Sve ovo ispisujem teškom gorčinom građanskog i ljudskog stida koji me pritišće i melje poput mlinskog kamena. I nije me stid što se stidim. Jer, stid je ona istinska mjera naše ljudskosti. Samo iz stida progovara istinska čovječnost Čovjeka. Stidim se, dakle, postojim!
Konačno, i slijedom idejno-zločinačke matematike, Zločinac nije ni pobio baš sve što je trebao da pobije. I ne onako kako mu je to bilo planski predočeno i zadato. Biće dakle još posla za njega. Na djelu je Zeigarnik efekt nedovršenog zadatka. Zato ga, i za ugled drugima, novim potencijalnim zločincima, koje ćemo angažirati sutra (baš kao njega juče), moramo rehabilitovati i učiniti prihvatljivim uzorom na dovršavanju tog „časnog posla“.
Kad je bio na vrhuncu svoje fascinantne i još uvijek magično nedostižne karijere, za Safeta Isovića, muzički znalci i stručnjaci rekli su kako bi, da se umjesto narodnoj muzici, okrenuo operi, bio među najvećim tenorima Evrope, i svijeta. Nazivan je “našim Mariom Lanzom” (veliki italijanski tenor XX. stoljeća). Jer, je “pjevao radošću i snagom talijanskih tenora”, a njegov “sevdah pulsirao je allegro i fortissimo”.
Dakle, genocid je ništa.
Sitnica.
Negiranje genocida, još manja.
Pa čak i psovanje genocida.
I njegovo veličanje.
I prijetnja novim: "Nož, žica, Srebrenica".
Sve je to - ništa.
I nije sporno.
