Foto: Arhiv
Utakmica je bila jednako loša, koliko i dramatična i ne znam koja se minuta već igrala, čini mi se da je bila sredina drugog poluvremena, kad se kroz mikrofon kamera počelo probijati unisono navijanje čitavog stadiona, s poznatim povikom „Ubij Srbina“. I moram priznat da me, bez obzira što je koeficijent da se tako nešto ne dogodi bio ogroman, pa i bez obzira na to što sam se čak u jednom trenutku zapitao kako još nisu, svejedno iznenadilo u času kad se konačno dogodilo. Igrali su Hrvatska i Albanija, mjesto radnje je legendarni stadion u Hamburgu, dobar dio publike činili su gastarbajteri, bilo iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, s Kosova ili iz Albanije, ali tim ljudima koji su morali u emigraciju, jer nitko da se ne lažemo, u emigraciju ne ide od velike sreće u domovini, duša se napunila zajedničkim skandiranjem protiv Srba. To je prije svega tužno i ružno, a onda je i groteskno, ali je posljedica strukturalnog nacionalizma u kojem odrastamo svi na ovim prostorima već skoro četrdeset godina i koji se najotvorenije manifestira na nogometnim stadionima. I to skoro na svima i u svakoj prilici. Nije ova sad rečenica nikakvo opravdanje ili relativizacija onoga što smo čuli u Hamburgu, ali šok u tabloidnim medijima i među vladajućima u Srbiji bit će vjerodostojan onda kad se isto tako bude reagiralo na skandiranje „Nož, žica, Srebrenica“ i na slične poruke s tribina.
E sad, prošlo je tek pola dana, pa ne mogu znati kakve će do kraja biti reakcije hrvatskih medija i javnosti, ali ono što se čini najlogičnijim je ovo što se već probilo na par mjesta. A to je usputno notiranje ove činjenice, lakonska rečenica da to nije u redu i daljnja analiza utakmice. Pri čemu takva vrsta reakcije ili njezin izostanak, ne dolazi samo iz potrebe za relativizacijom vlastitog nacionalizma, nego i iz činjenice da je ovakav diskurs toliko normaliziran na tribinama, da ga se više uopće ne doživljava kao anomaliju, niti kao problem koji bi uopće trebao rješavati i kojeg bi se uopće moglo riješiti.
Što se tiče Hrvatske, zemlje koja je ostvarila sve svoje izgovorene, ali i one neizgovorene ciljeve iz devedesetih, postavši nikad nacionalno demografski homogenija, ušavši u NATO i Europsku uniju i postajući realno zemlja koja živi neku potpuno novu stvarnost, s čitavim nizom tema koje se ne odnose na pitanje odnosa prema Srbima i prema regiji, sve je to hrvatskim nacionalistima uzalud. Jer je njihov jedini interes da se matrica ponašanja i razumijevanja svijeta koja je uspostavljena devedesetih i kojoj je jedino stalo da Srbi u svemu prođu lošije, ostao netaknut. I realno nije ni mogao biti dekonstruiran, dok se god ne razgradi mitologija devedesetih, a to HDZ i Crkva jednostavno ne daju. To je mjesto na kojem završava odgovor na pitanje kada će ova samopodrazumijevajuća patologija na tribinama nestati s njih.
Normalan i nacionalizmom neopterećen čovjek ima tri načina kako da reagira na ovo. Može s jedne strane pisati i derati se kako to nije u redu, pa onda demonstrativno navijati protiv svoje zemlje jer se ne može identificirati s takvim nacionalizmom. Može s druge strane kompletno ignorirati i nogomet i sve što ga okružuje. I može na koncu dići ruke od pobune i pratiti zainteresiran sve to, tješeći sebe da je sve to dio folklora.
Meni se osobno dogodio nekakav prelaz s prve na treću opciju, budući da druga nikad nije ni mogla biti opcija, jer me nogomet istinski zanima.
Ali sam od nekoga tko je a priori odbijao navijati za Hrvatsku, a po defaultu bi navijao za sve druge ex-Yu zemlje, shvatio koliko je to besmisleno. Pa posljednjih godina jednako navijam za Hrvatsku i za BiH, koliko i za Sloveniju ili Srbiju, kao što bi volio i da se Crna Gora plasira na neko veliko natjecanje.
Jer sve smo to mi takvi kakvi već jesmo i kad se već dobar dio nas hrani mržnjom, to ne mora značiti da svi moramo tako.
