Nemaju stila, nemaju vokabular, ne služe se ispravno vlastitim jezikom (hrvatskim), na snalaze se u sintaksi, ne znaju što je prosto proširena rečenica, loši su u slaganju vremena, povijesne paralele su im nakaradne, skarednosti s ulice tako loše uporabljene, da izazivaju uzdignute obrve i čuđenje. Dakle, nešto o "kanti govana", nekakvo likovanje nad poniženjem etabliranog novinara, huškanje na slične "smione akcije" i bildanje ega u društvu sličnih govnovalja, koji sve što je načitano, pismeno, literarno darovito, doživljavaju kao osobnu uvredu, od kolijevke pa do groba.
Virus koji je preživio više od pola stoljeća, ponovo se uvlači u naše živote. Odvratni, netalentirani manipulator, "pjeva" o ubojicama i slugama, slavi poraze, pali vatre na brdima, dok se križ njiše iznad pupka i "svjedoči" njegovu vjeru i viteštvo.
„Čitanje je najčvršći temelj obrazovanja, bez njega nema sustavnoga mišljenja, svjetonazora, dobre pismenosti, estetike i ćudoredne određenosti prema svijetu. Stoga me fenomen nenačitanosti u svim društvenim slojevima danas brine i sablažnjava. I nije to danajski dar informatičke ere, već nešto dublje i poraznije za cijelu naciju…“ poručuje nam Božica Jelušić, istaknuta hrvatska književnica, prevoditeljica, ekologinja i svestrana umjetnica. Rođena je 1951. godine, studirala hrvatski i engleski jezik. Do sada je objavila šesdeset pet knjiga, dobitnica je bezbroj nagrada, zastupljena u mnogim antologijama, prevođena na više europskih jezika…Iako u mirovini, neumorna je u svom stvaralačkom radu, projektima širenja kulture u širem smislu, ekologiji, obrazovanju, liberalizmu, multikulturalnosti…. Ukratko, njen stvaralački doprinos danas predstavlja antologijska mjesta i vrijednosti suvreme hrvatske književnosti. U razgovoru za tacno.net govori o poeziji, književnim susretima, nagradama, književnoj sceni danas…
U konformizmu umjetnost debelo gubi, pobuna je njeno pogonsko gorivo, hereza prirodno stanje, eksperiment način opstanka. Mene više plaši "rat za očuvanje starih vrijednosti" nego bilo kakav umjetnički iskorak. Naročito kad u pozadini dimi tamjan i škropi "sveta vodica". No, naravno da prosječnjaci (naročito "instalirani prosječnjaci") neće razumjeti ni jednu riječ od ovoga i s gnušanjem će je odbiti.
Često mi govore da sam "hrabra", jer ne držim stvari pod stolnjakom, tepihom i u talonu. Svi znaju kako je sa mnom i što je, jer drugoga štofa osim vlastita života nemam i ne tražim. Težim živjeti slobodno, izvan okvira, ne marim za malograđansku "svidljivost", niti svoje neuspjehe i mane na drugim područjima želim kompenzirati bljeskom u poeziji.
Neću ni razmišljati o tome. Moj glas neće dobiti. Vidim ih jasno, do kostiju, do bubrega. Žalosna sam zbog onih prvih, koje sam davno poznavala i koji svoju šansu zbog takvih nisu dobili. Naime, priroda je takva: gdje zakine u sposobnostima, obilato dade u ambiciji, drskosti, beskrupuloznosti, besramlju.
Veoma volim njihova imena i za svako znam što znači i koji im je ekvivalent u jezicima koje poznajem. I da znate: sva zla koja su Bosni i njenim dušama učinjena, učinili ste i meni osobno. Ne zaboravljam.
Ne mogu ispričati o složenosti naših odnosa, ali zahvaljujem životu što je u moj život doveo Azru, Berku, Memnunu, Seku, Miladu, Vildanu, Erminu, Ivanu, Medihu, Brankicu, Zoricu, Gabrijelu, Daru, Šteficu, Almu, Feridu, Hasiju, Razu, Refiku, Ljubicu, Vesnu, Dinu.
Govorim u osobno ime: što me je , dovraga, briga kome ću jednom nedostajati? Ima dana kad urlam od usamljenosti, dana kad se skupljam među češerima na šumskoj stazi, prelistavam prokleti imenik i nemam koga nazvati... Dana kad mi nitko ne shvati pjesmu, kad me opanjkavaju za neučinjene grijehe, umjesto za kukavičluk što si ih nisam priuštila. Barem bi neka originalna i "drugačija" pjesma nastala, živo se nadam!
Jednostavno, ispekla sam zanat kroz pola stoljeća, a sebi i svom kompasu najviše vjerujem. Ne mogu više trošiti milijun riječi, da ljudima objasnim neku svoju zamisao, viziju. Nemam više vremena, kako veli Desanka
Kad bih ja bila Vita, pisala bih joj pisma, doslovce svakoga dana u godini, čak i kad bi me ubijale kostobolja, migrena i bijeli bijes na užasne malograđane, na gomilu i njeno prostaštvo, na zadrigle i tupe političare, na djecu koja nemaju kompasa ni budućnosti, na prijatelje čija je jedina uloga da dosađuju i osuđuju, na svijet u kojemu smo se obje zabunom zatekle i koji valja preživjeti, upirući se jedna drugoj o nakrivljeno rame.
Mi nemamo ništa od toga, što je drugima "teže nego nama". Nemamo utjehe u tim lažnim povlasticama poznatosti, slave, relativne materijalne sigurnosti. Nitko ne zna o našim ponorima, našim vihorima, našim besanim noćima i slomljenom srcu. Ne znaju kako se konopac njiše iznad glave, kako bodež sukne kroz auru, tražeći mjesto gdje se samo jednom udara i to je dovoljno.
Fala na makulaturi, ne i na nekulturi. Sklonite mi se više, iz književnog i intelektualnog prostora, ozbiljno vam govorim.
