Sjedim u kafanskoj bašti pored pijace Tepa i gledam u Stari most. Prizor je gotovo vanvremen: samo po suncobranima u baštama restorana na kojima je istaknut logo Red Bulla čovjek može razaznati da nije nekom čarolijom otplovio u 16. stoljeće. Mjesecima sam svakodnevno, u rana jutra, prelazio preko Lučkog mosta i svaki put kada bih bacio pogled preko ograde ka sjeveru na Stari most – čudo je i dalje bilo čudo. I svakog jutra premetao sam u glavi misao Martina Hajdegera, ali opčinjen slikom „velebnog luka“, „poput duge čarne“, nisam bio u stanju da je domislim do kraja. Kako kaže njemački filozof, most sabire nebo i zemlju, svijet smrtnika i svijet besmrtnika, te je kao građevina način da obale izađu na vidjelo kao obale. Svom okolišu pruža određeni bitak koji on ne bi mogao imati bez njega. Drugim riječima, obale spojene mostom više su obale, a nebo iznad mosta više je nebo. Imao sam dojam da Stari most, za razliku od svih drugih mostova koje sam vidio, u isti mah i nadilazi i potvrđuje i opovrgava ove Hajdegerove riječi.
Sa jednog od susjednih stolova dopire porodični razgovor na italijanskom. Kada sam u mladim godinama učio taj jezik mislio sam da su Italijani pričljivi zato što su im riječi uglavnom duže od onih u našem jeziku, tako da imaju dovoljno fore da smisle šta će sljedeće da kažu. Čini se da je među turistima u Mostaru najviše Italijana, iako se u gužvi nadomak Starog mosta, kao među hodočasnicima kakvog bjelosvjetskog svetilišta, miješaju uskličnici i upitnici na francuskom, njemačkom, turskom, kineskom, engleskom, japanskom. Čak bih se mogao zakleti da sam jednu djevojku čuo kako se smiješi na starogrčkom. I laik bi rekao da tu ima nešto, ako jedan Italijan, koji kod kuće ima sva čuda Venecije, Rima i Firence (pred čijim kapijama je Stendal plakao i ljubio zemlju u trenutku iznenadnog ozarenja i zanesenosti uzvišenim idealima ljepote), dolazi ovdje da bi se poklonio graditeljskom geniju mimara Hajrudina. Možda će neki od njih naći da među veličanstvenim građevinama italijanske renesanse ima nešto od razmetljivog i nadmenog kinđurenja i ekstravagancije, dok je u jedinstvenoj ljepoti mostarske ćuprije više „prirodne“ elegancije i gracioznosti. Mimar Hajrudin kao da je natjerao kamen da progovori, samim sobom – o samom sebi. Tako i francuski putopisac iz 17. stoljeća bilježi da je „impozantniji od Rialta u Veneciji“.
Kako to da Stari most nije bio izazov za većinu naših pjesnika i prozaista iz 20. vijeka? O Da Vinčijevoj Mona Lizi napisane su čitave knjige, u alegorijskim tumačenjima krajolika u pozadini figure Lize del Đokondo ona se preobražava u božansku Izidu, dušu svijeta, utjelovljenje same vječne Prirode koja rađa, čuva i obnavlja sve. Šta bi danas značila Mikelanđelova slika „Stvaranje Adama“ da neki lucidni posmatrač nije primijetio da oblak iz kojeg se Jahve naginje ka golom Adamu ima savršen anatomski oblik ljudskog mozga? Može biti da su oni najdarovitiji smatrali da izazov nadilazi njihove moći te da je teško kazati bilo šta novo što bi nadmašilo riječi slavnih prethodnika iz minulih epoha. Čuveni divanski pjesnik Derviš-paša Bajezidagić prvi je njegov luk uporedio s dugom, a kazao je i da sliči „nebeskom luku Zodijaka“. Pjesniku Tabiji iz prve polovine 17. stoljeća njegov „povijeni stas“ liči nebeskom svodu, a njegov luk poredi i sa srebrnim polumjesecom, dok u jednoj pjesmi, pak, kaže: „Most je rijeku uzeo u zagrljaj poput žarkog ašika“. Putopisac Evlija Čelebija daje opis koji će Andrić iskoristiti za svoje opise lukova ćuprije na Drini: „Okrugao kao luk iz kog je tek izletjela strijela pa tako stao“. To me podsjeća na jednu zgodu iz djetinjstva, kada je moja majka prvi put sa svojim školskim kolektivom vidjela višegradsku ćupriju kazala je, pomalo razočarano: „Lijep je most, ali nije, vala, brate ni blizu kako ga je Andrić opisivao.“ I doista, ćuprija na Drini u osmanskom periodu, kako je Andrić prikazuje u svom romanu i mene mnogo više podsjeća na jedan drugi veličanstveni most koji sam vidio prije dvadesetak godina, čuveni most Hadžu u Isfahanu.
O mostu kao mjestu susretanja (i mimoilaženja) Istoka i Zapada u Andrićevom djelu napisani su čitavi tomovi, no još je divanski pjesnik Medžazija Sanija, Bajezidagićev učenik, Stari most koji spaja istočnu i zapadnu obalu Neretve nazvao „kompasom svijeta“, poredeći njegov luk i sa „svodom vasione“. Za njega je prelaz preko ovog mosta hod kroz dunjalučki život ka onom svijetu, metafora u kojoj ima i izvanredne preciznosti, s obzirom na kamene stepenike koji se do vrha mosta uspinju, a zatim lagano spuštaju do kapije na drugoj obali. Gotovo kao prelaz preko Sirat-ćuprije. I u govoru današnjeg, podijeljenog Mostara, često se za drugi dio grada može čuti izraz „s one strane“, u čemu kao da je ironično sačuvano sjećanje na Medžazijinu „onostranost“ druge obale ili pak na mističku simboliku istoka i zapada kod Suhravardija te drugih hrišćanskih i staroegipatskih ezoterika. Inače, samo ime ovog pjesnika, Medžazija, moglo bi se prevesti kao Metaforik. Jedan od najmaštovitijih opisa mosta dao je svakako Austrijanac Robert Mihel, koga on podsjeća na „divovskog galeba koji se okamenio u letu, u trenutku kad je vrhovima svojih divovskih krila dodirnuo stjenovite obale Neretve“. Kladim se da je Šantiću ili Humi moglo ispasti pero iz ruke nakon ove rečenice. Ima mostova koje su poredili sa zaleđenim skokom gazele. Marko Vešović, majstor čudesno preciznih poređenja, uporedio je Stari most sa trupom uspravljenog hrta. No nije li Mak Dizdar u posljednjem stihu svoje „Modre rijeke“ zapravo aludirao na Bajezidagićev stih o Starom mostu: „Ostavit ćemo ćupriju, a mi ćemo prijeći“? Zuko Džumhur je Dizdarov stih očigledno razumio na taj način, budući da u svom poznatom tekstu o Mostaru Neretvu uporno naziva „modrom rijekom“, iako je njena boja smaragdnozelena. Dostupne biografije ne navode da je Džumhur bio daltonista, a kao iskusan pisac svakako je morao znati razliku između plave i zelene. Možda tek u večernjim satima, pod svjetlima lampi, Neretva pod mostom dobije i neku nijansu modre. Pa ako većina poznavalaca kaže da je ime Neretva keltskog ili ilirskog porijekla, Zuko može izjaviti da je on sam tako zove po Nereidama iz grčke mitologije, ali svakako neće tvrditi da se ona zove Morača. U Dizdarovoj pjesmi rijeka je granica između ovog i onog svijeta, zemlje i Hada, mitski Stiks ili Leta („valja nama preko rijeke“). Bajezidagićev uzdah pored ovog sadrži i drugo značenje, koje upućuje na uzdržljivo okretanje od zavodljivog zova ovozemnih ljepota; u oba slučaja na umu se ima uzvišeni duhovni cilj kao praodredište, slično kao u završnim stihovima pjesme Roberta Frosta „Zastadoh kraj šume u snježno veče“. Skender Kulenović u svom poznatom sonetu „Tarih za Stari most u Mostaru“ kazuje nam ponešto o neuhvatljivosti njegove čudesne ljepote, koja izmiče pogledu i oruđu umjetnika. U posljednjoj tercini podsjeća na legendu o tome kako se mimar Hajrudin nije usudio da pogleda svoje remek-djelo nakon što su sa njega skinute skele. Malo je vjerovatno da se Hajrudin zaista bojao da će most pasti u rijeku, ta ipak je on bio učenik čuvenog mimara Sinana koji je morao biti upućen u tajne vizantijskih neimara koji su gradili veleljepnu kupolu Aja Sofije. Hajrudinovu tremu i nelagodu možemo razumjeti i na druge načine, s obzirom da je Stari most bio neka vrsta njegovog diplomskog ili magistarskog rada, prijemni ispit za mentorat kodže Sinana. Danas znamo za mnoge slavne glumce i režisere koji nikada ne gledaju svoje filmove na premijerama, kao i za čuvene umjetnike koji iz principa nikada ne čitaju kritike o svojim djelima. Alen Finkelkraut navodi jednu staru talmudsku predaju u kojoj majstor, zanatlija, svaku pohvalu svom izvrsnom radu odbija kao klevetu. Jer pohvala sa sobom uvijek priziva i prigovor i pokudu, kao što se i kod nas u narodu kaže: „Nit me hvali, nit me kudi“. Da je neko, kojim slučajem, mimaru Hajrudinu prigovorio da mu most, iako, istina lijep, zbog svog lučnog oblika i nije baš svsishodan, budući da bi ljudi i konji lakše preko njega prelazili da je ravan, graditelj bi to bez sumnje doživio kao smrtnu uvredu. Značilo bi to potpuno nerazumijevanje njegove umjetničke vizije. Upravo kako zamišlja i Skender u svom sonetu, mimar se u jednom trenutku mogao i sam uplašiti od svoje smjele zamisli. Jer, zašto bi, recimo, neki hamal koji je krenuo da donese dvije desetke s lukom za Karađoz-bega i njegovu hanumu svaki prelazak preko mosta doživljavao kao uzbudljivi i vrtoglavi simbolički obred, kao da prelazi nad ponorom preko nebeskog svoda?
Gledan odozdo, sa kamenite obale uz Neretvu, most zbilja podsjeća na veličanstvenu trijumfalnu kapiju podignutu iznad te mitske rijeke koja razdvaja ovaj i onaj svijet. Poput onih „Vrata vječnosti“ koja su oslikana na svodu barokne njemačke katedrale, ispod kojih stoji natpis na latinskom: „Vremena više biti neće“. Kada sam, nekada davno, prvi put pročitao taj stih iz Jovanovog Otkrovenja, mislio sam da se tu radi o blizini Sudnjeg dana. Međutim, prema većini tumača, riječ je zapravo o opisu raja, gdje više neće biti vremena kakvo smo na zemlji iskusili, nego će svi živjeti u vječnosti. Narav te vječnosti donekle pojašnjavaju stihovi koji slijede, iz istog poglavlja, o carstvu u kojem „smrt neće imati vlast“. Riječi koje je pjesnik Dilen Tomas tako efektno upotrijebio kao refren u svojoj čuvenoj pjesmi. No trijumf ne osjeća samo onaj koji stoji ispod slavoluka, nego i onaj što se naginje sa ograde na njegovom vrhu koji podsjeća na špic krova antičkog hrama, poput planinara kome se „zanebesa“ kada gleda sa netom osvojenog planinskog vrhunca. Uzdignutošću kamenog luka Hajrudin je samo vrtoglavo naglasio impozantnu visinu ovog mosta; kao da je izrazito visoku ljepoticu, supermodel, podigao na štikle od dvadeset centimetara. A još se Evlija Čelebija kleo da on, koji je prešao i vidio šesnaest carevina, tako visok most nije vidio.
Govoreći o ljepoti kao predmetu svakog umjetničkog djela, Ezra Paund u jednom svom eseju kao vrhunske primjere iz svjetske kulturne baštine uzima Tadž Mahal i skulpturu Nike Samotračke. Ono što na fotografijama Tadž Mahala već na prvi pogled oduzima dah jeste savršena simetrija. Istraživači su tek u novije vrijeme u nizu ispitivanja pouzdano utvrdili ono što je grčkim vajarima u antičko doba i renesansnim slikarima bilo itekako dobro poznato, da ljudska lica za koja će se većina ispitanika složiti da su izuzetno lijepa imaju jednu zajedničku karakteristiku, da su savršeno simetrična ili da im je simetrija blizu savršene. Simetrija Starog mosta jedinstvena je i po tome što ističe i oneobičava simetričnost dviju obala, skupa sa kapijama, kamenim zidinama i kulama uraslim u stijene. Kula Tara sa šesterokutnim kaštelom i kamenim kruništem djeluje gotovo kao izdužena večernja sjena kule Halebije na desnoj obali. Dakako, i kada je riječ o ljudskim licima, savršena simetrija katkada može učiniti da nam se neka od njih čine odveć „lutkastim“ i artificijelnim, dok im jedan neznatan, harmonični „nabor“ u simetriji može dati pečat unikatnosti i tajanstva. I kao što Nika sa Samotrake stvara imaginarni prostor oko sebe, sa vjetrom na kojem vijori njena haljina dok je zapljuskuju talasi mora za vrijeme velike bure (u trenutku kada se bori da održi stabilnost na pramcu broda), mostarska ćuprija kao da stvarni prostor obala sa njihovim prirodnim okolišem preobražava u imaginarni. Prsten polukružnog luka, zbog optičke iluzije koju izazivaju desno i lijevo krilo kamene ograde, koja naliježu na njega poput pravilnih simetričnih krakova koji su paralelni tangentama, pri vrhu katkad izgleda kao luk u kojem se sijeku dvije polukružnice, tako da svaka od njih u zamišljenom produžetku blisko obgrljuje onu vidljivu. O metafizičkoj mnogoznačnosti simetrije u različitim duhovnim, ezoterijskim i religijskim tradicijama mogla bi se napisati čitava knjiga, pogotovu ako se ima u vidu i njeno značenje u matematici i fizici. Muzika je, kao i pjesnički jezik sa simetrijom u rimama, stopama, asonancama i figurama ponavljanja, „arhitektura u vremenu“. Njene harmonije, kontrapunkti i ritmovi počivaju na ljepoti matematičkog sklada, kako je primijetio još Pitagora. Kada se jedan odsječak melodije ponovi u višoj oktavi neznatno izmijenjen, za jedan ili dva tona, kod slušaoca to izaziva očekivanje da će u nastavku melodije narušena simetrija biti ponovo uspostavljena. A ona se konačno uspostavlja tek u duhu slušaoca, recipijenta, kao precizan izraz određene emocije koja u sebi zbraja sve viškove i manjkove, pozive i odazive, susrete i mimoilaženja, spajanja i razdvajanja te njihove nevidljive simetrije. Tuga koju čovjek može spontano osjetiti, dok se prisjeća nekog davno minulog događaja iz mladosti često zna biti bezoblična ili tupa, dok je tuga koju čovjek „registruje“ dok sluša Šopenov Preludijum u e-molu precizno iznijansirana, određena i kristalno jasna. Ona je tačan izraz jednog emotivnog stanja, u kojem paralelni svemiri onog što je bilo i što je moglo biti vagaju jedan drugi. Najveće čudo je, ipak, da je Šopen do te precizne formule došao intuitivno, bez ikakvih matematičkih proračuna, ako uzmemo u obzir da su i tonovi, metaforički kazano, poredani kao žice na harfi, tako da je svaka naredna žica za jedan podiok, „broj“, viša od prethodne. Mnogi istraživači u psihologiji su na brojnim primjerima pokazali da i obično, svakodnevno ljudsko mišljenje, čak i prilikom donošenja najbanalnijih odluka, slijedi dijalektičke šeme i obrasce; nekada je to onaj kruto simetrični hegelijanski „trokorak“, a nekada je struktura suptilnija, stepenastije ulančana i složena. Muzika potvrđuje da nije samo spoljašnji svijet taj koji je ispisan jezikom matematike, kako je tvrdio Galilej, već i svijet emocija, koje su katkada samo neartikulisane i potisnute misli koje obračunavaju „opšte stanje stvari“; ljepota se tu otkriva u matematičkoj eleganciji: u raznolikim ritmovima prepoznajemo simetriju poziva i odaziva, simetriju tasova terazije, desne i lijeve strane jednačine, komora srca, magnetnih i električnih polova, udisaja i izdisaja, otkucaja srca. U mističkim tradicijama poznata izreka „kako gore tako i dolje“ označava preslikavanje makrokosmosa u mikrokosmos, simetriju koja je fraktalna. Za ruskog pjesnika Andreja Belog postoji zvučni „treći svijet“ koji upravo poput mosta spaja unutarnji svijet „bez riječi“ i nemušti spoljašnji svijet, dajući obama smisao. Kosmolozi, pak, govore o „slomu simetrije“ koji je prethodio stvaranju materije nakon Velikog praska. Revnosni muslimani u svakodnevnom praktičnom životu pridaju mnogo pažnje suprotnosti desnog i lijevog, pa strogo paze na tradiciju da preko praga treba zakoračiti desnom nogom, da prvo treba obuti desnu cipelu, da treba jesti i piti samo desnom rukom itd. U Bibliji će mesija, Sin čovječiji na Sudnjem danu sjediti zdesna Bogu. Kur’an to nadopunjuje riječima da će svi izabranici i pravednici koji su zaslužili raj bez polaganja računa sjediti s desne strane od Boga, dok će grešnici zauzeti mjesto slijeva. Kaže se i da će ući u raj onaj kome knjiga njegovih djela bude predata u desnu ruku. Očigledno je da su grešnici oni koji su lijevu, pogrešnu stranu uzeli za ispravnu, odnosno desnu. Lijeva ruka je tu da služi desnoj, ali nije ona koja vodi. U odrazu u ogledalu desna strana je lijeva a lijeva desna – kao da je prednja strana okrenuta pozadi, ka sjeni, odnosno tami, umjesto ka svjetlosti. Arapi, ne bez ponosa, ističu da pišu zdesna nalijevo, ali nisam čuo da se služe satovima kod kojih se kazaljke kreću u suprotnom smjeru od naših, koji prate kružno putovanje sjenke. U tom svjetlu razumijem i riječi koje Bog u Izlasku upućuje Mojsiju, da Njega na ovom svijetu možemo vidjeti samo „sleđa“. Gravitacija, koja ovdje čini da sve stvari teku s višeg na niže, kao voda, u skladu s drugim zakonom termodinamike, pri stvaranju zvijezda pokazala je da može i umije i obrnuto.
Prije desetak godina predstavljali smo u Mostaru časopis „Izraz“ u svečanoj sali hotela Bristol. Nakon promocije šetao sam Kujundžilukom sa profesorom Edinom Pobrićem, kada su se začuli ezani sa obližnjih minareta. Prisjetio sam se da je Stari most dugo služio kao munara obližnjem mesdžidu u kojem su klanjali čuvari tvrđave; na mostu je bio kamen ezantaš, sa kog je mujezin pet puta u toku dana pozivao na molitvu. Ponekad mi, kada čujem tekbir, iskrsne sjećanje iz djetinjstva koje nastojim odagnati, iz mejtefskih dana, na jednog školskog druga koji je na uzvik „Allahu ekber“ šeretski šapatom odgovarao: „Glavu u leđen!“ Sad mi se čini da u toj neumjesnoj dosjetci zapravo nema ničeg uvredljivog niti blasfemičnog. Islam znači pokornost, a čin kojim vjernik, u položaju fetusa, spušta glavu na sedždu u namazu vrhunska je gesta pokornosti, jer podsjeća na osuđenika na smrt koji ponizno pred dželatom spušta glavu na panj. Kako kaže Tomas Eliot, „jedina mudrost koju možeš spoznati je mudrost poniznosti – poniznost je beskonačna“. Samo duša ponizna pred Svevišnjim može u sebi osloboditi dovoljno prostora da se sveti duh (u Korkutovom prijevodu Džibril) nastani u njoj. Edin je u razgovoru, dok smo se probijali kroz gužvu turista, insistirao da mu kao vjernik odgovorim na pitanje teodiceje, staro pitanje Ivana Karamazova o „dječijoj suzi“, odnosno da li je svemilosni i svemoćni Bog posjetio Aušvic i Staljinove logore. Moj odgovor ga, nažalost, nije zadovoljio i ne mogu da prežalim što sam se tada izgubio u opširnoj egzegezi pojedinih rečenica iz svetih knjiga i predaja. Više sam bio usredsređen na to da objasnim da vjerovati u Boga, u „bitak po sebi“ ili Apsolut, nije isto što i vjerovati u ovu ili onu interpretaciju Objave, u vjerske autoritete ili religijsku tradiciju. Na tako krupno pitanje trebalo je odgovoriti sažeto i precizno, bez preopširnih fusnota, kao što je Kalvin, svojevremeno, na pitanje koji je glavni cilj ljudskog života lapidarno odgovorio: „Upoznati Boga“. Čuveni kudsi hadis o „skrivenoj riznici“ potvrđuje ove Kalvinove riječi. Spoznaja Boga dakako podrazumijeva spoznaju dobra i zla, čije smo sjeme, prema predanju, već svojim rođenjem donijeli na ovaj svijet. A ona je moguća samo u ovom i ovakvom „carstvu smrti“. Adem je, prema Kur’anu, pozvan da bude halifa, Božiji zastupnik na Zemlji, pa je po njemu i svaki čovjek pozvan da bude pastir i mesija, onaj koji će steći vječni život i sjediti zdesna Bogu. A to što je svijet pun zla i nepravde znači da Ademov rod još nije dosegao onaj stupanj spoznaje koji se od njega očekuje. Božije objave u svetim knjigama, kao i u svemu stvorenome još niko nije razumio u potpunosti kako treba. Prema Hegelu, sama povijest svijeta je ujedno i posljednji Božiji sud. Ona to djelimično svakako i jeste, biblijska predanja o vavilonskom ropstvu svjedoče o nekoj vrsti „kolektivne karme“, odnosno karme vladara koja se prenosi na podanike te jedan naraštaj ispašta i zbog grijeha svojih očeva, ali mnogo više zbog zuluma njihovih vođa i vlastodržaca. Tu se katkada upliće i Božija promisao, jer Bog u nekim slučajevima interveniše u skladu sa svojim namjerama, kao što je to alegorijski predočeno u kur’anskom kazivanju o putovanju Muse i Hidra. Prema tekstu jevanđelja, kada su Isusa upitali da li je onaj slijepac od rođenja slijep zato što je to kazna za grijehe njegovih roditelja, odgovorio je da nije, nego zato „da bi Bog pokazao svoja djela“. Poslanik Muhammed njegove riječi nadopunjava i pojašnjava riječima da je Bog dao invalide da bismo, kada ih vidimo, bili zahvalni na blagodatima zdravlja kojima smo darovani. Ostaje nada da će možda neki budući halifa i mesija upirati prstom na Hitlera, Staljina, Hirošimu, teror jakobinaca ili genocide kolonijalnih izrabljivača diljem svijeta samo zato da bi na primjerima pokazao kako ne treba. Razumijem da je mnogima nedostatno objašnjenje da Bog stavlja na kušnju njihovu vjeru da bi se kroz patnju i muke naučili dobru i stekli vječni život s one strane groba, jer ovaj svijet, po tome kako je sazdan, na svakom koraku daje nagovještaje da to ne može biti sve, da smo ovdje i zbog nečeg drugog. O tome drugom znali su i misti i učenici u Delfima i Eleuzini, a znali su i starozavjetni proroci. Sklonost zlu naša je urođena sklonost ka rajskom zabranjenom drvetu, ka dosezanju božanskih atributa svemoći, sveznanja, vlasti i besmrtnosti. Pa čak i to što životinje žderu jedna drugu i što čak i biljke, pa i elementarne čestice pokazuju znake okrutne sebičnosti dio je njihove „intuitivne“ težnje ka božanskim odličjima, ka tome da se vrate svome Izvoru. Čovjek će do tih odličja i doći, ali samo ako se istrajno bude držao „uputstava za upotrebu“ koja su mu naznačena u svetim knjigama. Objave su, prema tumačenju i Spinoze i njemačkih prosvjetitelja, uvijek bile prilagođene intelektualnom nivou i senzibilitetu primaoca, poslanika, na način kao što roditelj neukom djetetu na složena naučna pitanja daje slikovite i pojednostavljene odgovore. U Kur’anu se kaže da je Bog samom sebi propisao milost, što znači da je kao Svemoćni samog sebe ograničio. U jednom hadisu se čak prenosi da Bog „neprekidno posti“. Odlučio je, dakle, da neće biti zao niti nepravičan, jer to, dakako, ne bi ni priličilo uzvišenosti Njegovog bića. Od onog što je ostalo izvan te granice stvorio je ovaj svijet i čovjeka, po slici te svoje „prvobitne prirode“, koja je ujedno i vječna. Ako bi danas neko detaljno istražio i izanalizirao sva predskazanja starozavjetnih proroka, uzevši ih ozbiljno, kao istinu Božije objave, neminovno bi došao do zaključka da su neka od njih zapravo bila uslovna, odnosno da se njima kaže: „Budete li radili tako i tako, dogodiće vam se to i to“. Iz sva četiri jevanđelja Novog zavjeta bjelodano je da Isus radikalno drugačije sagledava svoju misiju nakon smaknuća Jahje, Jovana Krstitelja. Prvi mesih, pomazanik Izrailjaca Talut, odnosno Saul, i prema Bibliji i prema Kur’anu tragično je omanuo u svojoj misiji. Sloboda i odgovornost su i tada, razumije se, bile na djelu. Trebalo je da profesoru Pobriću tada, dok smo stajali kraj Starog mosta, odgovorim na ovaj način, mada, iskreno, sumnjam da bi mi se zbog toga pridružio u džamiji.
No možda je Božija promisao nadahnula mimara Hajrudina da sagradi ovu ćupriju između ostalog i zato da bi zapadnjaci, upravo ovdje, u Mostaru, Balkan doživljavali kao svoj evropski balkon, i da bih ja, baš u ovoj bašti danas prepravljao svoja sjećanja, dok se dvoumim da li da nakon produžene kafe naručim i limunadu ne bih li ubrizgao u vene malo „limuniteta“. Teško je zamisliti da je voda nekada tekla i ispod i iznad mosta, u vrijeme kada je Ibrahim efendija, raznamedžija sultana Mehmeda IV, preko mosta proveo vodu iz rijeke Radobolje koja se u Neretvu ulijeva neposredno ispod njega i doveo je u čaršiju i pazar na lijevoj obali, a onda je razveo po hamamima, džamijama i medresama. Most je tada bio živa slika onih „gornjih i donjih voda“ sa početka stvaranja. Evlija Čelebija svjedoči da su i u stara vremena dječaci skakali s mosta za novčane nagrade, zabavljajući tako begovsku svitu koja ih je gledala sa obližnjeg čardaka. Kada sam prvi put kao dječak osamdesetih godina vidio Stari most, najviše me je iznenadilo to što je bio potpuno isti kao na televiziji. U to vrijeme bio je raširen mit da televizijska kamera svakom čovjeku dodaje sedam kilograma, pa na televizorima svi izgledaju deblji i krupniji nego što su u stvarnosti. U to sam se i sam uvjerio kada sam prvi put vidio pjevačicu Nedu Ukraden, možda sam tada išao u peti razred osnovne škole. Poslije njenog koncerta strpljivo sam čekao ispred stražnjeg ulaza u Dom kulture „Oslobođenje“ kako bih dobio njen autogram. Iznenadilo me je da nije bila visočija od mene, tada je još nosila dugu kosu koja joj je padala niz leđa. Nisam mogao ni zamisliti da je u prirodi tako sitna. Bila je okružena nekim starijim muškarcima koji su mi išli na živce, mogao sam čuti kako joj predlažu da odu negdje na piće. Odlučio sam da je sa diskretne udaljenosti pratim do hotela u kojem je smještena. Valjda sam očekivao da će me na kraju pozvati u svoju sobu da mi otpjeva neku novu pjesmu sa ploče koja je tek bila u pripremi, kako bi čula mišljenje svog odanog fana. Računao sam da u holu ispred recepcije mogu čuti kada recepcioner bude izgovorio broj njene sobe. Dobro sam poznavao unutrašnjost hotela, jer smo tu kao djeca ponekad dolazili da se krišom provozamo liftom kako bi upoznali i to čudo tehnike. Već sam zamišljao kako u hotelskoj sobi sjedim pored nje na krevetu i izgovaram komplimente koji će je ostaviti bez daha. Ali da se vratim na ćupriju: uvjerio sam se tada da je to zaista pravi most preko kojeg ljudi normalno prelaze, a ne neka prigodna scenografija za skakaonicu čija smo takmičenja svake godine pratili sa jednakim žarom i znatiželjom kao i finale Kupa maršala Tita. Bio sam na radnoj akciji u Mostaru i sjećam se da su nas tada vodili da gledamo skokove s mosta. U Bosni uvijek postoji dilema burek ili ćevapi, a u bašti jednog mostarskog restorana su za vrijedne akcijaše servirali burek kao predjelo, a ćevape kao glavno jelo. Ne pamtim da sam se ikada toliko najeo kao na tom ručku. Tek nedavno sam zaključio da je to mogla biti samo bašta današnje aščinice Saraj. Prije petnaest godina, dok sam honorarno radio za jednu agenciju koja je pronalazila i okupljala statiste i glumce za snimanje reklama, televizijskih serija i filmova, učestvovao sam u snimanju scena za jednu tursku seriju upravo na Starom mostu. Ako se dobro sjećam, priča u seriji prati mladića iz Anadolije porijeklom iz Mostara koji se vraća u grad svojih predaka i tu upoznaje svoju ljubav, nakon mnogih peripetija oni se vjenčaju, a u docnijim epizodama se svađaju i razilaze, valjda zbog preljube, te na kraju ostavljeni čovjek u očaju izvrši samoubistvo skokom sa Starog mosta. Režiser je zamislio da njihova svadbena povorka prođe upravo preko Starog mosta, kako bi i kasnije samoubistvo dobilo na simbolici. Osim toga, i samo vjenčanje kao obred ulaska u novi život neka je vrsta prelaska sa jedne na drugu obalu, kao što, recimo, i u islamskim sanovnicima stoji da san o ženidbi sa nepoznatom ženom koju čovjek ne vidi znači smrt. Činilo mi se tada da u toj odveć eksplicitnoj simbolici ima nečeg kičastog i pretjeranog, mada zaista nikada nisam bio u prilici da pogledam seriju, niti se sjećam njenog naslova. Elem, tog prijepodneva Stari most je bio zatvoren za prolaznike i pržili smo se na mostarskom suncu, u toku jednog sata barem desetak puta smo ponovili tu scenu prolaska razdraganih svatova preko mosta. Naravno, bio sam i ja među svatovima nesretnog mladoženje koji je „dobio na ćupriji, a izgubio na mostu“. Režiser je, međutim, naprasno odlučio da je zbog svjetlosti bolje da tu scenu snimimo u kasnim popodnevnim satima i morali smo čekati. Statisti koje smo skupili od poznanika sa raznih strana su negodovali što nisu na vrijeme dobili marendu i sokove, tražili su da im unaprijed isplatimo honorare i zbog sve te nervoze nisam stigao ni vidjeti kako su snimljene scene sa glavnim glumcima. Pitao sam se zašto režiser nije promislio o tome da bi samoubistvo skokom sa Starog mosta Mostarci protumačili kao da je čovjek zapravo htio da „izvede lastu“, ali se pokazao kao nevješt skakač. Možda bi on odmahnuo rukom, jer serija nije bila ni pravljena za Mostarce nego za publiku u Turskoj.
Kada su Rimljani uzorali Kartagu, učinili su to i zato da ne bi među ljudima ostao spomen da je na Mediteranu bila kultura i civilizacija naprednija i nadmoćnija od njihove. Obično se uzima da je to prvi primjer kulturocida u zabilježenoj historiji. Aleksandar je, prema legendi, spalio Persepolis više vođen nekakvim božanskim zanosom i ludilom, u pijanom stanju, opčinjen igrom plesačice Taide. Je li neki rušilački čin kulturocid ili nije odlučuju i motivi počinioca, o kojima možemo samo nagađati. Herostrat je spalio Artemidin hram samo zato da bi bio ozloglašen, čuven po nečem nečuvenom, da bi njegovo ime ostalo u historiji. Onaj posjetilac muzeja što je kiselinom oštetio Mona Lizu možda je bio vođen sličnim pobudama. Od rušenja Starog mosta prošle su skoro tri decenije. Na slikama koje su obišle svijet onaj Apolinerov „most od ruku“ pretvorio se u jadne patrljke osakaćenih obala. To se odavno više ne vidi, osim što u njegovom odrazu u Neretvi katkada zatreperi sablasna sjena porušenog luka. Čovjek može opipati kamen nove stare ćuprije, kao što je učenik Toma opipavao rupe od čavla na tijelu uskrslog Isusa.
