Svaki pravi grad ili generacija imaju svoje fore, legende s ulice, ljude sa margine, svoj šmek, miris, pa i zvuk. U Mostaru je ljubav prema štiglićima bila fora, a valjda ih niko nije volio niti voli kao Franjo Kulje Vladić. Njegova ljubav prema štiglićima vrijedna je kakvog dokumentarca legendarnog Davida Attenborougha koji je nedavno preminuo. U jednom od rijetkih intervjua kojeg je Kulje dao rekao je da se ni u penziji ne odmiče od njegove životne ljubavi – štiglića. ”Uzmem jednog koji najbolje pjeva, s njim odem u prirodu i čekam prigodu da uhvatim nekog novog. One koji propjevaju po mom ukusu ostavim ili nekom darujem, a one koji zašute, pustim i vratim majci prirodi. To su moje pjesme i moji dječački snovi koji još uvijek traju”, kazao je Vladić.
Volio je ponavljati slijedeće:
„Mi smo revoluciju vojevali i za to da se jednom za svagda utvrdi čija je ovo zemlja Bosna i Hercegovina, da ne bude ni carska ni spahijska, da ne ostane provincija u pozadini, oko koje se kusuraju velikosrpska i velikohrvatska buržoazija i bosanski begovat.“