Jer, ako izuzmemo nekadašnjeg nogometaša Lazija, Paola di Canija, koji je bio i na terenu neskriveni simpatizer fašizma, praksa iskazivanja ekstremnih političkih stavova od strane samih aktera na travnjaku od početka je bila eksces svugdje, osim na našim prostorima.
Hrvatskoj “pobjedničkoj” histeriji u tom smislu nedostaje prigušivač, ali i taj plemeniti osjećaj da postoji puno iks važnijih stvari za život tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene i njezinih – još neiseljenih – manje od 3,9 milijuna žitelja od tzv. najvažnije sporedne stvari na svijetu. Nije normalno da je Hrvatskoj tzv. najvažnija sporedna stvar važnija od svega drugoga na svijetu, jer izgubili “vatreni” ili pobijedili, tzv. običnomu/malom CRO građaninu ni u džep niti iz džepa; sutra je novi dan.
Ovo nije tekst o tome ko će osvojiti Euro, hoće li biti bolji Mbappe ili Bellingham. Ne, ovo nije saga o Ronaldovom labuđem pjevu, niti o crnim konjima i žutim zidovima. Već priča o ljudima koji više vole igru nego što navijaju. O onim najstrastvenijim, o kojima bi braća Coen trebala snimiti film.
