Ovog puta kratko pričam o onim što su roman zaslužili, o dvojici mostarskih velikana koji su ista generacija mostarske Stare gimnazije u kojoj su stasali najbolji koje je Mostar dao i zaslužio. Priča o Predragu Matvejeviću i Izedinu Pintulu kazivanje je i o svim gimnazijalcima što su, baš tu u središtu grada, stekli ono najvrednije, znanje i dobrotu, pa je i danas prenose mlađim, bilo u Mostaru ili na svakom od merdijana ovog svijeta.
Matvejevićev doprinos općoj krležijani nemjerljiv je i zato što je iz Krleže izvukao i neke intimnije aspekte njegove ličnosti koji su insuficijentni u vlastitom mu opusu
Predraga Matvejevića nema u ovdašnjem obrazovnom sistemu. Nema mu ni traga ni glasa. Ali, to je, na neki način, i logično. Ljude poput njega ovdašnji bi nacionalni dušebrižnici i njima potčinjeni akademski radnici najrađe protjerali iz književnosti. Od njegovih bi knjiga, da se to ikako može, napravili isto ono što su rat i gradske vlasti napravile njegovoj kući – pretvorili bi ih u ruševinu i onda čekali da vrijeme i zaborav učine svoje.
Predrag Matvejević imao je durbin za gledanje kroz vrijeme, i unazad i unaprijed. Eruditski obrazovan na više polja, sa snažnom analitičkom potkom koja je počivala na pravednosti i časnosti, stekao je autoritet koji je bio iznad ikakvih stručno-znanstvenih i ideološko-političkih podjela
