Richard Holbruke, glavni pregovarač, i Christopher Hill, njegov zamjenik u svojim memoarima iznose oprečne pa i dijametralno suprotne detalje o najvažnijem danu za budućnost Bosne i Hercegovine.
Dan, kada je u rezidenciji USA u Parizu nacrtana konačna i vrlo precizna mapa “nove države”.
To je bio ponedeljak, 28. august 1995. godine.
Memoari Christophera Hilla, aktuelnog USA ambasadora u Beogradu, “Diplomat na zadatku” (2014, New York) došli su 15 godina poslije svjedočenja Holbruka “Završiti rat” (1999. Sarajevo, “Šahinpašić”) koje je naša ali i američka javnost slavila kao “fascinantno kazivanje iz prve ruke” (Šlezinger).
Međutim, kod nas skoro nepoznati memoari C. Hilla, iznose na svjetlo dana niz novih i bitnih detalja o mapi “nove Bosne” koje je Holbruk ili, svjesno izostavio ili, prećutio.
Ova napetost memoarske građe dva autentična svjedoka, šefa i njegova zamjenika, i predominacija Holbrukove slike događaja, govori kako je decenijama kasnije preovladala jedna površna i netačna historijska verzija o stvarnim akterima i zagovornicima podjele zemlje te kako je na pogrešnim činjenicama zasnivano vjerovanje u budućnost jednog “mirovnog rješenja” nastalog na “prisilnom porazu” jedne zemlje i njenih snova o pobjedi nad nacional-fašizmom.
Nisu samo u memoarima ova dva ključna svjedoka, Holbruk i Hill, ispisane dvije istine historijskih događaja, i stvorene dvije različite slike stvarnosti nego je pala i teška sjena na moralni karakter Holbrookove diplomatije koja se vodila sa motom odbrane američkih ideala u očuvanju jedne multikulturne zemlje.
***
Ambasador C. Hill, bez mnogo prethodnih napomena, uvodi nas u samo središte događaja od 28. augusta 1995.
“Dik je pretvorio rezidenciju ambasadorice Pamele Harriman u salon svih salona, uspostavljajući sudnicu u više soba sa različitim personalom. Ambasadorkin umjetnički salon preobražen je u sobu za crtanje mapa… General W. Clark, okružen sa nekoliko mlađih pomoćnika, raširio je ogromnu mapu Bosne, ‘u njenoj stvarnoj veličini’ šalio sam se sa Bob Owenom, dok smo šetali njenim krajevima sa predsjednikom Izetbegovićem i njegovim ministrom Šačirbejom”
Međutim, Holbruke u svojim memoarima uopšte ne spominje ovaj važan događaj od 28. augusta 1995. i svrhu zbog koje je “raširena mapa Bosne”.
On izostavlja pomenuti taj ključni detalj kada u “sobi za crtanje” američki pravnik i ekspert za crtanje mapa Robert Owen u rezidenciji američke ambasadorice, u strogoj tajnosti, samo 200 metara od Jelisejske Palate, crta mapu “nove Bosne” o čemu je C. Hill napisao sljedeće:
“Robert Owen, bliski prijatelj sekretara Christophera… kojeg Holbrook lično nije izabrao kao člana svog tima, donio je među nas vrlo senzibilan i vrlo izražen stil za crtanje kojim će posve moguće sačiniti kasniju osnovu za cijeli Daytonski mirovni sporazum…”
“Ovo je kao da pišeš testament”, komentirao je Bob misleći na brojne zahtjeve iz mirovnih dokumenta koji su tražili apsolutnu jasnoću i preciznost”.
U kasnijem tekstu čitamo kako Hill piše o posve ushićenoj reakciji Holbrooka u trenucima kada je američki pravnik Owen, laganim i preciznim potezima olovke, dijeli zemlju na dvije polovine ne misleći da time oblikuje sudbinu miliona njenih građana ali i samu budućnost Europe te novu uloge Amerike u takvoj Europi.
“To je briljantno, Bob!”
“Dick, to nije briljantno, I to nema nikakve veze sa briljantnim. To nije čak ni blizu da bude briljantno. U stvari, Dik, to su prilično osnovne stvari…”
Bob je zadržavao Holbrooka da koristi ovu riječ “briljantno” u narednih dvadeset minuta, na što smo svi ovdje prisutni bili jako zahvalni. Bob nije tako lako pao na njegov šarm kao što je ostatak nas postao žrtva njegova šarma. To je bila ta Holbrookova osobina prisiljavanja zbog koje čovjek popušta pred njegovom nadmoćnom pojavom…”
***
Holbruk je dakle, posve sračunato izostavio ovaj događaj o novoj mapi Bosne.
Nije pomenuo američke aktere. Nije pomenuo činjenicu da je bio prisutan cijeli njegov tim. Kao što nije ni pomenuo vlastitu reakciju ushićenja, ne iznosi vlastiti sud ili komentar. I, poslije svega piše memoare da bi proizveo drugačiju sliku od toga što se stvarno dešavalo i što su bili planovi njegova tima o budućnosti zemlje za koju su trebali pronaći rješenja u okončanju rata.
Istini za volju, Holbruk svom tekstu pominje “mapu Bosne”.
Ali, za taj detalj kaže da se desio 29. augusta 1995. godine poslije večere u rezidenciji Pamele Harriman.
Evo, što je o tome napisao:
“Kada je Bernard-Henri Levy (BHL) otišao, Clark je na podu rezidencije rasprostro ogromne mape Bosne ispod Van Gogha i Pikasa, Harrimanove rezidencije… Izetbegović je besciljno tumarao preko mapa pokušavajući da se orijentiše dok su Clarkovi saradnici nastojali držati poravnane krajeve ove mape. Sam pogled na mape, kako je to rekao Jim Pardew, “energizirao” je Bosance u duboko emotivno stanje…”
To je scena bez presedana!
Nestvarno!
Sa pričom o “mapi na podu” Holbruk je stvorio sliku “poražene zemlje” i “Izetbegovićem koji tumara” stvara sliku “pobjeđenog predsjednika”.
No, svjedočanstva Alije Izetbegovića zabilježena u knjizi “Sjećanja, govori, pisma, intervju” (1996, Šahinpašić, Sarajevo) govore bitno drugačije.
Te večeri, 29. augusta Alija Izetbegović sa K. Zubakom i M. Lazovićem nalazi se zapravo, u francuskom “Institutu za međunarodne odnose” (IFRI) i vodi razgovor sa Jean Barri-om kojem prisustvuje veliki broj francuskih intelektualaca, a ne tumara “besciljno po mapi Bosne rasprostrtoj na podu…” kako tvrdi Holbruk.
Duboko pogođen, skoro očajan, poslije drugog masakra civila na pijaci Markale, Izetbegović se obraća okupljenim francuskim intelektualcima na Međunarodnom institutu ( IFRI) ovim riječima:
“Naša delegacija je došla u Pariz u mirovnu misiju… Došli smo u Pariz očekujući brzu reakciju međunarodne zajednice jučer ili danas. Danas smo čitav dan čekali taj odogovor ali on nije stigao. Svijet misli da nam može vezati ruke i da ništa ne radi.”
***
Sve što je Holbruk napisao u svojim Memoarima o 28. augustu 1995 god. sažeto je u ovom njegovom pasusu.
“U toku 28. augusta dva puta sam sastao sa Izetbegovićem i Šačirbeyom. Trebalo je da znam šta Bosanci žele. Trebalo je da znam šta Izetbegović i njegova Vlada žele. Ovo se pokazalo daleko teže nego što smo očekivali i počela je debata koja će se nastaviti godinama, debata koja je udarala u samo srce stvari – oblik poslijeratne BiH i da li će to biti jedna zemlja, dvije ili tri….”
C.Hill međutim, na nekoliko mjesta kaže kako je bosanskohercegovačka delegacija imala jasan plan.
“Izetbegović se nerado slagao sa dva entiteta… stavljao je primjedbu na ime republika jer je to impliciralo suverenitet ili u najmanju ruku mogućnost da će bosanski Srbi jednog dana to i postići”.
I ako je Hill tek malo prostora posvetio bliskom portretiranju Izetbegovića on je u memoarima iznio mnogo više nepoznatih detalja kako o Tuđmanu tako i o Miloševiću ali i Karadžiću i Mladiću sa kojima se Holbruk “preko volje”, tokom pregovora kod Miloševića – “morao rukovati”.
Ovaj Hilov ulazak iza velike diplomatske scene, razotkrivanje važnih detalja, dao je posebnu draž u čitanju njegovih memoara.
Međutim, Holbrook je dao drugačiju političku interpretaciju svemu što se dešavalo u ovoj, kako on sam kaže, “odlučnoj sedmici za BiH”
Holbruk je napisao kako su “mnogi na Zapadu vjerovali” kako je najbolji kurs za uspješan ishod pregovora bilo “pregovaranje o podjeli Bosne”, a kako je on Izetbegovića suočio sa izborom “želite li jedinstvenu bosansku državu sa slabom centralnom vladom ili sa čvrstom kontrolom nad jednim mnogo manjim njenim dijelom.
***
No, ova dva dana augusta (28/29) 1995. godine u Parizu bili su od posebnog značaja za sudbinu BiH.
Izetbegović je sa četveročlanom delegacijom doputovao u Pariz po službenom pozivu francuskog predsjednika Širaka sa kojim se susreo u Jelisejskoj Palati u utorak 29. augusta 1995, a dan prije, 28. augusta 1995. posjetio je, kako tvrdi ambassador Hill, rezidenciju Pamele Harriman gdje se okupila cjelokupna američka “diplomatska svita” kada su davali konačan izgled novoj mapi BiH.
Zanimljivo je ali i intrigrantno zašto Izetbegović u svojim “Sjećanjima…” ne pominje ovu posjetu ambasadi te zašto propušta pomenuti večeru u rezidenciji američke ambasadorice Pamele Harriman kao i kasniji susret i razgovor sa ovom ključnom diplomatskom figurom o kojem su svjedočili prisutni: Holbruk i Bernard-Henri Levy.
Uloga i značaj ove zvijezde američkih Demokrata, Pamele Harriman, ranije Čerčilove snahe, i kreatora Klintonove pobjedničke kampanje, koju je finasirala sa 10 miliona dolara iz ostavštine bivšeg muža A. Harrimana, u našoj javnosti tako je ostala potpuno nepoznata i neistražena i ako brojni i relevantni izvori iznose dokaze o njenoj važnoj ulozi u “formiranju nove Europe i rješavanju krize na Balkanu”, “proširenju NATO do granica Rusije” kao i “jačanju savezništva USA sa Europom preko uloge i uticaja Francuske”.
***
Kako je uopšte došlo do ovog potpuno “neuobičajenog” diplomatskog protokola koji se odigravao pod okriljem službene Izetbegovićeve posjete predsjedniku Širaku kao i večere koju je tom prigodom pripremila američka ambasadorica Harriman u svojoj rezidenciji, Holbruk je u memoarima dao više detalja:
“Na prvi dan najodlučnije sedmice za Bosnu i Hercegovinu, 23.08.1995. godine nazvao nas je Jacques Blot, zamjenik generalnog sekretara u francuskom Ministarstvu vanjskih poslova, i obavijestio da će Izetbegović posjetiti Paris i sugerisao da se i mi susretnemo sa Izetbegovićem…Složio sam se sa Blotovom sugestijom…” (“Završiti rat” , str. 88)
Dolazak Izetbegovića u Pariz prema svjedočenju C. Hilla, bila je izvanredna prilika za Holbrooka da “ojača svoje poljuljane diplomatske veze sa Pamelom Hariman, majkom Čerčilovog unuka”, “ljubavnicom mnogih ljudi od vlasti i moći”, koju je Holbruk nazivao “briljantnom i pronicljivom”.
“Naš dolazak u Pariz došao je u trenutku kada je američka misija osjećala strašnu iscrpljenost i zasićenje poslije pogibije trojice članova našeg tima na Igmanu sedam dana ranije, piše Hill u memoarima, i pomalo frustriran nastavlja:
“Ovaj dolazak u Pariz imao je malo šta sa misijom osim što je služio Holbruku da ojača svoje veze sa ljudima kao što je Pamela Hariman… On je bio efikasan u mnogim stvarima, ali toliko neuzvraćenog laskanja nekome čije je odobravanje očajnički tražio, nije bila jedna od tih njegovih efikasnih stvari”
***
No, pogledajmo sada što je o tom neobičnom “diplomatskom protokolu” zapisao drugi, važan sudionik mnogih ključnih dana za Bosnu i Hercegovinu, francuski filozof i književnik, Bernard-Henri Levy (BHL), u svom dnevniku “Ljiljan i Pepeo” (Svjetlost, 2004. god)
“Za sada može se lijepo kazati: ta pomisao o jednom stranom predsjedniku, koga je službeno pozvala Francuska, a koji se sprema da ga sutra dva puta primi njemu jednaki zemlje domaćina, i koji noć prije provodi u ambasadi SAD, dakle na američkoj teritoriji, ima, bez obzira na to kakvi su razlozi, nešto istovremeno i nestvarno i strašno…”
To je bio BHL, koji možda, nije ni slutio kako su se u ovom slučaju pomiješale francuske i američke diplomatske karte i kako su sve američke inicijative o Bosni u dobroj mjeri bile koordinirane sa Francuskom diplomatijom.
BHL kao jedini prisutni Francuz na večeri u rezidenciji Pamele Harriman “kojeg je doveo njegov prijatelj Šačirbey” kako se kasnije žalio Holbruk, također, je izrazio svoje divljenje za Pamelu Harriman kao “nasmijanu inteligenciju” koja ima tu vještinu “da se pravi da ništa ne zna da bi vas prisilila da govorite i da vas tako otkrije”
Osim toga, BHL na stranicama dnevnika “Ljiljan i pepeo” upoznaje nas sa mnogo nepoznatih detalja izostavljenih u američkoj memoarskoj literaturi.
BHL neće samo prenijeti napetu atmosferu te kritične večeri u rezidenciji Pamele Harriman nego će otkriti što su stvarno mislili neki, Holbruku najbliži saradnici, kao npr. što je o očuvanju cjelovitosti Bosne i Hercegovine mislio general Wesley Clark koji je neskriveno “podržavao podjelu zemlje…”
***
Tako je dana 28.08.1995. godine sa ovim “nestvarnim i strašnim” skandalom u Parizu započela avantura nove države.
Nastavljena je sa različitim memoarima šefa i njegova zamjenika.
Holbruk je u svojim memoarima propustio napisati ključne detalje o “novoj mapi Bosne” koja je konačno utvrđena pod velom stroge tajne u američkoj rezidenciji u Parizu i tako je stvorio pogrešnu i netačnu historijsku sliku o pravim osnovama Daytonskog sporazuma.
Memoari C.Hila, njegova zamjenika ali, i BHL ukazali su međutim, na neistraženu ulogu i značaj Pamele Harriman u kreiranju “nove mape Bosne”, kao američke ključne veze sa Europom, Clintonove najbliže ambasadorke sa kojom je Holbruk uspio poslije “poljuljanih” odnosa po prvi puta, nakon dugo vremena uspio uraditi “zajednički dobar posao”.
