Stanko Perica isusovački je svećenik i ravnatelj Isusovačke službe za izbjeglice (JRS) u Jugoistočnoj Europi. Rođen je 1983. u Rijeci. Po struci pravnik, nakon trogodišnje odvjetničke karijere, s 27 godina, 2010, odlučio se za svećeništvo i pristupio Družbi Isusovoj. Nakon novicijata u Splitu zaređen je 2018, a dvije godine kasnije, 2020, od Tvrtka Baruna preuzeo je odgovornu dužnost ravnatelja ugledne globalne Isusovačke službe za izbjeglice za područje Jugoistočne Europe. U posljednje tri godine, otkako vodi JRS za Hrvatsku, BiH, Srbiju i Kosovo, pater Perica uspješno je naslijedio zapaženu humanu djelatnost JRS-a pod vodstvom Tvrtka Baruna, a i osobno se istaknuo humanošću i poštovanjem prema ljudskom dostojanstvu izbjeglica i migranata. Za Tacno.net rado je pristao dati intervju o tome kako ljudima na putu olakšati tešku migrantsku sudbinu te kako onima koji dolaze i žele ostati, pomoći da se na zadovoljstvo svih što bezbolnije uključe u ovdašnja društva.
Razjasnimo, molim, prvo termine. Za ljude koji iz siromašnih zemalja pristižu u regiju, uvriježilo se nekoliko pojmova, a dva ključna jesu “migranti” i “izbjeglice”. Ti pojmovi ne znače isto, a imaju čak i ideološko-politički prizvuk, pa ljevica više voli rabiti termin “izbjeglice”, a desnica “migranti”. Koristi se i neutralan termin “ljudi u pokretu”. Koje termine koristite u JRS-u i u kojem točno značenju?
Prisilna su kretanja u današnjem svijetu takva da nerijetko nije moguće povući jasne razdjelnice između migranata i izbjeglica. To je globalizirani svijet, tehnički vrlo napredan, u kojem više ljudi neko ikada živi ispod granica dostojanstva; postoji gomila lokalnih oružanih sukoba, u mnogim je kontekstima nasilje samorazumljivo, sve je izraženiji problem globalnog zagrijavanja koje čini mnoga područja nenastanjivima… Međunarodno pravo, prema definiciji koja je donesena prije više od sedam desetljeća imajući u vidu prvenstveno izbjeglice nakon Drugog svjetskog rata i hladnoratovske disidente, priznaje status izbjeglica samo onima koji su pobjegli iz svoje zemlje zbog sukoba ili progona. Izbjeglice, stoga, strogo gledajući, nisu oni koji bježe zbog elementarnih nepogoda, klimatskih promjena, ekstremnog siromaštva ili su pobjegli u drugi dio svoje zemlje bez da su je napustili. Katolička Crkva u svojim dokumentima posljednjih godina sve te prisilno raseljene ljude naziva migrantima i ne pravi razliku u odnosu na izbjeglice. Taj mi se pristup čini mudrim, upravo zbog toga što uvažava dinamičnost našeg globaliziranog svijeta.
Preuzeli ste upravljanje JRS-om za Jugoistočnu Europu 2020. godine. Kako biste općenito opisali razvoj situacije u te tri godine na području koje pokriva JRS Jugoistočne Europe? Pogoršava li se situacija ljudima koji dolaze ili se možda poboljšava i zašto?
Rad u polju migracija uvijek je dinamičan. Utopijski razmišljajući, voljeli bismo da nema potrebe za našim radom, ali je zadnjih nekoliko godina niz izazova zahtijevao konstantan rast napora i jačanje kapaciteta. Jako smo se angažirali oko Ukrajinaca s projektima učenja jezika, pomoći pri zapošljavanju i psihosocijalnim asistencijama. Na tzv. balkanskoj ruti bilo je mnoštvo iznenadnih događaja, koji su trajali duže ili kraće vrijeme. U BiH smo, naprimjer, zaposlili prevoditeljicu za španjolski, jer su Kubanci u jednom periodu postali najzastupljeniji korisnici. U Srbiji smo iz naše kuće za maloljetnike uspjeli upisati dvojicu azilanata na državni fakultet, što je prvi takav slučaj u povijesti. Kosovo je primilo veću grupu ukrajinskih novinara pa smo se značajno angažirali oko njihove integracije, na njima prilagođen način. Hrvatska je prolazila periode – od svakodnevnih prijava za nasilje na granicama do slobodnog kretanja migranata kojima se izdavala takozvana sedmodnevna dozvola. Tada su se veće grupe zadržavale na kolodvorima, napose u Rijeci, gdje smo s Nadbiskupijom i Gradom otvorili tranzitni punkt na kojem su se dijelili topli obroci, odjeća i obuća. Sve u svemu, zasad Jugoistočna Europa za migrante ostaje tranzitna zona u kojoj se eksperimentira s pristupima, vodeći se prioritetima među kojima najčešće nije ljudsko dostojanstvo migranata.
Foto: Isusovačka služba za izbjeglice u Jugoistočnoj Evropi
Kako biste usporedili odnos prema ljudima koji dolaze u zemlje koje pokrivate: Hrvatsku, BiH, Srbiju i Kosovu? Molim vas da usporedite odnos države, ali i odnos društva, pojedinih ljudi prema onima koji su došli. Sjećam se, naprimjer, da su ljudi u bihaćkom kraju prije nekoliko godina bili izuzetno gostoljubivi prema izbjeglicama, ali se to s vremenom, nažalost, počelo mijenjati nagore.
Usporedba koja se redovito nameće jeste ona između gostoprimstva spram Ukrajinaca i ostalih migranata. Za prve smo našli pravni okvir i dočekali ih raširenih ruku. Druge puštamo da pogibaju u Mediteranu ili balkanskim rijekama i planinama. To je potcrtao u više navrata i papa Franjo govoreći kako smo prikriveni rasisti. Kako je to obično slučaj kod marginaliziranih, postoje ljudi kojima njihova situacija dira srce i oni koji za tu stvarnost nisu zainteresirani. No migranti nisu, jednostavno, marginalizirani, oni su velika skupina ljudi, pa samim time i politički resurs. Zemlje naše regije sve aktivnosti oko migranata pokrivaju novcima EU i međunarodnih organizacija. Taj privilegij često nije iskorišten na način da se migrantima priušte uvjeti na europskoj razini, već da bi se osiguralo što više radnih mjesta u državnim strukturama koje o njima navodno brinu, i održao sustav koji migrantima ne pomaže ni izbliza koliko bi trebao. Osim toga, svojim nevještim upravljanjem migrantskim tokovima, države ovdje potiču strah i srdžbu lokalnog stanovništva. U jesen prošle godine imali smo istovremeno kriznu situaciju na sjeveru Vojvodine i u Karlovačkoj županiji, gdje je lokalno stanovništvo izgubilo svaki osjećaj sigurnosti koji bi im država trebala pružati.
Što je najveći problem u golemom i kompliciranom kompleksu problema u vezi s ljudima koji dolaze? Jesu li to smrtonosno opasna putovanja na kojima prevaljuju više tisuća kilometara, ili je najveći problem nasilje na granicama, ili odnos država prema tim ljudima, ili predrasude i stereotipi koji ih dočekuju u Europi i sl.?
Trenutno je najveći problem u tome što šverceri određuju tko će stići u Europu, a tko neće. Za većinu država u kojima vlada ekstremno siromaštvo ne postoje legalni putovi do dobrostojećih zemalja. Spašava se stoga samo onaj tko ima novca platiti taj put, koji je skuplji što su prepreke na granicama veće. Prema međunarodnom pravu, ljudi imaju pravo ostati, ali i iseliti se iz svoje zemlje. Socijalni nauk Crkve eksplicitno spominje i dodatno pravo – da se mogu useliti u drugu zemlju i da ih je ona dužna primiti u skladu sa svojim mogućnostima. Nitko, naime, nema obvezu živjeti čitav život u bijedi i oskudici zbog toga što je imao nesreću roditi se u zemlji takvog stanja. Nažalost, postoji mnoštvo takvih zemalja i milijuni ljudi u takvim situacijama. Borba tih ljudi za dostojanstvo vjerojatno će odrediti budućnost globalnog sjevera. Trenutni manjak sustava glede njihova dolaska očito je neodrživ, a rješenje je u stvaranju strategije po kojoj će poslodavci, civilno društvo, vjerske institucije i država u zajedničkoj koordinaciji nuditi legalne putove za određeni broj ljudi.
Foto: Isusovačka služba za izbjeglice u Jugoistočnoj Evropi
Država je, rekao bih, najodgovornija za prijem tih ljudi; prema odnosu vlasti orijentira se i društvo. Navedite, molim, ukratko konkretne mjere koje JRS predlaže, a kojima bi se život tih ljudi poboljšao u svakoj od zemalja Jugoistične Europe.
Ono što bismo željeli i oko čega se trudimo jeste involviranje lokalnog stanovništva u to pitanje, povezivanje i angažiranje onih koji su voljni pomoći kako bi se ljudima pomoglo. U regiji smo u situaciji s Ukrajincima vidjeli da je to moguće i da su naši ljudi voljni priskočiti u pomoć potrebitima. Naša organizacija takve projekte organizira u mnogim drugim zemljama. Npr. u Francuskoj vodimo veliki projekt Welcome, u kojem migranti kroz šest mjeseci borave u šest različitih lokalnih obitelji koje nam se prijave, i u tom periodu oni prođu kroz inicijalnu integraciju kako bi bili sposobni za samostalan život. U Italiji vodimo kuće u kojima migranti zajedno borave do šest mjeseci, a u tom periodu intenzivno uče jezik, traže posao i pripremaju se za samostalnost. Osobno sam, za vrijeme studija u Rimu, volontirao kao noćni čuvar u jednoj takvoj kući gdje je bilo smješteno 40 migranata. U Španjolskoj i Portugalu imamo tzv. humanitarne koridore, kroz koje u suradnji s vlastima dovodimo posebno ugrožene migrante izravno iz njihovih zemalja u naše institucije, gdje onda skrbimo o njima. Sve se to odvija uglavnom na volonterskoj bazi. Migrantski je fenomen prevelik da bi se država skrbila o njemu ignorirajući lokalno društvo. A Crkva ima tradiciju i karizmu socijalnog angažmana, počevši od škola, bolnica, pučkih kuhinja, ubožnica, itd. Potrebno je samo dati priliku za angažiranje. U zemljama naše regije to ide teže, vjerojatno dijelom zbog toga što smo tu tradiciju i karizmu izgubili u komunizmu, a dijelom iz potrebe za opstojnošću velikog državnog sustava u vezi s migrantima, čije sam financiranje i funkcioniranje opisao.
U Beogradu i Sarajevu JRS vodi Kuće za integraciju. Opišite ih: što rade, koliko korisnika imaju? Planirate li slične institucije i u Hrvatskoj i na Kosovu, i zašto ih ondje nema?
Riječ je o integracijskim kućama za djecu bez roditeljske pratnje. Budući da maloljetnici imaju pravo na posebnu skrb, napose oni koji nisu u pratnji roditelja, a u ta dva grada postojao je velik broj njih koji su se nalazili u običnim migrantskim kampovima, nametnula se ova potreba. Nije bilo lako proći kroz svu potrebnu proceduru niti iznaći sredstava za svakodnevno funkcioniranje, no uspjeli smo. Obje kuće mogu primiti po petnaestak korisnika, kojima je ondje osigurana 24-satna skrb. Imamo zaposlene socijalne radnike, pedagoge i psihologe, koji s njima individualno rade. Većina se ne zadržava više od nekoliko tjedana budući da želi sustići rodbinu koja je već na Zapadu, ali dobar je broj upisao školu i želi ostati ondje. U Hrvatskoj se takva djeca smještaju u državne domove, što smatram neprikladnim rješenjem radi specifičnosti te populacije. No ovdje je, nažalost, dijalog s državnim vlastima o ovakvim projektima puno zahtjevniji, da ne kažem nemoguć. Trenutno smo jedina zemlja Europe, ubrajajući i one van EU, gdje JRS, kao ni većina drugih organizacija, nema pristup centrima za tražitelje azila niti centru za detenciju. Rad humanitarnih organizacija u ta dva bazična tipa ustanova za migrante danas je općeprihvaćena praksa, samo kod nas nije.
Foto: Isusovačka služba za izbjeglice u Jugoistočnoj Evropi
Javno ste kazali kako je doseljenicima – nazovimo ih tako – najvažnije naučiti jezik, zaposliti se i dati djecu u školu, što je logično. Čini mi se da to za državu ne bio smio biti toliko kompliciran proces. Uspijevaju li ovdašnje države u tome, i ako ne, zašto?
Do sada je ta vrsta pomoći, napose glede tečajeva jezika i pravne pomoći, uglavnom ovisila o angažmanu humanitarnih organizacija. Drago mi je da u Hrvatskoj država i grad Zagreb uskoro kreću u projekt tečajeva za strane radnike. Njihov broj raste i u Srbiji i u BiH, premda sporijim tempom nego kod nas, pa problem integracije još nije toliko prisutan. Svakako, ne vidim logiku ni pravdu u tome da se od doseljenika pobire financijska korist, a da se ništa ne ulaže u poboljšanje njihova položaja. Zacijelo je dio razloga za tu inertnost nedostatak iskustva s imigracijom, ali i manjak povjerenja u civilni sektor koji bi valjalo podržati da posao koji već radi podigne na višu razinu. Dobro je da su mediji zadnjih mjeseci kod nas napravili značajan pritisak tematizirajući često nedostatak integracije pa to već donosi neke plodove. U drugim je zemljama regije položaj neovisnih medija teži, pa im je i utjecaj manji. Naprimjer Kosovo od pandemije više nema tiskanih dnevnih novina.
Državne granice ljudima koji dolaze najveći su problem. Desnica u Hrvatskoj, primjerice, zagovara “vojsku na granice”, a tako je i u nekim drugim zemljama Europe. Vi, pak, na to uzvraćate dojmljivim geslom: ‘Diplomaciju na granice’. Kako bi, po Vašem mišljenju, ta “diplomacija” trebala izgledati? Zauzeli ste se za liberalniju politiku azila. Navedite konkretna rješenja koja biste smatrali korisnima.
Države naše regije ne žele međusobno surađivati glede ovog problema, čime čine štetu svojim građanima i migrantima te potiču djelatnost švercera. Hrvatska zamjera BiH izgradnju kampova blizu granice, u Unsko-sanskom kantonu, dok BiH nama zamjera nasilno vraćanje migranata s granice. Unutar BiH, pak, postoji čitav niz prijepora. Republika srpska omogućuje nesmetan ulaz migranata kroz granicu sa Srbijom, ali ih onda ne žele na svom teritoriju, već ih prevoze na područje Federacije. Unutar Federacije postoji prijepor oko toga gdje bi trebali biti kampovi za migrante, jer ih, osim sjeverozapadnog dijela i Sarajeva, drugi većinom ne žele. Sa Srbijom također nema suradnje, a ondje su sve veći problem i prelasci u Mađarsku, u koju, unatoč postavljenim dvama redovima žilet-žice, ulazi više migranata nego u Hrvatsku. Logično bi, pak, bilo da te države, budući da isti ljudi kroz njih prolaze, imaju barem razmjenu informacija o rutama, brojevima ljudi, o posebno ranjivim osobama, da surađuju na sprečavanju smrtnih slučajeva i na prevenciji trgovine ljudima. Nadalje, sve ove spomenute zemlje karakterizira disfunkcionalan sustav azila, tako da udjeljuju zanemarivo mali broj međunarodnih zaštita. Dugotrajnim postupcima i rigidnim tumačenjem prava na zaštitu odbijaju ljude da sačekaju ishod zahtjeva za azil. Jasno je da ne mogu primiti sve koji kroz njihov teritorij prolaze, ali bi se moralo očekivati da naprave svoj dio u skladu s mogućnostima. Kao male zemlje, ne možemo sami značajnije utjecati na smirivanje kriza koje uvjetuju migrantske valove, ali bi se očekivalo od diplomacija ovih zemalja da potiču tu temu u međunarodnim okvirima. EU na raznim područjima značajno pomaže migrante, no tu smo najčešće odsutni. Hrvatska je npr. među rijetkim članicama koja već godinama ne sudjeluje u procesu preseljenja izbjeglica iz Turske, premda i taj proces EU upotpunosti financira, uključujući i troškove integracije. U Turskoj su još milijuni Sirijaca koji žive u teškim uvjetima i čekaju preseljenje. Zemlje s kojima se možemo usporediti, poput Slovenije, Bugarske i Rumunjske, pak su aktivne u tom mehanizmu i primaju svake godine određeni broj migranta.
U medijima ste izjavili da treba olakšati prijelaz državne granice i ulazak u zemlju, jer sada, kako ste upozorili, procesom upravljaju šverceri ljudima, a spasi se onaj tko ima novca. Kako to promijeniti?
– Rješenje su, svakako, legalni i sigurni putevi za migracije. Takvih je mnoštvo, od stipendiranja i studentskih viza, radnih dozvola, privatnog sponzorstva i sponzorstva zajednice, efikasnog i brzog sustava spajanja obitelji, do programa hitnih evakuacija u trenucima kriza. Ono za što se u JRS-u zalažemo već niz godina jeste uvođenje humanitarnih koridora, koji već postoje u nizu europskih i svjetskih zemalja. Taj mehanizam funkcionira na način da se po ugovoru koji humanitarna organizacija sklopi s ministarstvima vanjskih i unutarnjih poslova odredi godišnja kvota ljudi koji mogu doći u zemlju, te lista krizom pogođenih zemalja iz kojih će dolaziti. Humanitarna organizacija preko mreže svojih partnera u tim zemljama bira posebno ugrožene osobe, one zatim prolaze sigurnosnu provjeru, dobivaju vizu za dolazak u zemlju, a potom i azil. Po dolasku se angažira lokalna zajednica, u našem slučaju katoličke župe, koje se pobrinu o inicijalnoj integraciji tih osoba. Dakle državu taj projekt ne košta ništa, nije potrebno uspostavljati nove mehanizme niti donositi nove zakone, a određen broj ljudi može se doslovno spasiti. U razgovorima s biskupima Hranićem, Radošem i Uzinićem iskazali su spremnost da se župne zajednice na područjima njihovih biskupija i nadbiskupija angažiraju po tom principu te su ponudili i konkretne smještajne kapacitete. Razgovori, pak, s ministarstvima, koje vodimo već tri godine, iako u ponekim fazama obećavajući, nažalost zasada nisu otvorili vrata tom projektu.
Brinu li vas izvještaji o nasilju na granicama i sve većem broju nepoznatih ljudi koji gube život prelazeći Balkan? Nedavno je na groblju u Bijeljini odana počast nepoznatim ljudima koji su umrli na putu prema zapadu, što je bilo iznimno potresno. Kako umanjiti toliku patnju?
– Mislim da bi bilo nečovječno kada me takvi događaji ne bi brinuli. Kao što me pogađa nesreća domaćeg čovjeka, tako me boli kada strada stranac, jer i on ima jednako ljudsko dostojanstvo. Premda za te tragedije nitko neće odgovarati, jasno je kako je krivac za to politička i diplomatska inertnost i indiferentnost zemalja naše regije. Nedavno smo prilikom posjeta europskog ravnatelja JRS-a patera, Alberta Aresa, molili na groblju u Bihaću nad grobovima nepoznatih migranata stradalih u pokušaju prelaska granice. Na takvim mjestima padaju svi naši izgovori zarad kojih okrećemo glavu od migranata. Meni osobno u takvim situacijama dolaze u sjećanje riječi iz zaključka Deklaracije o ljudskom bratstvu koju su potpisali papa Franjo i veliki imam Al-Tayyib: „Bog nas je stvorio da se upoznamo, međusobno surađujemo i da živimo kao sestre i braća koji se vole.“ Kad se nismo voljeli za života, bar u smrti zajedno počivamo na tom interkonfesionalnom groblju.
Foto: Isusovačka služba za izbjeglice u Jugoistočnoj Evropi
Jugoslavija i Balkan tradicionalno su iseljenička, a ne useljenička društva. U posljednjem desetljeću to se dramatično mijenja i postaje upravo suprotno. Svatko od nas mora se na svoj način prilagoditi činjenici da dolaze ljudi iz dalekih i nepoznatih krajeva, druge kulture, često druge vjere. Mnogi reagiraju nepovjerenjem, strahom, čak mržnjom, što nije poželjna, ali je možda razumljiva reakcija. Što preporučate ljudima, svakome ponaosob: kako da se psihološki nose s činjenicom tako nagle i neočekivane promjene društva?
Meni su osobno jako pomogli upravo dokumenti pape Franje. Primjerice, u enciklici “Fratelli tutti” kaže da su sumnja i strah prema migrantima razumljivi, no ako želimo biti plodonosni i produktivni kao pojedinci i kao narod, moramo se izdići nad tom iskonskom reakcijom i raditi na svojoj otvorenosti. Mislim da bi svi morali shvatiti da živimo u globaliziranom svijetu, u kojem je moguće naručiti i dobiti proizvod iz bilo kojeg dijela svijeta, ali se mora očekivati da će i ljudi, kao i roba, tražiti svoje mjesto pod suncem. Dakle naš negativan odnos prema migrantima neće ništa promijeniti, naškodit će samo nama samima. No poseban je problem kada se strah instrumentalizira, kada se migranti koriste kao predizborna valuta kako bi se prikrio nedostatak pozitivnih političkih ideja i ujedno se predstavilo kao zaštitnik i promicatelj tradicionalnih vrijednosti. Paradoksalno je da se to čini u zemlji poput naše, u kojoj je tradicionalni identitet čvrsto vezan uz Crkvu, a na čelu joj je Papa koji oštro osuđuje populizam.
Kako izbjeći stvaranje paralelnih društava unutar jedne zemlje: zajednica migranata na jednoj, i domicilnog stanovništva na drugoj strani? Drugim riječima, što valja učiniti kako bi se došljaci integrirali, a ovdašnji ih ljudi prihvatili kao dio zajedničkog društva koje ćemo svi njegovati kao jedno, zajedničko i svoje?
Paralelna će se društva sigurno stvoriti ukoliko migrantsku populaciju ignoriramo. Ako ih ne integriramo, ne učimo jeziku, dopustimo da žive u siromašnim getima, ne donesemo pravila o minimalnim uvjetima njihovog smještaja, ne brinemo o tome kako ih poslodavci tretiraju i koliko poslova obavljaju, ne potičemo dolaske obitelji i studenata, a dopuštamo da se i dalje gomilaju agencije kojima je najlakše i najprofitabilnije dovoditi nekvalificiranu radnu snagu, s ogromnim utegom financijskog duga u koji su morali ući da bi ovdje došli. Istu indolentnost na drugoj strani imamo kad ne senzibiliziramo domaću javnost već ih huškamo protiv migranata, ne stvaramo mjesta susreta jednih s drugima i ne potičemo one, prvenstveno u civilnom sektoru i vjerskim zajednicama, koji takva mjesta susreta najlakše mogu stvarati. Isti efekt postižemo ukoliko neefikasnom administracijom otežavamo dobivanje stalnog boravka i državljanstva, ukoliko tim ljudima uvijek iznova dajemo do znanja da su osobe drugog reda i da su dugoročno nepoželjne. Ukratko, ukoliko se prema njima budemo odnosili kao nekada prema Romima. Paradoksalno, time bi se ostvarile zloguke prognoze populističkih stranaka o nužnom neuspjehu integracije i zlim namjerama migranata, ali njihov plan ignoriranja migrantskog pitanja nužno rezultira upravo tim rezultatom. Hrvatska u tom pogledu ima prednost što je mala zemlja, gdje se nije lako getoizirati i izolirati. No potrebno je svaku takvu mogućnost aktivno sprečavati na sve moguće načine, počevši od legislative i urbanističkog planiranja, pa do malih interkulturalnih susreta i međusobnog upoznavanja.
Preporučujete li u tom kontekstu volontiranje, i gdje se ono može provoditi?
Mnogo sam puta svjedočio kako volontiranje s migrantima ljude mijenja, ispunjava, nadahnjuje. S njima se susreće jedan drugi svijet, koji jako relativizira naše svjetove obilježene često materijalizmom i poremećenim vrijednostima. Zato i volontere vidimo kao jednu vrst naših korisnika i nastojimo u svim našim uredima organizirati rad na način da ih možemo primiti u što većem broju. Dolaze nam i mnogi stranci, najčešće mladi europski studenti u ljetnom periodu, ali i dugoročni volonteri koji žive i rade s nama čitavu godinu. Govoreći o Hrvatskoj, tu je u posljednje vrijeme sve više tečajeva jezika koji nam vode volonteri, a već višegodišnja aktivnost jesu školske instrukcije koje se u našim prostorima daju svake subote. Koristimo i posebne talente i stručnosti pojedinih volontera, pa neki vode umjetničke i plesne radionice, drugi pružaju pravnu pomoć ili su individualno zauzeti oko pojedinih izbjegličkih obitelji. Organiziramo i razna druženja, izlete po Hrvatskoj, upoznavanja gradova i slično. Svi koji nam se žele pridružiti, mogu nas lako pronaći na društvenim mrežama i tu kontaktirati.