Miro Gavran. Photo: Josip Regovic/PIXSELL
Gospodine Gavran,
Svojevremeno sam primio Vaše pismo kojim me obaveštavate da sam i dalje član „Matice hrvatske“, te me upućujete na način na koji da reguliram daljnje članstvo u toj organizaciji, čiji sam nerijetko i na vlastito čuđenje bio dugogodišnji član. Čekajući valjda da se tzv. „intelektualci“ u toj organizaciji prihvate bilo čega osim sinekurizma, hvatanja proračunskih para, uhljebljivanja na općinskim, županijskim, gradskim, te budžetima kojekakvih institucija na lokalnoj ili državnoj razini.
Dakako, moja inicijalna procjena da je od naših tzv. „intelektualaca“ suvišno očekivati išta osim da se guze za pare i povlastice i da su sumanuto i egocentrično koncentrirani samo i isključivo na to da gledaju samo svoje dupe (pa bi im trebalo predložiti da unutar Matice osnuju moćan i utjecajan Ogranak GSSD – ogranak onih koji gledaju samo svoje dupe), što je postala isključiva pozicija „intelektualaca“ u ovom raspadnutom i posrnulom društvu, ta i takva procjena bila je više nego točna.
Kad je pseudointelektualno laktarenje oko sinekura i novca dosegnulo vrhunac i postalo dominantna uloga mnogih koji su članovi „Matice hrvatske“, smatrao sam da to više nije i ne može bit moje društvo. Uostalom i sama Matica pretvorila se u to da služi svrsi održavanja sinekura pojedinaca i onih koji se na veću ili manju mišju rupu uspiju izgurati do nekih svojih mrvica. Pohlepa za novcem, neutaživa glad za počastima, nesmirujuća potreba za kakvim takvim društvenim položajem delegitimirala je one koji sami sebi tepaju nazivajući se „intelektualnom elitom“. Jedina veća bagra od korumpirane političke elite, jest isprostituirana „intelektualna elita“, koja je svoju nišu utjecaja i poziciju moći našla u banalnoj ulozi profuknjače koja se jeftino prodaje za račun i u korist onih na političkim pozicijama moći.
Davno sam shvatio da su odnosi društvenih snaga u ovoj zemljici preslikani odnosi iz nekog ilegalnog bordela, sakrivenog na rubovima predgrađa. Po tom modelu, nažalost, u ovoj zemlji funkcionira sve, pa i elitistička sinekuristička ekipa koja je zauzela Maticu hrvatsku kao svoj bunker sitnih privilegija iz kojeg se ipak, još uvijek, može izbunariti ponešto para i pozicija.
Pare i pozicije, jedini su „princip“ kojeg se tzv. intelektualci u Hrvatskoj dosljedno drže.
Iako to, svakako, može biti legitimno, definitivno jeste gadljivo. Prije svega gadljivo.
Nitko kao taj i takav kulturnjački establišment, kojem je Matica (koju uništavate godinama) postala jedna od institucionalnih perjanica, nije toliko unišio kulturu u Hrvatskoj. Nikakvi neprijatelji, nikakvi „nečisti jezici“, nikakvi „strani utjecaji“. Ništa nije moglo kulturu u ovoj zemlji do te mjere srondati u blato, kao vi koji ste godinama gradili svoje pozicije u kulturi, stvaranjem mreže kulturnjačkog establišmenta koji će kao neka tajna organizacija između sebe određivati tko i što i kako može biti u ovom kulturnom ambijentu.
„Matica hrvatska“ već je dugo platforma nekih zakulisnih političkih, ali i sumnjivih društvenih interesa, koji se pritom dobrim dijelom financiraju javnim novcem, a da pritom Matica ni na koji način ne djeluje u javnom interesu, ili u interesu javnog dobra.
Na tom je tragu i inicijativa koju ste kao predsjednik Matice osobno pokrenuli, predlaganjem projekta nekakvog „zakona o hrvatskom jeziku“, ili kako god to nazivali.
Glupost je glupost i kad je nazovete najkićenijim nazivima.
Zadnji put takav je zakonski propis bio na snazi u fašističko-nacističkoj kvislinškoj pavelićevskoj „ndh“, u kojoj je po sličnim zakonima ubijen moj djed kao i veliki dio porodica Engelman i Herzog kojima pripadam, a protiv takvih zakona i tog režima čiju fašističku ostavštinu očito želite baštiniti moj se djed Tonček borio kao jedan od prvih antifašističkih boraca.
Međutim, Vaš intelektualni domet, kao i očito mentalni kapacitet, ne dopire tako daleko i toliko smisleno da biste uopće mogli gledati šire od odraza kojeg vidite u ogledalu kad samodopadno stanete ispred tog zrcala, pa Vam u tim trenucima narcisoidnog poleta padaju na pamet tako „inteligentne“ ideje koje podrazumijevaju historijski revizionizam, i revitalizaciju duha i ideja ustaških, fašističkih zakona iz „ndh“. Vi ste Maticu vratili u vrijeme ustaškog doglavnika Mile Budaka, a aktivnosti kojima se bavite po svojoj suštini nisu ništa drugo nego reanimacija ustašizma i fašizma pobijeđenog u Drugom svjetskom ratu. Iako mogu imati razumijevanja za Vaše sentimente prema vremenu ustaške kvislinške quasidržavice, iako Vas ljudski mogu opravdavati tako da Vas na temelju osobnog vrijednosnog suda mogu smatrati budalom, ostaje činjenica da su slične budale sa sličnim sentimentima već donosile slične zakone, koji su bili dio paketa fašističkih rasnih zakona.
Nazovimo stvari pravim imenom.
Za što Vi očito nemate muda.
Dakle, pokretanjem inicijative oko revizionističkog i duhom i naslijeđem proustaškog zakona o hrvatskom jeziku, Vi ste Maticu napokon srozali u samo blato, i tu ste jednu od najstarijih društvenih institucija sveli na najbanalniju i najvulgarniju razinu, stavljajući je u funkciju povijesnog revizionizma, i dajući joj vodeću ulogu u obnovi ideja fašističke „ndh“.
Znate Gavran, postoji jedan vrlo jednostavan razlog zbog kojeg će i taj vaš „jezik“ koji želite ozakoniti, doživjeti istu sudbinu kao raniji ustaški jezik.
Na tim se jezicima ne može pisati divna poezija kakvu su pisali Antun Gustav Matoš, Tin Ujević, Janko Polić Kamov, Ivan Goran Kovačić, Vladimir Nazor, i mnogi drugi. Nije li uostalom hrvatsku himnu „Lijepa naša“ uglazbio Josif Runjanin?! Nije li jedan od najvećih hrvatskih pjesnika bio Petar Preradović, za kojeg biste teško mogli tvrditi kako je bio etnički Hrvat, kad ste već toliko opterećeni čistoćom i čistunstvom svih vrsta. Kojim je jezikom pisao Preradović???
Primitivizam u kojeg je pod Vašim vodstvom potonula Matica doveo bi našu kulturu, ali prije svega one koji se bave riječju i rečima, u poziciju talaca nečega što bismo mogli nazvati „pravojezičnosti“, što bi u potpunosti ubilo duh predivnih jezika na kojima stvaramo, pišemo, na kojima govorimo, na kojima se nesmetano sporazumijevamo i razumijemo, usprkos ovakvim inicijativama koje nas žele uveriti da bismo trebali govoriti i pisati što različitijim jezicima, kako bi se što manje razumeli.
Kao ljudi od riječi, imamo isključivo i neotuđivo pravo pisati na jeziku i jezicima na kojima u nekom trenutku osjećamo da najbolje možemo izraziti ono što želimo, ono što je u nama, što želimo podijeliti s našim čitateljima ili slušateljima. Ali, kao pisci imamo i obavezu da branimo pravo da pišemo jezikom kojeg osjećamo svojim. Ili jezicima koje osećamo svojima.
Podsjetit ću Vas, da usprkos krivotvorinama koje su se nametale, ostaje historijska činjenica da je i veliki Ivan Kukuljević Sakcinski u svom prvom govoru na narodnom jeziku u Saboru, 2. svibnja 1843. godine, kroz celi govor spominjao: „naš jezik“, „narodni jezik“, „prirođeni jezik“, „materinji jezik“, „slavjanski“, „materinski jezik“.
Štoviše, u tom slavnom govoru Sakcinski kazuje „da smo se otuđili samo sebi, da smo se odcepili od susedne jednorodne braće naše“!
A sad biste, Gavran, Matica i vi, stotinu i osamdeset godina nakon ovog historijskog govora, ponovno nas nekim svojim novim jezikom odcepili i od nas samih i od jednorodne braće naše, kako reče Sakcinski, koji dodaje „tko može celom jednom narodu zabraniti da svojim prirođenim jezikom govori!“.
No, gotovo da je uzaludno sitnim bezdušnicima poput Vas uopće spominjati velikog Sakcinskog, jer da je kojom nesrećom danas ovde, vi biste i njegov jezik, slavjanski, nazvali nehrvatskim i zakonom sankcionirali, pa bi po Vama eto ispalo da čak niti Sakcinski u Saboru te godine nije govorio na hrvatskom.
Shvaćate li do kud ide ta Vaša boleština?!
Ne mislim da je slučajno da ste baš sad prepoznali trenutak za tu vašu inicijativu.
Ali držim kako u bilo kojem trenutku kad se dignu takvi fašistički glasovi i neoustaške inicijative treba podignuti i glas i riječ i reč protiv takvih projekata. I protiv ovakvih kao Vi, koji takve projekte predlažu.
Na rigidnim jezicima koje se regulira zakonskim propisima, a ne srcem, ne dušom, ne životom, ne živim poetskim, književnim, ili pak svakodnevnim govornim i jezičnim izričajem, ne može se pisati ništa osim jednako tako rigidne pamflete koje dopuštam da vi u Matici možete proglašavati velikom književnosti.
Pritom, kakav god taj prijedlog zakona, na kojem radite vi i vaša mala budakistička družina, on je sam po sebi skandalozna namjera sterilizacije bogatstva jezika koje mi koristimo u našoj književnosti, u našem svakodnevnom radu i djelovanju, u našem novinarstvu i publicistici. Zakonom propisati jezik bilo bi kao da slikarima i kiparima zakonom propišete kakve će linije povlačiti kistom ili klesati dlijetom. Doduše nacisti u Hitlerovoj nacističkoj državi i to su propisali.
Mogu, Gavran, razumjeti i Vaše frustracije koje Vas verovatno vode u toj svetoj jezikoslovnoj misiji da spasite hrvatski jezik od svih koji ga po Vašem mišljenju zagađuju. Ali jedini koji ovdje stvarno takvim bolesnim idejama zagađujete ovaj kulturni ambijent jeste vi i vaša poremećena družina.
Zar je moguće da se ljudi koji sebi od dosade tepaju da su intelektualci, nisu dosjetili ničeg drugog, nego da radite zakon o hrvatskom jeziku?
Zato, Gavran, molim Vas nemojte me više smatrati članom morbidne organizacije koja se bavi takvim sranjima.
Iz protesta zbog i protiv ovakvih bolesnih ideja odlučio sam da ću do daljnjeg sve svoje javne tekstove ili pak poeziju pisati na hrvatsko-srpskom, točnije mojem materinjem jeziku, obzirom da sam kao i Vi rođen, odrastao i školovao se u Jugoslaviji, a srećom ne u „ndh“ čiji biste duh oživljavali svojim umobolnim zakonskim prijedlozima.
Dakle, Gavran, brišite me iz članstva Matice hrvatske, kad to nije učinjeno i ranije, a prvi sam put to zatražio prije nekih desetak godina.
Vjerujem da je još uvijek antifašizam kao civilizacijska vrijednost, ali i naša pripadnost duhu jednog drugog i drugačijeg kulturnog ambijenta snažnija od vaših ideja.
Čak i da sam u krivu, nastavit ću braniti te vrijednosti od takvih kao što ste Vi i oni koje ste oko sebe okupili.
I da završim stihovima velikog hrvatskog pesnika Petra Preradovića:
„Ne razumije pjesma zapovjedi,
Slobodna je, svomu glasu slijedi!“
Toliko.
Domagoj Margetić
novinar i pesnik
