Tomislav Nikolić od sebe pokušava da napravi Vuka Draškovića, a od predsjednika Srbije Borisa Tadića Slobodana Miloševića
Ono što su Marks i Engels nekada bili za SFRJ, to su danas za Srbiju, „lidera u regionu“, gospoda Magnus & Bunker, autori mog omiljenog stripa Alan Ford, ilustrovanog štiva neuporedivo dalekovidijeg od Manifesta komunističke partije
Onog 17. marta, kada je Ceca uhapšena u svojoj kući u Ljutice Bogdana 3, u policijskom zapisniku navedeno je da je pevačica privedena zbog osnovane sumnje u njenu povezanost sa pripadnicima Zemunskog klana, atentatorima na premijera Zorana Đnđića.
Da ne naklapam suviše o suštinskoj nebitnosti da li će na vlasti biti DS ili SNS. Jer kako stvari stoje, ni jedni ni drugi ne nameravaju ništa bitno da menjaju. Već sam govorio da od smene vlasti imaju koristi samo partijske vrhuške izbornih pobednika i da će ovde izbori imati smisla tek onda kada b
Dobro, jasno je da je puno emocija u opticaju u Josipovićevom novopronađenom ahbabizmu sa Tadićem i možda se čovjeku za trenutak samo pomutio razum. Treba to razumjeti. Nakon toga je, doduše, došao nespretni demantij izjave po kojem ispada da je novinar Reutersa koji ga je intervjuirao zapravo nepro
„Bleštav i proziran dan, sav od sunčeva sjaja i nebeske modrine, trepti nad travničkom dolinom”. Ivo Andrić, Travnička hronika
U kakvom li će čemeru sve ovo završiti? Čak nijedna bezazlena i humana manifestacija, kakva je skup podrške postradalima u Japanu, nije uspela da prođe bez krvoprolića. Neko je lako mogao izgubiti glavu u postmanifestacionom stampedu zbog besplatnih sadnica japanske trešnje
Ono što Beograd i Zagreb, opsjednuti međusobnom antitezom, nisu znali, nisu mogli, ili nisu htjeli, pokušavao je Treći Grad, kao antiteza antiteze, kao Sinteza. Dvoje je dovoljno za sukob. Troje je dovoljno za Sumnju
Ivo Andrić nije ni bosanskohercegovački, ni srpski ni hrvatski pisac. Rasprava o tome “čiji je” zapravo je prepirka oko toga ko ima pravo na eksploataciju. Stoga tu nema ničeg “kulturnog” ili “uzvišenog”, to je tek pitanje moći, iste vrste kao i oružana rasprava oko toga ko će crpiti naftu koja leži
Rekao bih, nagađam naravno, da su mu Balkan i balkanski murdarluk ponekad i nedostajali, a da su mu Francuska, kao i francuski jezik, povremeno bili isuviše uređeni, uglađeni i - zašto da ne - dosadni. Jednom mu je, cenjeni publikume, Alber Kami rekao da bi bilo dobro da se „uključi u tokove ideja“.
'Nitko neće i ne smije odvojit' nas od Libije', da parafraziramo masovnu pjesmu koja se pjevala do 1948. kad je Rusija naglo izašla iz mode. Iz nekog razloga sada u Srbiji pukovnik Gadafi, odmila zvani Gašo, ima neočekivano mnogo pristaša
Nacija, s medijskim pogonom koji će je periodično nadraživati i držati u budnom stanju, naprosto uživa u tendencioznom cviljenju, kategoričnoj jednostranosti i lošim literarnim navikama svoje književne vedete, prepoznajući u toj manipulaciji traumom vlastite težnje