Ne pamtim dedu Ahmeta. Samo nekoliko priča o njemu. Iako svršeni obućar kao najmlađi brat zaposlen je na željeznici. Na kojoj će izdržati do svoje 47. godine kad će iz bolnice djeci donijeti kocke džema zamotane u papir što je skupljao od doručaka i izdahnuti.
Uspio je sa svojom Dervišom napraviti malu kuću od cigle koje je majka nosila na stomaku u kojem je bio Kiban, moj tata. Zato kažu da je ispao jak i provalio babicinu vagu, pa se misli da je vagao makar pet šest kila. I roditi Zuhru, Bakira, Nakiba, Validu, Džemilu i Seada. Imali su majka i dedo još jednu djevojčicu, Šerifu. Ali im se zapalila na lampu i umrla.
Ako bi tata nešto ozbiljnije zgriješi samo bi se popni na drvo jer se dedo bojao visine. Hajde Kibo siđi, neću ti ništa. Zabogmi se babo. Ama kad ti kažem da ti neću ništa, samo silazi odozgo da ne ‘sventraš’. Zabogmi se, babo. Neću, bogami. Tata je govorio da dedo od sofre nikad nije ustao sit. Gurni zalogaj Bakiru, pa gurni zalogaj Seji. Pa vidi Kibo što je ovaj komadić reš, deder Zuhra ovaj, ti baš voliš ‘vako. Bio je mujezin u Abdagića džamiji s najljepšim kružnim trijemom i klupama.
Ne pamtim kako je učio dedo, kažu da je imao glas slavuja. Pamtim taine. Na nečiju sedminu žena iz mahale zavikala bi taini, taini, a mi djeca smo trčali kao bez duše. Svako sa svojom posudicom. Po vruću halvu i komad lepine za rahmet duši pokojniku. Kad je ostala sama Derviša je s dvoje najstarije djece nekoliko noći kopala bašču tražeći Aščerićkino blago o kojem se pričalo da je zakopano baš tu, oko Kolakovca, male kaldrme koja je odvajala nekoliko kuća u Studenoj česmi gdje su stanovali Abdagići. A onda bi im ujutro nadrobila divku i sanjarila kako će sljedeću noć pod motikom osjetiti nešto tvrdo.
Bakir će razgrnuti rukama i dolje će se najednom ukazati škrinja s blagom sličnija gusarskom ulovu nego kutiji sa zlatom stare muslimanke o čijem bogatstvu se pripovijedalo. Sve kao u romanima koje je majka gutala umjesto hljeba nasušnog. U toj kući ćemo se roditi Hari i ja. Na donjem katu majkina soba i kuhinja, hodnik, ostavica i kupatilo. Na gornjem spratu predsoblje, velika soba ađe Seje i naše dvije male, soba kroz sobu. Majka je s vrata gulila čarape i bacala ih u zrak. Ribala je svaki dan činiju mrkve i jabuke koje bi ovlaš pospi šećerom, a mi smo u slast kusali kao da je šampita. Brala je trave, svakoj znala ime, sušila ih na tankim papirima, a servirala u okrnjenim malim šoljama s likovima crtanog filma kojeg se ne sjećam.
I dok je kuća mirisala na majkinu dušu mi smo bacali jastuke po podu, sankali se po stepenicama usred ljeta, sazivali punu kuću djece na igru i krišku. A ona je sjedila na sećiji, pokrivena maramom i čitala. Il’ bi nam govorila Jesenjinove pjesme. Kasnije će joj Ernest, stariji Bakirov sin, uzvraćati istom mjerom dok će joj djetinjim glasom izražajno govoriti Majku, a ona će sjediti zadivljena, gledeć kroz pendžer u daljinu.
Preseli mi se ekipa iz Studene česme pravo u Bijeli harem. Prvo je otišao ađe Sejo. On je najbolje na svijetu svirao ljubavnu serenadu. A kasnije je uvijek poplavikao kad sam ozbiljno prosvirala. Pao je odmah poslije rata. Nezaustavljiv tromb. Koji ga je našao na ulici u Minhenu, samog, tek iz rata od rata spašenog. Onda je otišao tata. Pa tetka Zuhra. Jednom smo Hari i ja noćili kod nje. Vani napadao snijeg i ujutro se djeca sankaju kod policije, vriska i galama, samo Hari i ja nemamo sanke. Tetka uzela svoj jastuk i nekakvu vreću od debelog najlona, zalijepila širokom trakom i napravila sanke metak. Sva djeca mole ‘dajte jedan krug’. Abdagići nisu bili skroz od ovog svijeta, kako bih rekla, od materije. Ako bi potkuhaj hljeb pa se začitaj, a uđe kakva žena iz mahale i kaže Ahmetovce, pokipi ti tijesto, ona bi samo odmahni rukom Hajde, Allaha ti, neće nigdje iz sobe. U toj nonšalanciji, u tom neredu, u toj magiji živjeli smo u svojoj Studenoj česmi, penjali se na zerdelije, igrali žmire i ganje, gume i sličica. Dok nas je kroz pendžer majkine kuhinje milovala Vezak vezla Adem – kada. Brat bratu, mi bismo vam tako dovijeka. U toj kući od nekoliko soba s drvenim basamcima, u mahali u maloj čaršiji na Vrbasu. Ali je pisac htio drugačije.
