Tako je harangom nekog Mandića, koji se predstavlja i kao četnički vojvoda, vodonoše Vučića i njegove kretenske ideje svesrpskog sveta, Crna Gora vraćena desetljećima unatrag.
Dino Mustafić bosanskohercegovački je režiser s bogatim opusom kazališnih predstava, dokumentarnih i igranih filmova za koje je višestruko nagrađivan. Sa samo 27 godina postao je direktor kazališnog festivala MESS, a danas je direktor Narodnog pozorišta u Sarajevu. Režirao je više od 100 predstava, klasičnih i suvremenih pisaca, koje se igraju u svim gradovima bivše Jugoslavije, ali i u inozemstvu, a predstava Helverova noć, Kamernog teatra 55, dobila je najviše internacionalnih priznanja u povijesti BiH teatra. Nigdje se ne osjeća strancem jer je, kaže, dio kulturnog naslijeđa Danila Kiša, Mirka Kovača, Andrića, Selimovića, Krleže, ali i Ekatarine Velike i Indeksa.
Od koga je to hrvatska vojska oslobađala Mostar i što je to ministar Ivan Anušić branio u Bosni?
Zato se ono što se nagrađuje u Cannesu, u ovim čemernim državama dočekuje s nelagodom, a ne s otrežnjenjem. S nijemom porukom: ne želimo da našu zajedničku šutnju o zločinu remeti čovjek koji nije mogao šutjeti.
Nikakve rezolucije, osim u smislu pijeteta prema žrtvama kojeg je i do sada bilo izvan nacionalističkih krugova, neće pomoći srpskom narodu na putu ozdravljenja i priznanja odgovornosti za ratove i zločine u BiH, Hrvatskoj i Kosovu, dok njima vladaju ljudi koji su poput Vučića i sami bili dionici vlasti koja je prije 30 godina osmislila genocid u Srebrenici.
U državi u kojoj se opozicijski mediji mogu nabrojiti na prste jedne ruke, poput portala Telegram, Index… ili tjednika Novosti - sve ostalo u rukama je moćnih korporacija, oglasima i raznim drugim ustupcima navezanima na vlast - nazvati premijeru nesklone medije „osovinom zla“ isto je kao kada je Franjo Tuđman novinare Ferala nazivao stranim plaćenicima, izdajnicima i činio sve da uguši taj tjednik, sve do naprasne i opasne mobilizacije tadašnjega glavnog urednika Ferala.
Hrvatska zato, programom Domovinskog pokreta, pleše pod ruku s opasnim desnilom, gurana još dublje u blato nacionalizma, a šef te stranke, nastale na zasadama bivše fašističke NDH, sav svoj program najbolje sažima porukom kako u Vukovar, na Dan sjećanja na žrtve toga grada, „ne moraju dolaziti oni kojima se ne sviđa pozdrav 'Za dom spremni'“. Poludjeli desničar? No, zar je to uopće važno, s obzirom da upravo takvi, i ne samo u Hrvatskoj, ukoliko participiraju u vlasti, pa još sa sebi sličnima, društvo vode u opasnu regresiju.
A onda se na Titovu legendarnu poruku iz filma - Prozor mora pasti! - nadovezala ovih dana ona: Kuća cvijeća mora pasti!, budući da je privremeni gradonačelnik Beograda odlučio - ako dobije izbore - odmah izbaciti Broza iz njegova mauzoleja, jer da je Tito bio „veliki zlikovac srpske istorije“, da je nedopustivo da počiva na elitnom Dedinju, unatoč „svom zlu koje je naneo srpskom narodu, ubijajući ga u Prvom svjetskom ratu, a onda preko 35 godina zatirući mu seme na svaki mogući način, nacionalno, politički, sociološki, kulturološki“.
Treća republika međutim traži upravo sistemsku promjenu, smanjenje golemog birokratskog aparata pod kontrolom HDZ-a - time i oslobađanje institucija - ali i korjenitu ideološku reviziju, za državu temeljenu na zakonima za građane, ne na plemenu i partiji. Ima li, međutim, ovaj SDP i njegov favorit, šef države, snagu da - uz važno micanje s vlasti HDZ-ove bande - uništi i uzroke bolesti nastale još 90-tih, ukoliko dobiju izbore? Oprez? Da, jer duh kobnog vođe Prve republike itekako je živahan. A i mio predsjedniku Hrvatske.
Ovaj HDZ stoga jest onaj isti, iz 90-tih, premrežen korupcijom i desnilom koji se nikako i ničim ne može promijeniti, nego treba otići. Ako je cijena za to kontroverzni, neobuzdani Zoran Milanović, pobjeda SDP-a i partnera, onda čini se druge i nema.
Još tada je šeksologija postala primitivan, ali kurentan nauk, metoda posluha partiji, temeljem koje su neupitni „domoljubi“, sve s rukom na srcu, uništili demokratske institucije, naročito pravosuđe gdje je Šeks vedrio i oblačio, a ratni se zločinci promovirali u heroje, potom odmah proveli sumnjivu pretvorbu i privatizaciju svih društvenih dobara i do kosti popljačkali Hrvatsku.
Tražiti pravdu u takvoj, pravosudno posrnuloj, državi, i još biti žena, majka, znači mukotrpno i uzaludno gubljenje zdravlja, novca, vremena, sve u očekivanju konačne presude, u pravilu u korist muškarca, bilo šefa koji mobingira suradnice, bilo oca koji majci – zbog bolesne mržnje – oduzima dijete.