Pronađen je Rohatinski kao novi »odabrani« koji bi kao Sv. Juraj trebao probosti zmaja krize i spasiti Hrvatsku
Željko Rohatinski zaslužuje svaku pohvalu jer je odlučio odoljeti sirenskom zovu politike i ne prihvatiti primamljive ponude da, po završetku mandata guvernera Hrvatske narodne banke, bude barjaktar »drukčije Hrvatske«.
Premda, sugeriraju istraživanja javnog mnijenja, njegova popularnost posljednjih mjeseci rapidno raste da bi prema aktualnoj HTV-ovoj anketi čak 33,7 posto građana upravo njega vidjelo kao »spasitelja« zemlje , Rohatinski izabire vlastiti put.
To je njegovo neotuđivo ljudsko (liberalno) pravo koje nitko ne može nazvati sebičnošću ili dovesti u pitanje radi tobožnjih »viših«, a najčešće maglovitih, nacionalnih interesa.
No, kada u nastavku obrazlaganja razloga zbog čega politiku prepušta onima koji imaju takve ambicije tvrdi da rastuće uvjerenje da pojedinac može zemlju izvući iz krize predstavlja jasnu poruku političkim strankama i institucijama države, sugerirajući tako nemoć pojedinca i nezadovoljstvo puka sa sustavom, upada u grešku.
Nisu se naime građani sada okrenuli pojedincima kao spasiteljima jer su naprasno razočarani strankama i institucijama, nego je upravo dugogodišnja, da ne kažemo stoljetna, narodna nekritička fiksiranost u pojedince-spasitelje umjesto u pojedince odgovorne građane i dovela do pervertiranosti političkih stranaka odnosno nefunkcioniranja institucija.
Dovoljno se prisjetiti Franje Tuđmana i Ive Sanadera , njihove karizme i paralelne propasti ne samo hrvatskog gospodarstva nego i svih ostalih vrijednosti. Njihovo shvaćanje politike i demokracije, podržavano od puka, samo je razbuktalo korupciju i njene najbliže srodnike nepotizam i klijentelizam, postupno pretvarajući Hrvatsku u zemlju beznađa.
Kada je dakle u trenucima krize smeće u ogromnim količinama isplivalo na površinu a institucije pokazale svoju trulost, pobačaj Jadranke Kosor da, koliko god se trudila, ispuni očekivanja »novog vođe« te nevoljkost Zorana Milanovića da poziciju gradi na vlastitom liku i djelu urodili su potragom dobrog dijela građana za novim »karizmatikom«.
Pronađen je Rohatinski kao novi »odabrani« koji bi kao Sv. Juraj trebao probosti zmaja krize i spasiti Hrvatsku.
On to odbija biti, svjestan zamke u koju bi upao jer nema tog mesije koji bi sam dugoročno nešto uspio napraviti, ali je na krivom tragu kada posredno, tražeći da preispitaju razloge uzdizanja pojedinaca-spasitelja, svu krivicu za hrvatsku golu istinu svaljuje na političare, stranke i institucije.
Bez svesrdne podrške većeg dijela puka, koji se ne ponaša kao samosvjesno građanstvo čak ni na izborima, i njegovog permanentnog toleriranja njihovog nedemokratskog, korupcijskog i privatno-interesnog ponašanja, ni stranke ni institucije ne bi bile kakve su sada.
Tragati za »prečicom«, za liderima »bez straha i mane«, uvijek je lakše nego preuzeti i dio vlastite, građanske, odgovornosti za sudjelovanje u političkom životu , pa tako i u funkcioniranju vlasti.
Jer, nema demokracije i dobrih institucija bez građana privrženih demokraciji, pojedinaca odgovornih kada biraju i kada se njih bira. Onih koji će stranke i političare svakodnevno držati na uzdi tražeći od njih da se posvete javnom interesu umjesto populizmu i manipulaciji koji se, kad-tad, razotkriju kao sebični interesi oligarhije i fingiranje demokracije na uštrb interesa većine.
