Nedavni pregovori hrvatske vlasti i opozicije uz posredovanje brižnog ali praznog Ive Josipovića, malo podsjećaju na poznate “okrugle stolove” na kraju epohe “realnog socijalizma”. Tada su prezrele i umorne komunističke vlasti od Baltika do Jadrana prvi put pristale sjesti zajedno s vitalnom i razbarušenom opozicijom, istinski zblenute šarenilom građanskih, kršćanskih, desno-sindikalnih, lijevo-sindikalnih i tko zna kakvih sve ne grupa. Pokušale su voditi pregovore taktikom malih ustupaka, ali pasta se više nije dala natrag u tubu, svako popuštanje je shvaćeno samo kao znak slabosti i kraj je bivao sve bliži.
Što je od toga usporedivo s Hrvatskom? Pa, s jadnih 6,6 posto podrške u javnosti vodstvo HDZ-a danas izgleda isto tako devastirano kao spomenuti komunistički polumrtvaci, a prijeteći huk nezadovoljnih, uvelike već i istraumatiziranih građana s ulice, daje tome jasan prizvuk neizbježnog skorog kraha. Ali, ne postoji sličnost samo na strani vlasti, nego i na strani opozicije. Vrlo brzo se pokazalo da opozicijske stranke, koje su s lakoćom dograbile vlast od komunističkih garnitura u nekadašnjem sovjetskom bloku, jedva znaju što će s njom, ili su je čak koristile potpuno suprotno prvobitnim zamislima. Slabo je, recimo, poznato da je najmasovnija tadašnja opozicijska grupacija, poljska Solidarnost, krenula s idejom društvenog vlasništva i samoupravljanja, a onda se, presudno poticana zapadnim sponzorima, zakoprcala u onoj vrsti kapitalizma koji je najmanje željela.
Danas, zajedno s ostalim zemljama nekadašnjeg komunističkog istoka, Poljska predstavlja zonu slobodnog lova stranih banaka, koje odande izvlače goleme profite, a režim tzv. flat taxa (po kojem i najveći bogataši plaćaju porez po navlas istim stopama kao i najveća sirotinja) učinio je istočnu i srednju Evropu pravim eldoradom zapadnog kapitala.
I što s tim ima hrvatska opozicija? Ne znam što nema. I ona sada stoji pred tim da se samo maši za vlast i danas-sutra imat će je, ali ni sebi ni drugima ne zna objasniti što će joj ona zapravo i što s njom namjerava početi. Naime, ništa drugo Milanović, Čačić i ostali nisu donijeli na Josipovićev “okrugli stol”, njih zanima samo da se što prije raspišu izbori i da to bude prije referenduma o Evropskoj uniji. I ni jota više. Nema veze što su Facebook demonstranti u Zagrebu i drugdje, bez kojih ovog divanjenja kod Josipovića ne bi ni bilo, postavili puno suštinskija pitanja, na prvom mjestu preispitivanje ovakvog kapitalizma i ovakve predstavničke demokracije.
Doduše, i glavna parola ovih demonstracija bili su prijevremeni izbori, što su neki od portala koji su ih najiskrenije, bez podilaženja podržali (H-Alter) pripisali njihovoj konfuziji, jer ne možeš istodobno biti za prijevremene izbore i protiv svih glavnih političkih stranaka. S druge strane, jasno je da poruke ovih demonstracija moraš čitati u slogu da je njihova interpretacija jednako važna kao njihov izričaj, otprilike kao otvorena knjiga u kojoj i pisac i čitatelj upisuju svaki svoje. A tu se Jadranka Kosor pokazala kao vještiji interpretator od lidera opozicije. Čim je shvatila da Milanović, Čačić i društvo nisu došli kod Josipovića oboružani spomenutim glavnim zahtjevima demonstranata, da općenito među njima nema minimalne kemije, a da prosvjedi jenjavaju, zaoštrila je svoj stav (iako je već bilo znakova da će popustiti). Smjestila je izbore u praktički neodređenu i diskrecionu budućnost, ostavljajući opoziciju da se čudom čudi kako je poslije prekrasne kukuriku-piruete još jednom doskočila u drek.
Oni koji su bolje od opozicije pročitali temeljni kod demonstracija jesu vlasnici glavnih karijatida hrvatskog kapitalizma – Agrokora, Atlantic grupe, Dukata, Francka, IGH-a, Badela 1862… Oni su odmah požurili održati svoj kompradorski summit, na kojem će ponuditi drukčiji program izlaska iz krize od premijerke i, naravno, suprotan od demonstranata. Pritom su pokazali tipičnu dozu arogantne nestrpljivosti (samo naivni strahopoštovatelji misle da je kapital “plašljiva životinja”), jer su taj svoj summit pokušali demonstrativno organizirati iza leđa Jadranke Kosor, a pod pokroviteljstvom novog bodigarda Željka Rohatinskog.
E, tu već postaje uzbudljivo. Prvi put kada je naša kapitalistička bratovština naišla na malo tvrđeg igrača, koji joj otvoreno izvikuje da nosi taj svoj lopovski kapitalizam tamo otkud ga je donijela, naši su se bogatunski nabiguzi toliko iznervirali da im Jadranka Kosor više ne izgleda kao pouzdana zaštitnica. I odmah su našli robusnijeg tjelohranitelja, nekoga tko se neće oslanjati samo na svoje mišiće, nego će moći povući i veze u inozemnim financijsko-političkim komandama.
Naravno, Jadranki Kosor je jasno da u ovoj “pobuni” hrvatskih kapitalista može izgubiti dosad najpouzdanijeg partnera, i to baš u trenutku odlučnog duela s opozicijom. I smjesta je poduzela sve da se plenum hrvatske kapitalističke klase ne održi u “Westinu”, nego na njenom terenu, u Ministarstvu gospodarstva. Time je kupila nešto mira, ali Rohatinski je tako snažno zakoračio na scenu da je realno pretpostaviti da je već sada preuzeo ulogu koju će i ubuduće igrati. Glavni stražar i rizničar hrvatskog kapitala. Na to upućuje i činjenica da se ubacio u igru na gotovo identičan način kako su se postavili politički zaštitnici kapitala u mega-krizi koja je protutnjala Sjedinjenim Državama i Evropom. Oni su spašavali stvar upumpavanjem golemih količina novca u posrnule privatne banke, dakle jednom po definiciji “socijalističkom” a ne kapitalističkom mjerom. Isto je sada napravio Rohatinski, ulivši u investicijske štrcaljke ovdašnjih banaka preko šest milijardi kuna, što je po vladajućoj liberalnoj ideologiji ravno svetogrđu (ali, eto, dobro dođe kada plane pod dupetom).
U posljednje vrijeme probuđeni lijevi hrvatski ekonomisti smatraju da Rohatinski i inače mora tako raditi. Nije njegova uloga, vele, da kao kakva nepodojena muzara leži na golemim parama HNB-a, nego da te pare pušta u privredu kao njen investicijski zamašnjak. Naravno, ako intervencija guvernera Rohatinskog uspije, nitko se ovih prezrenih marginalaca neće sjetiti da im kaže hvala, nego će se to, dašta, slaviti kao novi trijumf nepobjedivog i nezadrživog hrvatskog kapitalizma. Ako ne uspije, ili uspije ali kasno (kako predviđaju neki ekonomisti), onda ništa. Sistem će se nastaviti kotrljati po istoj špranci kao do sada, po kojoj se uvijek bolje posvađati oko toga kada će izbori, nego oko toga može li ova zemlja izabrati neki drugi, manje idiotski razvojni model od sadašnjeg.
To je sistem s unutrašnjim sagorijevanjem, koji naočigled jede samoga sebe, i nije čudo da se na obrambene zidine HDZ-a, poslije kraćeg izbivanja, ponovno popela njegova glavna saveznica Crkva (vjerojatno razgaljena i najnovijom Karamarkovom forenzičnom ofenzivom protiv antifašizma). A kada te brani ovakav Kaptol, koji je preko “Glasa Koncila” demonstracije fejsbukovaca proglasio rušenjem Hrvatske, pitanje je, kaže ona stara, je li ti neprijatelj uopće potreban.
