Na tvrđavi Imperial, ponosu naše borbe za nezavisnost, simbolu obrane Dubrovnika, jednog sparnog rujanskog jutra 2011., investitor Golf parka na Srđu i ujedno počasni konzul Republike Hrvatske u Izraelu, gospodin Paaron Vrankel u pratnji svoje dražesne supruge Maje Urinar dočekivao je uzvanike koji su oznojeni, nakon teškog penjanja padinama Srđa,stizali na vrh obnovljene još ljepše i starije tvrđave. Došao je konačno dan otvorenja Golf parka i trenutak kad će se javnost upoznati s tim građevinskim čudom koje je u potpunoj tajnosti nastalo u samo par mjeseci koliko je prošlo od trenutka kada su dubrovački gradski vjećnici podigli ruke u vis.
Organizatori ovog dugo očekivanog iventa osmislili su svaki i najmanji detalj programa kako bi bili sigurni da će uzvanicima ovaj povijesni dan ostati u trajnom sjećanju. Za početak su zamolili sve uglednike da se, odjeveni u prikladne golf kompletiće, tek otvorenim Križnim putem, uspnu na Srđ kako bi osjetili svu golgotu koju je prošao investitor i njegovi najbliži suradnici u nastojanjima da neukom i nezahvalnom dubrovačkom puku izgrade ovaj Golf Park s pratećim gradom. Golf opravice, dizajnirane posebno za ovu priliku, osmislio je najpoznatiji izraelski modni kreator marokanskih korijena Alber Elbaz iz prestižne francuske modne kuće Lanvin.
Okupilo se tako elitno društvo investitora, visokih političara, bankara, gospodarstvenika, poznatih svjetskih arhitekata, managera, vlasnika medija, uglednih estradnih dama, bjelosvjetskog jet-seta, čuvenih golfera i najviših crkvenih velikodostojnika, kako bi s uzvišene pozicije prisustvovali otvorenju.
Najzaslužnijim nižerangiranim trudbenicima, koji su od početka vjerovali u ovaj projekt i koji su uložili svu svoju poniznost da do realizacije istog dođe; izrađivačima planova iz Urbosa, PR znalcima, gradskim i županijskim činovnicima, turističkim radnicima, novinarima, djelatnicima u kulturi, vaterpolistima, građevinarima i jedinom dvojcu lokalnih arhitekata koji su se usudili hrabro podržati gradnju na Srđu, gospodi Pepu Mutijeru i Bobimiru Vraniću, kao i predstavniku sveučilišta Georgeu Oratoviću, koji je čak i travu jeo zauzimajući se za viziju gazde Paarona, organiziran je prijevoz žičarom, a u unutrašnjosti tvrđave, u muzeju Domovinskog rata i suvremene povijesti, priređena je za njih okrepljujuća zakuska. Na plazma ekranima mogli su pratiti dolazak elitnih gostiju na taracu tvrđave. Urednici najstarijeg dubrovačkog tjednika i njenom najodanijem novinaru Mauswicki nije se sviđao takav protokol, a boravak u unutrašnjosti tvrđave probudio je tešku klaustrofobiju od koje su oboje patili. Smatrali su da im je zbog neupitnih zasluga za realizaciju ovog projekta mjesto na taraci, ali nisu se usudili glasno protestirati već su se uzajamno tješili neumjerenim konzumiranjem ponuđenih sortnih vina. Pridružio im se direktor Svesezonskih igara i stručnjak za virtualnu povijest, koji im je učeno objašnjavao kako, eto, nije sve izgubljeno i da njihovo vrijeme tek dolazi te da je velika čast u ovome svečanome trenutku biti makar i u utrobi tvrđave. I strateg kampanje Razvitka Golf, PR znalac Prešimir Mačak, koji je u posljednji tren izgubio mjesto na taraci zbog loše organizacije i prezentacije projekta Golf Parka na Festi sv. Vlaha u Kaliforniji, ponižen, odsutan i sam sa suicidalnim mislima, stajao je pokraj vitrine s trofejnim oružjem iz Domovinskog rata.
Stanovnici Bosanke kojima je za vrijeme ceremonije otvorenja bilo strogo zabranjeno kretanje i u krugu sela, okupljeni su u seoskoj gostionici gdje je i za njih osiguran direktni prijenos s tarace Imperiala. Ovakav režim vrijedio je samo za dan otvorenja, a inače su se mještani mogli slobodno kretati unutar kruga sela. Naime, svako ulaženje u tampon zonu koja je mjesto odvajala od područja Golf Parka, luksuznih vila i hotela stanovnicima je onemogućeno nizom sigurnosnih mjera.
Posramljenim običnim građanima Dubrovnika omogućeno je da se okupe podno tvrđave kako bi izrazili kajanje gospodinu Paaronu zbog nepovjerenja u dobrobit i javnu korist od ovog velebnog projekta. Poput molitve zvučalo je mrmljanje skrušene gomile, a gazda Paaron s vrha tvrđave dijelio je oprost. Nakon poklona gospodinu, omađijani zelenom bojom
travnjaka koji se pružao u nedogled i arhitekturom kakvu još nisu vidjeli, građani, sretni što su bar na trenutak bili dijelom ove svečanosti, poslušno su u koloni krenuli u smjeru Brgata. Njihove male vlažne izbice u slamovima čiji se skup nazivao gradom, nakon svega viđenog, činile su im se još čemernije, kao i sami njihovi životi. Još bjednije osjećali su se oni na čelu kolone koji su umislili da su imućni i da su njihove kuće vile, jer njihov imetak bio je tako mizeran prema bogastvu kojeg su na trenutak imali priliku vidjeti toga kobnoga jutra, a njihove su kuće prema vilama u Golf parku izgledale kao potleušice.
Odlazeći mahali su zelenim zastavicama dobivenim od tvrtke Razvitak Golf na vječni spomen na dan koji će trajno promijeniti budućnost Dubrovnika.
Stroga policijska pratnja nije im dozvolila da posljednji put sa Srđa pogledaju na Elafi te i napuštene zidine grada već su se kretali isključivo polu-javnom cestom kako slučajno ne bi uznemirili security luksuznih vila koje su se protezale hrbatom brda.
Za vrijeme građevinskih radova Razvitka Golf preplašene životinje spustile su se sa Srđa u grad tražeći novu hrid. Gradom zaraslim u bujnu mediteransku vegetaciju zavladali su tako poskoci, bjelouške, pjegavi daždevnjaci, krastače Bufo bufo, zelene krastače, glavate želve, gušterice, kornjače, ježevi, pantagane, šišmiši, komarci, leptiri, kune, lasice, lisice, sove ušare i buljine, jarebice kamenjarke, tetrijebi, crne žune, vrane, legnji, šljuke, slavuji, sivi sokoli i svi psi iz Utočišta za napuštene životinje na Žarkovici. I oni rijetki stanovnici, koji već prije nisu napustili Grad, otišli su. Ljudi su, usprkos opasnosti i «divljim» životinjama, dolazili u zidine samo da bi otvorili suvenirnice za dolaska kruzera. Naime, turisti su i dalje dolazili u sve većem broju kako bi vidjeli nadaleko poznati Grad kojim su zavladale životinje. Dubrovnik se tako konačno izborio za prepoznatljiv turistički brand tzv. avanturističko-kulturni elitističkomasovni turizam. I to je velikim dijelom bila zasluga Razvitka Golf.
Ali, vratimo se na taracu tvrđave. Kad se silueta i posljednjeg građanina iz tužne, ali ponosne kolone izgubila iz vida, otvorenje je moglo započeti.
Predvođeni Severinom koju je na gitari pratio odabranik njenog srca, poznat kao kralj bakra i jedan od najbogatijih stanovnika Balkana, Premijerka i članovi Vlade, Predsjednik, budući Premijer i budući članovi Vlade, bivša Gradonačelnica, Gradonačelnik, Župan, odabrani saborski zastupnici, gospođa Urinar Vrankel, njen najdraži plastični kirurg Siniša Dramčić, Beljko Butelija i drugi uvaženi domaći gosti, s dlanovima odlučno položenima na srce, zapjevali su neslužbenu himnu tvrtke Razvitak Golf, «Raste trava zelena».
Za to su se vrijeme gospodin Paaron Vrankel i Precjednik Hrvatske u doživotnoj mirovini suznih očiju prisjećali onog sudbonosnog leta privatnim Paaronovim avionom iz Izraela za Hrvatsku bez kojeg ovog svečanog trenutka ne bi ni bilo. U jednom trenutku gospodin Paaron se usprkos suzama nasmijao, ali koji mu je vic Precjednik umirovljenik šapnuo i je li se radilo o vicu, nikada nećemo saznati.
«Raste trava zelena» odabrana je za početak ceremonije otvorenja i zbog toga što se vodilo računa da i gospodin Paaron, koji je zahvaljujući svojoj ljupkoj supruzi naučio par jednostavnih hrvatskih rječi (zemlja, zelena, ljubav, jedina itd.), može, ukoliko zaželi, pjevušiti dijelove teksta. Ugledni strani gosti koji nisu razumjeli poruku te pjesme, s neskrivenim prezirom promatrali su okupljenu kremu hrvatskog društva koja se predala izvođenju zanosne melodije.
Jednu od najmoćnijih žena na svijetu, arhitekticu Hahu Nazid, koja je inspirirana oblikom stijena i školjki projektirala spektakularne vile na najatraktivnijim parcelama Golf Parka, atmosfera je podsjetila na dane djetinjstva u rodnom Iraku i lagana joj se jeza uvukla pod kožu. Mirnoću joj je vraćala samo pomisao na honorar koji je dobila za projekt spomenutih vila.
Istovremeno, kod najudaljenije, osamnaeste, rupe specijalci su lako savladali šačicu demonstranata, zaostalih neprijatelja svega progresa, te ih odveli na tajnu lokaciju kako bi ih, iako to nisu zaslužili, sačuvali od pravednog gnjeva poštene inteligencije i građana čiju su budućnost pokušali uništiti protiveći se najvećoj privatnoj investiciji u našoj novijoj i povijesti uopće Već ranije, u travnju iste godine, zabranjen je rad svih udruga koje su udružene u zločinačku organizaciju radile na ugrozi ovoga velebnoga projekta. Zabranjen je tako rad Društva arhitekata Dubrovnika, takozvane građanske inicijative vulgarnog naziva Srđ je naš, Ekoomblića, kao i svaki individualni građanski otpor i razmišljanje koje nije bilo na tragu veličanja Golf Parka. Nekolicina najzagriženijih aktivista privedeni su i zadržani na psihijatrijskom odjelu dubrovačke bolnice, a liječnici su izvijestili o pojavi novog patološkog oblika opsesivne paranoje od koje su patili svi pripadnici navedene grupe.
Udruge branitelja Domovinskog rata nisu zabranjene. Naprotiv, zbog potencijalne opasnosti da se nostalgično udruže protiv okupacije Srđa, lokalna zajednica i investitor uložili su ne mali kapital u osnivanje više desetina novih udruga, kao i u zajedničku zadrugu proizvođača braniteljskih suvenira, a uz to je Gradonačelnik obećao da će zadruga dobiti i prodajni štand na atraktivnoj lokaciji u blizini žičare.
Nakon što je kralj bakra odsvirao i posljednji ton i dok je Srđem još odzvanjala jeka Severininoga glasa uslijedili su govori.
Premijerka je započela govor smjelom tvrdnjom da je Golf Park sam raj na zemlji, demantirajući tako mišljenje Pape Benedikta XVI., znanog i kao Zeleni Papa zbog ekološke osviještenosti i promicanja održive energije, koji je ustvrdio da Raj nije materijalno mjesto već unutarnji prostor bez vremena i dimenzija.
Gospođa Jadre, vječito opsjednuta temom pastira i ovaca, nastavila je govoriti u religioznom zanosu:
«Jednostavno, mi Hrvati bojimo se budućnosti. Mnogi se ne usude vjerovati da je čovjekovo spasenje u budućnosti, u progresu. U stalnom strahu držimo se za skute prošlosti. Mi moramo vjerovati u ljude koji nose progres. Kad ovce čuju pastirov glas, slijede ga, ne boje se, upućuju se za njim bez diskusije, zato što su sigurne kad su s njim.“
Za vrijeme dok je citirala Bibliju: Na poljanama zelenim on mi daje odmora, na vrutke me tihane vodi i krijepi dušu moju. Pa da mi je i dolinom smrti proći zla se ne bojim, jer si ti sa mnom. Tvoj štap i palica tvoja, utjeha su meni, jedna zraka sunca pala je na njene grudi, a broš u obliku Hrvatske s 89 zelenih Swarovski kristala na mjestima budućih Golf Republika zasjao je hipnotizirajući sve prisutne. Zahvaljujući toj nebeskoj potpori Premijerka je odlučila efektno skratiti napisani govor i još se samo toplo zahvalila gospodinu Paronu i njegovoj poduzetnoj gospođi Maji Ruth na pozivu da prisustvuje otvorenju Golf Parka. Na kraju je izrazila žaljenje što gospodin Shimon Perez zbog bolesti nije u mogućnosti prisustvovati svečanosti.
Nakon Premijerke, Gradonačelnik je u dvije rečenice, kako mu je već strogi protokol naložio, sažeo svoj govor: «Našem prostoru porasla je cijena posljednjih godina, svaki metar vrijedi zlata, a mi pritom nemamo kapacitet za upravljanje ovim bremenitim, ali neprocjenjivim prostorom. Stoga zahvaljujem gospodinu Paaronu što je preuzeo tu dužnost i pokazao nam kako od krša na kojemu su pasle mršave krave napraviti pravi turistički beškotin.»
Jedre linđovke rumenih obraza ponudile su uzvanicima košer beškotine i vino s padina Jaffe, a s najviše točke tvrđave klapa je zapjevala prigodnu pjesmu Croatio iz duše te ljubim.
Svake noći Boga za te molim
pivajući kamenu i drači
Croatio ka mater te volim
umorna si, samo mi ne plači
Sve ću pisme pokloniti tebi
sve djardine, neka mi te kite
Croatio iz duše te ljubim
ja te volim ka i mati dite
Još se sićam onih riči
što mi uvik priča ćaća
nemoj sine nikud ići
tvoj je kamen, maslina i drača
Nek te rani kora kruva
kapja vina, zrno soli
nek ti kušin bude stina
al’ Hrvatsku sine voli
Pisme će ti pivati slavuji
svirat’ će ti moje mandoline
svaku stopu ove zemlje ljubi
kad odrasteš voljeni moj sine
U tom trenu na tvrđavu se laganim korakom popeo veliki ljubitelj klapske pjesme, bivši Premijer i austrijski uznik, kojega su upravo toga dana pustili na slobodu. Srećom, organizator se pobrinuo da već u ćeliji dobije golfersku odjeću kako se ne bi razlikovao od ostalih uzvanika. Njegovo zalaganje i zasluge za projekt na Srđu oslobodile su ga svake krivnje, a dokumenti o njegovom doprinosu projektu bili su ključni dokaz da je Domovini želio samo dobro.
Premijerka je instiktivno i po navici stala iza dr. Ivice bivšega Premijera, a potom su joj se pridružili gospodin Seks, biša Gradonačelnica, svi Vladini ministri i haiku pjesnik Barbar Luka koji je od sreće podigao stisnute šake u zrak, otkrivši znojne pazuhe i poljubio doktora ravno u usta.
Sad kada su svi zaslužni bili na broju, gospodin Paaron je mogao svečano otvoriti Golf Park. Tajanstven kakav je već bio, ne skidajući sunčane naočale marke Style od 18 karatnog zlata s finim detaljima od bjelokosti, tiho je izgovorio samo tri riječi zemlja…jedina…ljubaf i kao da nazdravlja podigao čašu, što je bio znak početku veličanstvenog vatrometa. Nakon što se tutanj vatrometa stišao, gospođa Urinar Vrankel svojim je govorom ganula sve prisutne:
«Današnji dan vrhunac je bogatog životnog puta moga Paarona koji je u svojoj dugogodišnjoj karijeri dobrotvora pretvarao pustinje u oaze blagostanja, kojemu zahvalnost duguju na sve četiri strane svijeta. Zli ljudi kleveću ga da je trgovac oružjem, Bože oprosti, ali nitko i ništa ga nije moglo omesti u njegovoj humanoj misiji. Sjetite se samo kako je prošle godine, umjesto posustalog Djeda Mraza, poklonio dubrovačkoj djeci tri stotine paketića igračaka, bombona i lizalica, a kako je samo pomogao prodavačima auto-lakova potaknuvši prodaju sprejeva. Moj dragi suprug za naše vjenčanje potrošio je dva milijuna eura, a današnja svečanost otvorenja ovog najzelenijeg golf parka na svijetu i pratećeg novog grada, stoji nešto više od četiri milijuna. Ta činjenica najbolje govori koliko ljubavi je uloženo u ovaj projekt. Želim se još zahvaliti gospođi Premijerki na njenim prijateljskim uvodnim riječima, gospodinu Precjedniku Hrvatske u doživotnoj mirovini koji nas je inspirirao i stalno hrabrio, a posebnu zahvalnost dugujemo dr. Ivici koji je i svoju slobodu založio kako bi se ostvario naš san. Završit ću ovaj govor najdražom Paaronovom uzrečicom: Para vrti đe burgija neće, te Vas pozvati da nam se pridružite u obilasku Golf parka s pratećim gradom prema kojem su one napuštene zarasle zidine u podnožju Srđa, onaj stari grad kojim ste se nekad toliko ponosili, obično kukavičje gnijezdo, besadržajni skup uredno složenog kamenja».
Gromoglasni aplauz kojim su uzvanici višekratno prekidali govor potvrđivao je svaku izgovorenu riječ gospođe Urinar Vrankel koja nikada nije izgledala tako zanosno i sexy kao u trenutku kada je izgovorila završne riječi govora.
Podno tvrđave uzvanike su čekala električna golf vozila. Uz zvuke fanfara krenuli su u cjelodnevni obilazak privatnog Paaronovog posjeda, od rupe do rupe. Sova huče na zvoniku Jezuitske crkve najavljujući svoj noćni lov. U prostoru između sna i jave čujem stihove Ježeve kućice.
Šta dalje bješe, kakav je kraj?
Pričaću i to, potanko, znaj.
Krvnika vuka, jadna mu majka
umlati brzo seljačka hajka.
Trapavog medu, oh, kuku, lele,
do same smrti izbole pčele.
I divlja svinja pade k’o kruška,
smače je zimus lovačka puška.
Po šumi danas, bez staze, puta
Ježurka Ježić lovi i luta.
Vještak i majstor u poslu svom,
radi i čuva rođeni dom.
Izvor: Građanska incijativa Srđ je naš
