Šta je nama Predrag Matvejević?

Predraga Matvejevića nema u ovdašnjem obrazovnom sistemu. Nema mu ni traga ni glasa. Ali, to je, na neki način, i logično. Ljude poput njega ovdašnji bi nacionalni dušebrižnici i njima potčinjeni akademski radnici najrađe protjerali iz književnosti. Od njegovih bi knjiga, da se to ikako može, napravili isto ono što su rat i gradske vlasti napravile njegovoj kući – pretvorili bi ih u ruševinu i onda čekali da vrijeme i zaborav učine svoje.

Foto: Arhiv/PENBiH

Prošao sam jutros Bulevarom i zaustavio se pored mjesta na kojem se nekada nalazila kuća Predraga Matvejevića. Kameni zidovi zarasli u travu savršeno opisuju odnos gradskih vlasti prema ovom velikanu. Odbačen od svih – i od onih koje je, u posljednjem ratu, branio, i od onih koje je napadao – nije dočekao da se useli u kuću u kojoj je rođen. Prvi mu, valjda, nikada nisu oprostili to što se zvao Predrag i što mu je otac Ukrajinac, a mati Hrvatica, katolkinja, a potonji to što je digao glas protiv njihove politike rušenja i protjerivanja s početka devedesetih. Takve greške se u ovom novom, postratnom Mostaru nikome ne praštaju.

I kako to već obično biva u pričama o velikim ljudima i malim, zaostalim sredinama, tamo, u toj dalekoj Evropi, Predrag Matvejević bio je i prihvaćen i cijenjen više od bilo kog drugog intelektualca s ovih prostora.

Šta je nama, Mostarcima, danas Predrag Matvejević? Tražeći odgovor na ovo pitanje, kontaktirao sam jutros neke profesore književnosti na Univerzitetu i u srednjim školama. Htio sam, zapravo, da se uvjerim u ono što sam već odavno znao: Predraga Matvejevića nema u ovdašnjem obrazovnom sistemu. Nema mu ni traga ni glasa. Ali, to je, na neki način, i logično. Ljude poput njega ovdašnji bi nacionalni dušebrižnici i njima potčinjeni akademski radnici najrađe protjerali iz književnosti. Od njegovih bi knjiga, da se to ikako može, napravili isto ono što su rat i gradske vlasti napravile njegovoj kući – pretvorili bi ih u ruševinu i onda čekali da vrijeme i zaborav učine svoje.

Ali, zašto? Da, zašto.

Zato što je Matvejevićev i književni i intelektualni pogled na svijet izvannacionalni, opće etički, univerzalan. Cijeloga svog života on u svojim knjigama traga za dodirnim tačkama između različitih kultura (“Mediteranski brevijar”, “Kruh naš”, itd.), tražeći prostor koji im je zajednički, naglašavajući uvijek i u svemu načela ljudskosti i pravednosti, kojima bi trebalo da teži svaki kulturološki identitet. U svom intelektualnom djelovanju, s druge strane, on se opire bilo kakvoj političkoj i društvenoj retrogradnosti, jednoumlju, nazadnosti, nepravdi… Matvejević nas, između ostalog, uči i tome da se odupremo svakom obliku diskriminacije, bez obzira otkuda i od koga on dolazio, pa čak i onda kada vrijeme i društvene okolnosti nisu povoljne po takav stav.

Ima ih još, ali to su, mislim, ključni razlozi što u ovom gradu odrastaju generacije ljudi koji za Matvejevića nikada nisu čuli. I, ujedno, to je i jedan od razloga zašto među njima ima tako malo Intelektualaca. Onih ljudi, koji se, baš kao što je to uradio Matvejević, mogu izdići iznad ove žabokrečine i postati zvijezde vodilje u tmini koja se nad nas nadvila.

Tekst je prvi put objavljen na portalu Tačno.net 2017. godine.

Podijelite ovaj članak
Facebook
Twitter
LinkedIn
Email
Elvedin Nezirović

Elvedin Nezirović

VIŠE IZ KATEGORIJE
VEZANI ČLANCI
Danas je rođendan Semiru Tuci jednom od najboljih fudbalera u historiji Bosne i Hercegovine. Tim povodom objavljujemo tekst Elvedina Nezirovića o ovom fudbalskom čarobnjaku....
“Ne želim da postanem saučesnik mojih mučitelja”, piše Améry u Resantimanima, “već zahtevam da oni sebe negiraju i da se u toj negaciji približe meni....
Predrag Matvejević imao je durbin za gledanje kroz vrijeme, i unazad i unaprijed. Eruditski obrazovan na više polja, sa snažnom analitičkom potkom koja je počivala...