Uronih. Na dah. U knjigu. I ostah gotovo bez daha. Knjiga me ponijela. Zaboravih na vrijeme. Tek što sam izronila, zaronih opet. Ovoga puta s bocom kisika, jer knjiga je to koja te zavede, obuzme i zove na ronjenje, sve dublje, sve dulje.
Kroz stoljeća pratimo sagu o nesretnom narodu koji živi u državi smještenoj u srcu Balkanskog poluotoka. Ako joj ocrtamo stilizirane joj granice bez ovih nedavnih naknadnih i nakaradnih oduzimanja, vidjet ćemo da čak ima i oblik srca. Ta se nesretna zemlja zove Bosna i Hercegovina. Ta je nesretna zemlja sva srce. To joj je uklesano u moždane vijuge visokih joj planina, uliveno u vode brzih joj rijeka, urezano u tvrde joj dlanove i tople oči; to slušamo u pričama, čitamo u stihovima, pjevamo u nostalgičnim melodijama.
Dječja sreća je nemjerljiva jer nije ničim uvjetovana.
I kao što u životu ne možemo odvojiti ljubav od misli, tako i Klara piše pjesme dvostrukosti, tj. jedna te ista pjesma može biti i ljubavna i misaona. Tu u prvom redu mislim na pjesmu “Paradoks” s kojom nas Klara uvodi u ovu nadahnjujuću knjigu, u svoju životnu priču ispričanu stihovima.
A žara? Ah, da! Na manjoj zelenoj površini u blizini Skenderije gdje se sajam održavao, na putu prema obližnjem, velikom i luksuznom hotelu, odmah uz cestu, raste žara i doslovce me ožari. Trgnuh se. Povukoh ruku. Počešah se i liznuh ožarenu kožu i rekoh k'o iz topa: „Ožari me žara usred Sarajeva!“
Poruke mira, ljubavi, prijateljstva, brige, humanosti sve su prisutnije u našoj sadašnjosti možda baš zato što nam te odlike nedostaju. Piše: Klara Polak Poljarević “Često razmišljam o mojim prijateljima. Različitog smo karaktera, a ipak se međusobno uspijemo složiti i što je…
