Ustupljena fotografija
Alija Mahmutović – čika Ale se preselio sa ovog lošijeg svijeta na onaj bolji u petak, 15. septembra, ove godine ali njegov lik, dobrota i filantropija su ostavili trag u srcu svakog Banjalučanina. Podjednako su ga voljeli i jedni, i drugi, i treći i ostali – jer bio je „svačiji“ i ničiji“– jednostavno zbog toga što je njegov život, djelo i lik personifikacija osmišljenosti čovjekovog bitisanja – čovjek čovjeku može biti samo čovjek.
Piše: Edin Osmančević
Čika Ale je ostao upamćen po dobru. Za to mu nije bio potrebno ni visoko obrazovanje niti da bude političar ili da ima puno para. Rođen krajem 1941. godine u prigradskom naselju Vrbanja kao četvrto dijete od oca Mustafe i majke Adevije pogođen je 1944. kao trogodišnjak sa 12 gelera u glavu prilikom bombardovanja jednog mosta u Vrbanji i nakon operacije bilo je preporučeno da se smjesti u ustanovu za osobe sa posebnim potrebama. Njegova majka Adevija, nosilac partizanske spomenice, to nije nikada željela da prihvati te je Alu odgajala u duhu ljubavi, razumijevanja i poštovanja ne samo prema čovjeku već i životinjama, prirodi i svemu onom što ga okružuje. Uprkos teškim povredama koje je zadobio, čika Ale je završio i četiri razreda osnovne škole, a svojim vlastitim trudom i učenjem postao živa enciklopedija – stekao je veliko znanje i imao odgovor na sva pitanja znatiželjnika.
Sjećam se slika iz djetinjstva – nekih drugih i ljepših vremena – kad je naš Ale ispod Gradskog mosta u Banjaluci hranio ribe, ptice, okupljao djecu oko sebe i dijelio im bombone, čokoladice životinjskog carstva i pričao najljepše banjalučke priče. Generacije mališana odrasle su uz slatkiše i voće koje je sa osmijehom nesebično dijelio. Uvijek nasmijan, opeglan, obrijan, sa kravatom dočekivao bi nas dižući u znak pozdrava svoju desnu ruku – baš onako kako su nekad bosanski bogumili dočekivali putnika namjernika želeći mu pomoći da nađe dobar konak i okrijepi se od dugog puta.
Nije Ale napuštao Banjaluku ni onda kada su vjetrovi rata donijela neka loša vremena. Njegov ostanak i ljubav prema gradu je bio simbol otpora svemu onom varvarskom i neljudskom što se u njoj dešavalo 90-ih. Njegovo srce je pripadalo i vječno ostalo u njegovoj Banjaluci!
Vjerujem da će se jednog dana u Banjaluci u svom „Namigivanju zvijezdama“, poput gospodina Miše Marića, govoriti o čika Ali i hedonizmu „dobrijeg čovjeka“. Alija Mahmutović je bio tako jednostavan – a tako specijalan – svi su ga voljeli – i ljudi i vozači kada se kao „saobraćajac“ na raskrsnicama brinuo o njihovoj bezbjednosti – i ribe, i golubovi i životinje koje je čitav život pazio i hranio! Bio je specijalan – jer je pokazao zašto je čovjek čovjeku čovjek i zbog čega se u ovozemaljskim životima ostaje besmrtnim!
I danas kada prelazim preko Gradskog mosta u Banjaluci vidim čika Alu!
Digao ruku sa raširenim dlanom i osmjehom na licu, poput dobrog duha, miluje me kao znak dobronamjernosti, mira i dobre želje! Baš onako kako su to nekad činili bosanski bogumili! A golubova kao nikad do sada – guguću i tiho jecaju!
