Dvojnik
Petak je, bježi noć studna od nenadne kiše, godina je dvijehiljadedvadeseta. U moj poljuljan san ulijeće Sandro Galeb, stari znanac, uzvrnuta slika, lik u ogledalu: lelujav odraz u oknima u koja biju slapovi vode. Odavno ga nije bilo; bijah ga ostavio, gotovo zaboravio, zabavljen vrćenjem u krug koga su obaveze nametale mojoj prirodi melanhokolerika. Sad je tu da me kinji svojim neizlječivim osamama, svojim promašenim životom, ne više stidljiv i uviđavan, već nametljiv, nepristojan.