ne vidi naciju. Jedina je koju vidi njegova projektirana “Bosanska nacija“.
Drugi je uzrok doktrinarni – projektirano mora biti dokazivo makar se cijela moderna povijest BiH izbrisala. „Bosanski narod“ i „Bosanska nacija“ moraju dobiti znanstveno utemeljenje. Prva je premisa: „Bosanska nacija politička je državna nacija njenih građana. Ona obuhvata sva tri njena naroda u BiH: Srbe, Hrvate i Bošnjake, sa svim njihovim svojstvima i karakteristikama“. Međutim već u obrazlaganju ove temeljne postavke on zapada u protivrječnost jer postojeće nacije mora dokinuti da bi oslobodio prostor za njegovu jedinstvenu i jedinu. Radi toga tvrdi kako „u BiH postoje etnokulturne grupe koje imaju samo unutarbosansku upotrebnu vrijednost, to nisu nacije“. Kada upozoravam na ovu protivrječnost u njegovoj doktrini, on mi podvaljuje kako ja izmišljam unitarizam „Bosanske nacije“. On tvrdi kako je osnovni bosanski identitet Srba i Hrvata srbiziran i kroatiziran, a to znači izgubljen. Drugim riječima, kada su Srbi i Hrvati u BiH postali nacije, izgubili su bosanski identitet i pravo na državotvornost. Izvan „bosanstva“ ne postoji nikakav nacionalni identitet.
Halilović samo Srbima i Hrvatima u BiH osporava pravo na naciju, ne spominje Bošnjake u tom kontekstu. To nije omaška, to je dio doktrine. S „Bosanskom nacijom“ Bošnjaci samo dobivaju novo nacionalno ime, kod njih se ništa ne mijenja, njima se ništa ne oduzima. Naprotiv, oni postaju jedini baštinici Bosne i jedini državotvorni narod. Srbi i Hrvati u društvenoj su strukturi „etnokulturne grupe“, u političkoj strukturi nacionalne manjine.
Posebno je zanimljiv dio njegove doktrine koji objedinjavanja „Bosansku naciju“ i državu BiH, nakon pretvaranja Srba i Hrvata u nacionalne manjine. „Bosanska nacija“ kao nacija „bosanskog naroda“ po sebi je „državljanska“, tj. državotvorna. Srbi i Hrvati ne mogu izvan „bosanstva“ imati nacionalni identitet, a unutar „bosanstva“ gube ga. Ovu je političku alkemiju teško razumjeti. Sve se svodi na to da ne postoji politički identitet Srba i Hrvata s državom dok im se ne ukine nacionalni identitet. Dakle u zaključku se svoje doktrine Halilović ponovno sukobljava sa ZAVNOBiH-om po kome je jedinstvo nacionalnog i državnog identiteta temelj Bosne i Hercegovine. On čak tvrdi da je agresija na BiH izvršena na konceptu zavnobihovskog „svetog trojstva“. Treba li podsjećati, toga se još svi sjećamo, agresija je krenula upravo na rušenju jedinstva naroda i države koje je utemeljio ZAVNOBiH. Agresor je krenuo s političkim negiranjem odluka ZAVNOBIH-a, a onda praktično, destrukcijom muzeja, mjesta gdje su se donosile te povijesne odluke. Čak ni danas ne dozvoljavaju obilježavanje tih događaja, žele ih izbaciti iz kolektivne svijesti građana. Ne treba im bolji saveznik u tome od prof. dr. Envera Halilovića. Iza njihovog stava stoji njihova nacionalistička svijest, što stoji iza Halilovićevog odbacivanje ZAVNOBiH-a?
Ova bi doktrina bila obična socijalna utopija kada u nedavnoj prošlosti ne bismo imali obrazac njene praktično političke upotrebe. To je krenulo dosta davno i to pred Halilovićevim očima, u Tuzli. Nevjerovatno da on iz toga nije izvukao nikakve pouke. U vrijeme najžešćih ratnih sukoba i uz potpunu političko-vojnu koordinaciju Karadžića i Bobana, Halilovićeva SDA razrađuje svoju ideju formiranja muslimanske države na dijelu teritorije koju pod kontrolom drži Armija BiH. Za razliku od njih, dio Predsjedništva RBiH, čiji sam član bio, zalaže se nedvosmisleno za opstanak cjelovite, demokratske i multietničke države. Bili smo po Ustavu Vrhovna vojna komanda, ali se bez našeg znanja, iza naših leđa, stvara „duboka država“ koja je u potpunoj suprotnosti s državom izglasanom na Referendumu. Ta je država nazvana „krijeposna muslimanska država“, „postulati“ na kojima bi se temeljila objašnjeni su i objavljeni u tuzlanskom listu „Zmaj od Bosne“, 27. 9. 1993, br. 51. Za ovu ću upotrebu navesti samo neke da bi naši građani, posebno Bošnjaci, znali kakva im se država pripremala.
Uz obrazloženje da muslimanski narod i njegovi lideri, svjetovni i vjerski, žele formirati muslimansku državu u BiH, i uz napomenu da je to vječiti san Alije Izetbegovića, Mladog muslimana, navodi se sljedeće:
- Muslimanska država bit će nacionalna država Bošnjaka, odnosno Muslimana, dok će ostale etničke grupe imati sva građanska prava koja im, inače, kao nacionalnim manjinama po važećim međunarodnim konvencijama pripadaju.
- Muslimanska država imat će muslimansku ideologiju zasnovanu na islamu, islamskim vjerskim, pravnim i etičko-socijalnim načelima.
- Muslimanska ideologija bit će ugrađena u kompletan državno-pravni sustav buduće muslimanske države, od državnih i nacionalnih simbola, preko vladajuće nacionalne politike, do školstva, socijalnih i privrednih institucija i, dakako, muslimanske porodice, ćelije cijele države.
- Stupanj socijalnog prosperiteta pojedinaca, pored vlastite proizvodne angažiranosti, posebno će zavisiti od stupnja punosvjesne akcepcije i primjene načela i duha muslimanske ideologije.
- Muslimanska ideologija težit će postepenom ukidanju dualiteta svetog i profanog, vjerskog i političkog, koji je nama mimo naše volje bio nametnut od sekularizirane kršćanske Evrope, a posredstvom nacističkih reformi Kemal-paše Ataturka, Lenjinove boljševičke revolucije i, konačno, SFRJ itd.
Propagiranje ovih „postulata“ krenulo je mnogo prije njihovog objavljivanja. Ideolozi i propagatori, brižljivo odabrani, idu prema narodu, posebno prema vojnim jedinicama Armije BiH. Od nas kao Vrhovne vojne komande sve je strogo skrivano. Ovakav prijedlog došao je na Bošnjački sabor koji se održavao isti dan kada su „postulati“ objavljeni u „Zmaju od Bosne“. Zahvaljujući grupi uglednih i odgovornih bošnjačkih intelektualaca koja je žestoko reagirala, a ta grupa nije bila mala, formiranje muslimanske države nije prihvaćeno. Budimo realni, u jeku agresije na BiH, uz sve zločine koji su izvršeni nad Bošnjacima, mogla se i razumjeti ova inicijativa kao izraz očaja, kao izlaz iz apokaliptične situacije. Međutim intelektualci nisu tome podlegli, izdigli su se iznad te situacije.
Mislilo se da je ta ideja sahranjena na Bošnjačkom saboru. Međutim ona se ponovo aktualizira i predlaže kao zvanični prijedlog SDA na Skupštini BiH 7. 2. 1994. godine. Na zahtjev Alije Izetbegovića prijedlog je prihvaćen i poslana je delegacija u Ženevu, u kojoj sam bio, da ga prezentira lordu Ovenu i Stoltenbergu kao „treću republiku“ u paketu „Unija tri republike“. Ignorirali smo prijedlog i spriječili podjelu države u kojoj bi „muslimanska država“ bila dio međunarodnog sporazuma o miru u BiH. Tada smo riskirali i mir i međunarodni položaj države, ali je nismo htjeli podijeliti.
Danas, kada se nacionalizam i unitarizam javljaju pod plaštom „bosanskog naroda“ i „Bosanske nacije“ i kada to otvoreno odbacujem, prof. dr. Enver Halilović podvaljuje mi hrvatski nacionalizam. On tvrdi da bošnjački nacionalizam i unitarizam ne postoje, da se radi o integralizmu koji je pozitivan u odnosu na onaj antifašistički, partizanski, koji je negativan. Tek iz ove Halilovićeve perspektive jasan je zahtjev Alije Izetbegovića da se ukine 25. novembar kao Dan državnosti BiH, koji je stavio na jednu sjednicu Predsjedništva u ratu. Tada to i nije bilo dovoljno jasno jer se prijedlog pravdao ratnim stanjem i potrebom uvođenja „važnijeg“ državnog praznika – 1. marta. Odbili smo to bez dvoumljenja i uveli novi državni praznik – Dan nezavisnosti, a zadržali Dan državnosti, 25. novembar. Halilović nas danas, u miru, ničim izazvan, kada se država nalazi pred vratima EU, vraća na to stanje samo da bi legitimirao svoju doktrinu o „Bosanskoj naciji“. Naravno, treba biti pošten, nije to kleronacionalistička država iz 1993. godine. To je „građanska“ država samo strogo distancirana od tekovina ZAVNOBiH-a i referendumskog naslijeđa.
Međutim što je to Halilovićevo „građanstvo“? Građanin je samo građanin „Bosanske nacije“ jer je ona integralistička, a ne secesionistička. Da bi Srbi i Hrvati postali građani svoje države, moraju se odreći svoje nacije. „Bosanska nacija“ i nije nacija u etničkom i kulturološkom smislu, to tvrdi Halilović, da bi joj dao nadnacionalni karakter. Čudno za jednog sociologa, jer se zna da su nacije etničko-kulturološke narodne zajednice. Da bi se izbjegao nacionalizam, „Bosanska nacija“ nadnacionalna je struktura iako se imenuje nacijom. Ona je „državljanska“, to je politički identitet s državom „bosanskog naroda“. Gdje živi Halilović, pa mi već imamo državljanstvo, bez obzira na etničku, kulturološku, nacionalnu, vjersku i druge pripadnosti. Taj je identitet ustavno pravo.
Zapravo, osnovni Halilovićev je problem poistovjećenje nacije s nacionalizmom. Istina je da su nacionalne politike postale kod nas nacionalističke i razarajuće za državu (ispada da je jedino nacionalizam „Bosanske nacije“ pozitivan i državotvoran). Međutim nacionalizam se ne prevladava ukidanjem nacija već njihovom emancipacijom, tj. odbacivanjem nacionalizma. Ta je emancipacija moguća primjenom evropskih demokratskih standarda u uređenju države i izgradnji društva. S „Bosanskom nacijom“, kao ni s drugim nacionalizmima, ne ulazi se u EU.
(Odgovor Enveru Haliloviću, TV-Hayat, 11. 2. 2024, Patria, 13. 2. 2024)
