foto: Pixsell
Baš kao što formalno jest, a neformalno predsjednik RH Zoran Milanović nije predsjednik CRO žitelja koji nisu za njega glasali na izborima, tako ni premijer Andrej Plenković jest i nije predsjednik CRO vlade svih koji na prošlim izborima nisu glasali za HDZ. Pa kad Plenković kaže u povodu plitvičkoga kukavički upriličenog, a strogo HDZ-stranačkog obilježavanja 33. obljetnice pogibije hrvatskog policajca Josipa Jovića u obračunu s pobunjenim hrvatskim Srbima na tzv. krvavi Uskrs kako je „Milanović irelevantan i nebitan“ da bi ga se pozvalo na komemoraciju, pokazao je ne samo da ne poštuje državne domovinskoratne svetinje i institucije nego i to osobne frustracije predsjednikom RH poimence izabranim u narodu (za razliku od svoga stranački oktroiranog izbornog pedigrea) pretvara u kompleks dvojbene vrijednosti.
Nepriličan nekomu tko se samohvalno drži liderom tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene i gradi zaslužnim za tzv. pozicioniranje RH u međunarodnoj zajednici na tzv. pravoj strani povijesti. Unatoč notornoj činjenici da Bijedna Naša nema jedinstvenu i suvislu, ustavno uvjetovanu vanjsku politiku kao sukreativan produkt učinkovite suradnje predsjednika države i premijera.
Predsjednik RH zastupa vanjskopolitička stajališta, koja pak premijer s gnušanjem odbija, što nije slučaj ni u jednoj od uvjerljivih svjetskih tzv. demokracija parlamentarnog ustroja, pa i odnos globalne vanjske politike prema samonedostatnom zapadnobalkanskom bantustanu ne može biti uvjerljiv i konzistentan. Europska unija, u kojoj vedre i oblače europučani – u čijem je taboru Plenkovićev HDZ zajedno sa srbijanskom Naprednom strankom Aleksandra Vučića, sic transit – neskriveno druka na denver plavu ZNA SE opciju, ali i drži fige u džepu glede&unatoč Plenkovićeve karijere „svojih među svojima“ (izostavljen je iz lipanjske, je li, kadrovske križaljke na sljemenu EU i u NATO-u, sic transit), a američka je Bijela kuća pak većinom ostvarila svoj ekonomski interes u RH (LNG na Krku, kupoprodaja oružja, puna pokornost NATO-u, potpora Ukrajini i sl.), pa neće biti problem ni „privoljeti“ Banske dvore na SAD – EU-ov model BiH kao građanske države u kojoj su konstitutivni svi njezini žitelji, ne samo Bošnjaci, Srbi i najmalobrojniji Hrvati.
Maskirani ubojice
Plitvička komemoracija pogibije „prvoga hrvatskog redarstvenika Josipa Jovića“, kako se službeno naziva ta žrtva policijske akcije „Plitvice“ na samom početku Domovinskog rata, poučak je dvostruko krivotvornoga službenog domoljublja: em Josip Jović iz Aržana nije bio prvi poginuli hrvatski redarstvenik u Domovinskom ratu, em HDZ-ova vlast nije smjela stranačkom komemoracijom radi predizbornih probitaka zlorabiti njegovu smrt.
Prvi poginuli hrvatski redarstvenik – ubijen u hrvatskoj odori i na službenom zadatku – bio je hrvatski Srbin Goran Alavanja, rođen 15. rujna 1963. godine u Benkovcu, odrastao u Karinu Donjem, a Srednju školu za unutarnje poslove završio je u Zagrebu te 1982. stupio na dužnost operativca za reguliranje prometa u Biogradu na Moru, gdje je svibnja 1990. raspoređen na odgovornije mjesto operativca za kriminalističko-tehničke poslove. U Zagrebu je izvanredno studirao na Višoj školi za unutarnje poslove. Srpska pobuna, tzv. balvan-revolucija zatekla ga je na hrvatskoj strani, a smrt u policijskoj odori Tuđmanove tek osovljene na klecave noge hrvatske države.
Maskirani srpski pobunjenici u noći 23. studenoga 1990. oko 1.30 sati na punktu na cesti Obrovac – Benkovac napali su i kalašnjikovima izrešetali policijski automobil na službenom zadatku i teško ranili Alavanju i kolegu Stevana Bukaricu, oteli im oružje, izbacili ih na cestu i pobjegli njihovim vozilom u noć. Hrvatski redarstvenik Goran Alavanja ubrzo je podlegao u zadarskoj bolnici smrtonosnim ozljedama.
Poslije je glavnu riječ preuzela kurvinjska politika i temeljito zagadila sve što se i ljudski – ne mora biti i domoljubno – može, treba i mora reći istine radi i tzv. božje pravde, kada netko u ratnim okolnostima položi život u odori zemlje u kojoj je rođen. Svaka čast i slava, dakako, mlađahnom hrvatskom redarstveniku Josipu Joviću (rođen 21. studenoga 1969. u Aržanu; ubijen 31. ožujka 1991. na Plitvičkim jezerima), međutim, najmanje jednaku – ne treba veću i važniju – čast i slavu zaslužuje kukavički/službeno prešućena, nikad, nigdje i ničim komemorirana smrt hrvatskog redarstvenika Gorana Alavanje, koji je poginuo za istu stvar, na istoj strani kao i Jović.
Ali tri i pol mjeseca prije Jovića, pa je povijesna istina da je prvi poginuli hrvatski redarstvenik u Domovinskom ratu Srbin Goran Alavanja, a Hrvat Josip Jović jeste – drugi. Ne prvi, kako ga slave, časte i komemoriraju HDZ-ovi krivotvorni političari i nadripovjesničari što su se prekonoć nakupili tzv. doktorata znanosti, unosnih državnih apanaža, povijesnih knjiga, ali i razmiljeli po režimskim medijima za svake državne obljetnice.
E sad, je li, misle si neimari plitvičkoga krivotvornog domoljublja, kako bi to zvučalo da se još za Tuđmanova autoritarna oktroiranja tzv. bespuća povijesne zbiljnosti, sic transit, otvoreno priznalo urbi et orbi i donekle prizemljilo domaći šovinističko-proustaški ZDS: „Da, prva žrtva hrvatske slobode koju danas uživamo (kako to papagaje HDZ-ovi kameleoni iz šank-bojne, op. a,) bila je – srpske etničke pripadnosti“. Srbin, pa prvi ubijen u obrani RH i Hrvata od voždovog velikosrpstva!? Ma ne ide to ni u kojoj verziji. Ako je istina, a jest, to gore po istinu. I tako već tri desetljeća.
Da netko anketira CRO građane, osobito mlađe, o narodnoj pripadnosti autora glazbe hrvatske himne „Lijepa naša domovino“, jamačno bi se gadno iznenadio totalnim neznanjem. Na prste jedne ruke moglo bi se nabrojiti one koji znaju da je to hrvatski Srbin Josif Runjanin, naširoko poznat kao „Hrvat“ Josip Runjan, koji je kao carski K und K kadet u Glini, u kući Peleš, u društvu ilirskih domoljuba 1846. godine skladao melodiju na tekst „Horvacka domovina“ preporodnoga hrvatskog velikana pera Antuna Mihanovića.
Ili, na tom fonu povijesne istine, samo rijetki i vrlo učeni u tzv. Samostalnoj, Neovisnoj i Suverenoj će danas znati/priznati da je najljepše domoljubne stihove u hrvatskoj književnosti napisao Srbin Petar Preradović i sl. Kurvinjske politike, a ne pobjednici, guraju velikane duha i djela pod tepih, jer nisu „naše krvi“, pa što će onda i jedan Goran Alavanja iz pasivnoga kamenjara „pobjednicima“, koji se srame i gromada poput Vojina Bakića, Dušana Džamonje…
Zanemarena priznanja
Kojima je jedan međunarodni terorist i ubojica Miro Barišić nacionalni junak vrijedan časti, slave i – spomenika. Da se i ne spominje „veličina“ poput 32-godišnjega američkog robijaša zbog terorizma, samoubojice iz Rovanjske Zvonka Bušića Taika i takvih. Vladarima trknute države, je li, pobrkanih vrijednosti i nakazna javnog morala stalno trebaju „neprijatelji“, jer u protivnom njihove politike mržnje, podjela i povijesne krivnje nemaju smisla.
Nakon olovno krvavog razdoblja 1941–1945, Srbi su, komunisti i „Jugoslaveni“ opet divljač za „domoljubni“ odstrel „pravim Hrvatima“. Lov je otvoren 1991. godine, nema lovostaja, pa ni mjesta Goranu Alavanji u državnim komemoracijama, jer je Srbin. Nema veze što je ubijen u odori hrvatskog redarstvenika na opasnom zadatku u obrani hrvatske države!?
Mediji su zabilježili kako je Alavanjino ime „prvo na policijskim popisima nerješenih ubojstava od 1990. do 2001. godine, a danas se njegovo ime uglavnom koristi za samopromidžbu lijevih medija koji tvrde da se tadašnje hrvatsko vodstvo sramilo i zataškalo da je prva žrtva Domovinskog rata po nacionalnosti Srbin“.
Međutim, činjenica jest da je ime toga hrvatskog redarstvenika upisano u Registar hrvatskih branitelja, da mu je priznat taj status na osnovi 111 dana ratnog staža u borbenom sektoru, da mu je dodijeljen Orden Petra Zrinskog i Krste Frankopana, kojim se odaje priznanje palima za hrvatsku državu.
Bez obzira na sve što se kasnije događalo zbog političkih uplitanja – počevši od zabrane govora izaslaniku PU Zadar na pogrebu u Karinu Donjem 25. studenoga 1990 – samo su rečene činjenice više no dovoljne za priznati Goranu Alavanji status prve žrtve Domovinskog rata. Makar i manje od onog što se i kako hiperboliziralo u slučaju Josipa Jovića. Ne umanjujući Jovićevu žrtvu ni u primisli. Nikakve etničke pripadnosti ili politike nisu i ne smiju biti važnije od istine, jer povijest utemeljena na krivotvorini istine nije – povijest.
Ni plitvička „domoljubna“ prenemaganja na komemoraciji u aranžmanu HDZ-ove vlade – na koju nisu pozvani ni predsjednik RH kao vrhovni zapovjednik Oružanih snaga RH niti njegov načelnik Glavnog stožera OSRH general Tihomir Kundid – nisu zasluženo, časno državno odavanje priznanja i iskreno podsjećanje na žrtvu u obrambenom ratu, nego politikantska zloporaba Jovićeve žrtve za uskostranačke potrebe.
Redarstvenik Josip Jović nije onoga smrznuto-maglovitog dana na tzv. krvavi Uskrs položio svoj mladi život ni za Franju Tuđmana niti za njegov HDZ, nego za svoju domovinu Hrvatsku, za sve njezine poštene žitelje bilo koje narodne pripadnosti, dobi, spola, vjere, svjetonazora, polit-ideološkog uvjerenja… Tri i pol mjeseca prije Jovića, ni Goran Alavanja nije svoj život ostavio u obrovačko-benkovačkom kamenjaru ni za, je li, Franju Tuđmana i njegov HDZ, nego za hrvatsku domovinu u kojoj je rođen i za sve ljude koji su u njoj željeli mirno i slobodno živjeti. Nije poginuo ni za velikosrpskog vožda Slobodana Miloševića i potpaljivače tzv. balvan-revolucije, na koju su subverzivnu kartu kasnije zaigrali i još igraju kurvinjske „hrvatske“ politike i promiskuitetni „domoljubi“.
Ti krivotvoritelji povijesne istine omalovažavaju Goranu Alavanji ne samo službenu odoru hrvatskog redarstvenika i njegovih 111 braniteljskih dana u borbenom sastavu i državni Orden Petra Zrinskog i Krste Frankopana – čime se svim nije okitio ni pokojni Josip Jović niti dobar dio ignoranata s Plitvica – nego i status prve žrtve Domovinskog rata. Jer kako je kasnije pisala Hrvatska katolička mreža, oslanjajući se na nekog „povjesničara“ iz Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata Iliju Vučura, „pravo je pitanje koji je režim služio Goran Alavanja u trenutku kada je ubijen“.
Ako je služio pobunjenim hrvatskim Srbima i srbijanskom voždu, zašto bi ga oni ubili i zašto bi mu hrvatska vlast bila priznala braniteljski status i posthumno ga odlikovala?! Tuđman i njegov vladajući krug bili su sve odreda hlebinci, a tajna služba pod kontrolom Tuđmanova sina Miroslava sastojala se od samih lajbeka?!
Osvetničko protusrpstvo
Od cijeloga je Tuđmanovog režima više „znao“ tadašnji gradonačelnik Benkovca Zdravko Zečević, koji je na protuhrvatski izmanipuliranom pokopu Gorana Alavanje kazao da je „pokojnik služio režim koji ni sam nije volio“ i da je „za taj režim izgubio glavu“. Više je no blesavo pojmiti da netko obrazovan – makar trknut u glavu, kamoli polit-ideološki zadrt – ide izgubiti glavu za nešto što ne voli, skupiti 111 borbenih braniteljskih dana za režim koji ne voli, a ima izbor: pobunu svojih sunarodnjaka protiv režima koji zajedno s njima ne voli i želi srušiti. Kako bilo, tek, službena, politički oktroirana povijest Domovinskog rata forsira svoju istinu, koja priznaje drugu žrtvu kao prvu, Josipa Jovića kao nacionalnog junaka No. One, a Gorana Alavanju kao povijesnu činjenicu nevrijednu spomena.
Kao što je preokretnoj tzv. Samostalnoj, Neovisnoj i Suverenoj za razliku od susjedne, npr. Slovenije, sva slavna oslobodilačka epopeja NOB-a i liderska uloga najvećeg među Hrvatima, „kumrovečkog Jože“, danas – nevrijedna spomena.
Za razliku od veleizdajničkog tzv. NDH, koji se povijesno krivotvorno povezuje s nekakvim „državotvornim hrvatstvom“, katoličkom vjerom i „slobodarskim antikomunizmom/antijugoslavenstvom“. Sic transit. Vlast šuti, što će reći – prešutno odobrava otvoreno, osvetničko protusrpstvo bez pokrića, kojega je žrtva i ratna istina o prvom poginulom hrvatskom redarstveniku Goranu Alavanji.
Plitvički poučak krivotvornog domoljublja tim je indikativniji. Komemoracija uz spomenik Josipu Joviću svela se na primitivan politikantski HDZ Plenkovićev inat predsjedniku RH Zoranu Milanoviću, kojega nisu pozvali na državnu komemoraciju – jer „nikoga nismo zvali“; „kršitelj Ustava RH irelevantan je i nebitan“? – pa je on sâm s nekolicinom viđenijih umirovljenih generala odao počast na Plitvicama u ime institucije koju predstavlja. „Još malo i bit ću premijer RH“, nije tamo propustio iscijediti još pokoju kâp masti HDZ Plenkoviću.
Država koja se tako ponaša prema poginulima za svoju slobodu i prema političkim oponentima te ignorira povijesne činjenice, nije ozbiljna/zrela zemlja koja ima zdravu budućnost.
