Zašto nema popisa stanovništva u BiH? Nema ga jer bi se tim popisom jasno pokazalo da najveći broj onih koji su napustili BiH i koji to i dalje čine, pripada opciji "Ostali", odnosno onima koji su se izjašnjavali kao Jugoslaveni!
Kako tu situaciju relaksirati i postupno dovesti u red? Promjenom Izbornog zakona, ali ne na prijedlog koji zagovara HDZ, nego promjenom zakovane situacije prvo u Predsjedništvu i u Domu naroda! Treba uvesti četvrtog člana Predsjedništva kao predstavnika Ostalih, kojih nije mali broj! Ostali bi kao ravnopravni sa tri naroda trebali dobiti isti broj u Domu naroda kao što imaju i sva tri ta naroda.
Kada sam otišao iz Bosne, nisam mislio poslije svih strahota koje sam u njoj doživio u ratu da ću se ikad više u nju vratiti. Ružne uspomene na to vrijeme meni i cijeloj mojoj porodici zauvijek su ostale, a najviše kod mene nikad zarasle rane! Taj okrutni i nikome potrebni rat ubio mi je dva brata, približio smrti roditeljima koji su otišli s ovoga svijeta a da nikada nisu saznali gdje im je i kako skončao svoj mladi život jedan od njihovih sinova koji je nestao u Prijedoru, za čijim kostima i danas tragamo. Drugi je svoj život završio u Travniku!
Evo prođe još jedan 25. maj, koji smo nekada slavili kao Dan mladosti povodom Titovog rođendana! Četrdeset i pet godina na taj način to više ne činimo jer nemamo više ni zemlje u kojoj bi to trebali raditi! Ipak, neki odvažni i ponosni ljudi na to vrijeme koje su proveli s Titom to diskretno, kulturno i civilizacijski obilježavaju na svim mjestima gdje im je on ostavio neki trag.
Postoje ljudi koji svojim glasom ne samo da izgovaraju riječi već ih pretvaraju u vrijeme, prostor, sudbinu. Ljudi čija biografija nije ispisana samo datumima i ulogama, nego širinom svijesti, dubinom empatije i nemilosrdnom preciznošću u tumačenju našeg kolektivnog bola i smijeha. Josip Pejaković jedan je od njih – čovjek koji je u teatru, na filmu, na pozornici, ali i na javnoj sceni ostavio neizbrisiv trag oblikujući ulogu umjetnika kao svjedoka i savjesti vremena.
Pratim ga dugo na političkoj sceni i u izvršnoj vlasti. Nikada u njegovom nastupu nisam mogao naslutiti ništa od velike tragedije koja je zadesila i njega i njegovu porodicu u minulom ratu u Bratuncu. Svaka njegova izgovorena riječ bila je upućena onima koji trebaju da učine nešto da se zlo koje se njemu i mnogima kao on više nikada ne dogodi.
Bosna je na svijet podarila puno vrijednih i poznatih ljudi, ali manjeg rastom a većeg djelom kao što je bio Avdo Sidran sigurno nije! Tek kad čovjek umre, u Bosni se, nažalost, uzimaju mjere! Toj praksi neće moći uteći ni naš mudri Avdo! Za života mu niko mjere nije uspio uzeti, pa ni krojači. Sve što je nosio na sebi bilo je nekoliko brojeva veće jer se cijeloga života nadao da će možda porasti. Zlu ne trebalo. Tek kad bi katkada stao pored mene, vidio sam njegovu stvarnu, prirodnu visinu. Pa ipak, ni meni ni nikome drugome ni u jednoj prilici nije dozvoljavao da ga gledamo odozgo, nego obrnuto, on je sve nas gledao odozgo!
Malo ko danas spominje šta nam je sve govorio Josip Broz Tito od svog prvog velikog govora u Beogradu 9. maja 1945. do posljednjeg, koji je održao pred oficirima JNA 21. 12. 1979. u Karađorđevu.
Poznati bosanskohercegovački glumac Josip Pejaković (77) nekoliko mjeseci bio je prikovan za krevet, ali sada je dobro. Glumački bard nakon oporavka ne miruje te priprema novu monodramu koja će biti postavljena na daske Narodnog pozorišta Sarajevo.
Mi koji smo 6. aprila 1992. pred Parlamentom Bosne i Hercegovine uzvikivali NEĆEMO RAT, HOĆEMO MIR! NEĆU DA PUCAM NA DRUGA SVOG! NE DAJMO BOSNU! danas gledamo neke koji su Bosnu poklonili i dalje poklanjaju strancima kako dijele priznanja oslobodiocima od te građanske pošasti koju su demonstrirali svi prisutni te 1992. u Sarajevu pred Parlamentom BiH.
Jusuf je imao mogućnost ostati u Norveškoj sa svojom porodicom i biti poštovan od te države. On se odlučio za svoj kraj misleći da će tu uspjeti. Nevolje ga i dalje gone da ne odustaje. Odustati za njega znači biti poražen! To im nije dozvolio ni u ratu u logoru kada je svakoga dana gledao hrabro smrti pravo u oči!
Nakon raspada Jugoslavije sve od nje nastale državice postavljaju sebi isto pitanje o vlastitom identitetu. Sve uglavnom žele za sebe zadržati samo ono što im odgovara, a ono što im može dovesti u pitanje taj identitet uglavnom stavljaju postrani, misleći da im to može zafaliti za crne dane!
