Alma Abdagić: Dedo Ahmet
I dok je kuća mirisala na majkinu dušu mi smo bacali jastuke po podu, sankali se po stepenicama usred ljeta, sazivali punu kuću djece na igru i krišku. A ona je sjedila na sećiji, pokrivena maramom i čitala. Il’ bi nam govorila Jesenjinove pjesme. Kasnije će joj Ernest, stariji Bakirov sin, uzvraćati istom mjerom dok će joj djetinjim glasom izražajno govoriti Majku, a ona će sjediti zadivljena, gledeć kroz pendžer u daljinu