Poliamorija u kapitalizmu – izlaz iz monogamne dosade, ali za koga? (ILUSTRACIJA: Ivica Družak/FINALIZACIJA)
Monogamija je monotona, ljubav treba biti slobodna, seks može biti uzbudljiviji: priča nije nova, ali tek se sada, izgleda, pretvara u pravi pop-kulturni trend. Samo u posljednjih nekoliko mjeseci opširne priloge o poliamoriji objavili su New Yorker i New York Times. New York Magazine temu najavljuje na naslovnici slikom četiri male zagrljene mace s potpisom starog provokatora Maurizija Cattelana. S ove strane Atlantika, naslovnica Spiegela poručuje da dolazi era “novog ljubavnog života”, Guardian izbacuje serije tekstova… O parovima koji otvaraju svoje veze još ranije su progovorile serije poput “Easy” (2016. – 2019.), “Wanderlust” (2018.) i “Trigonometry” (2020.), a pamtimo i scenu iz prve sezone “Successiona” (2018. – 2023.): Shiv Roy odmah nakon vjenčanja obavještava zbunjenog supruga Toma da je sekskluzivnost ne zanima.
Nedavno smo dobili, nije trebalo sumnjati, i odgovarajući reality: u Peacockovom “Couple to Throuple” četiri para se pretvaraju u trojke, s više ili manje uspjeha. Američka dejting aplikacija Plura uvela je posebnu kategoriju za sve koje traže “otvorene veze, poliamoriju i ne-monogamiju”. Ispovijest bruklinske supruge i uzorne majke dvoje djece Molly Roden Winter “More: A Memoir of Open Marriage”, priča o tome kako su muž i ona prošli put od napaljujućih seksualnih eskapada do ozbiljnih paralelnih ljubavnih veza, izišla je početkom godine i brzo postala hit. I Cassie Werber je supruga i majka, ali živi u Londonu, a svoje avanture opisuje u nedavno objavljenoj knjizi “Open Season”: mediji su, jasno, fascinirani. Čisto književno gledano, ako koga zanima, ima i ambicioznijih pokušaja: prošlogodišnji “Couplets” Maggie Millner govori o djevojci koja ostavlja dečka kako bi ušla u vezu s djevojkom koja već ima drugu (prvu?) partnericu, a napisan je uglavnom u stihovima. I tako dalje, i tako dalje, sve dalje od dosadnih ljubavnih konvencija: izlaze priručnici, snimaju se podcasti, terapeuti masovno dijele savjete. A osnovna poruka uglavnom je ista: monogamija je monotona, ljubav treba biti slobodna, seks može biti uzbudljiviji.
Nema skice ni nacrta za razigranu geometriju ljubavi i užitka, podijeljene pažnje i umnoženih orgazama. Osim osnovnog pravila: svi koji su unutra znaju što se događa i pristaju na to
I stvar, evo, pali. U najmanje dva značenja te riječi. Uostalom, provjerite sami: pokrenite, ako već niste, raspravu na zadanu temu u krugu poznanika i prijateljica, pa nam javite kako su ljudi reagirali i da li ste primijetili ijednu osobu kojoj nisu zaiskrile oči. A dok se vi međusobno napaljujete, mi ćemo – šta da radimo, takav je posao – odraditi obavezne osnove. Prvo terminologija: pop-kultura i medijski prilozi ovih dana govore uglavnom o poliamoriji, mada najčešće misle na sve one prakse okupljene pod širokim kišobranom tzv. etične ne-monogamije. Na otvorene veze i brakove, usputne avanture i flingove, zajednički lov na popularne jednoroge i, hm, jednoroškinje, simetričnu ili asimetričnu seksualnu slobodu partnerica i partnera, svinganje, aseksualne kombinacije, povremene kemijski podmazane vikend-orgije, stabilne isprepletene ljubavne odnose… Pojmovi se u praksi miješaju i među njima nema općeprihvaćenih granica, a veselo se prelijeva i sama praksa. Za razliku od monogamnih odnosa, ovdje nema jasnih socijalnih normi ni utabanih staza pa svatko eksperimentira i traži ono što mu najviše paše.
Uvođenje treće osobe u postojeću vezu? Može. Sretna mnogočlana poly family? Zašto ne. Formula u kojoj je jedan odnos važniji, a ostali su sporedni? Funkcionira. Formula u kojoj su svi odnosi jednaki? Jednako uspješna. Partner želi čuti najsitnije prljave detalje o vašim avanturama? O da, o da. Ništa od toga ga ne zanima? Ne mora. Nema skice ni nacrta za razigranu geometriju ljubavi i užitka, podijeljene pažnje i umnoženih orgazama. Osim osnovnog pravila: svi koji su unutra znaju što se događa i pristaju na to. Odatle, naravno, i anglo-kovanica “etične ne-monogamije”: poanta je u zajedničkom odustajanju od potrošene romantične partiture za heteroseksualni duet i njene monogamne izvedbe. Usput, možda ste primijetili da se poliamorija – čisto jezično i sasvim pogrešno – definira naspram monogamije: pojam monoamorije ne koristi nitko, što valjda pokazuje koliko je ideja jedinstvene romantične ljubavi, barem u našem civilizacijskom prezentu, “prirodna” i samorazumljiva.
Knjiga koja do danas ostaje ključni naslov posvećen novoj ne-monogamiji
Toliko samorazumljiva, uostalom, da je i sam pojam poliamorije – za razliku od prakse – skovan relativno nedavno. Prva je pridjev “poliamorijski” tek 1990. godine upotrijebila Morning Glory Zell-Ravenheart, svećenica američke neopaganske Crkve svih svjetova, u članku zgodnog naslova “A Bouquet of Lovers”. Ako ćemo vjerovati Oxfordskom rječniku engleskog jezika, a zašto ne bismo, sama imenica “poliamorija” prvi put se pojavila kao naziv internetske Usenet grupe alt.polyamory dvije godine kasnije. Već 1997. izlazi knjiga Dossie Easton i Janet Hardy “The Ethical Slut”, koja do danas ostaje ključni naslov posvećen novoj ne-monogamiji, a napisana je negdje u zoni između društvenog aktivizma i sasvim praktičnih savjeta. To su, ako ćemo žanrovski, ujedno i dva glavna smjera kojima se javna rasprava o poliamoriji danas razvija: jedna linija nastavlja tradiciju slobodne šezdesetosmaške ljubavi i subverzivne kritike monogamne opresije, druga šara područjem self-helpa. Pa onda nije najjasnije ni o čemu točno govorimo kada govorimo o poliamoriji: o subkulturi, društvenom pokretu, životnom stilu, nečem četvrtom? Teorijski radovi ne pomažu suviše jer ih nema dovoljno, iako istraživanja potvrđuju da prakse ima: često se citira ono prema kojem je čak petina odraslih Amerikanaca barem jednom eksperimentirala s nekim oblikom ne-monogamije.
OK, Zapad, Amerika, HBO i Netflix, oxfordski rječnici i njujorški magazini: a kod nas? Što se tiče javnog diskursa, stvar je očekivano siromašnija. S jedne strane, tu su nešto suvisliji pristupi poput radionica – kao što je bila ona održana početkom maja u sklopu zagrebačkog VoxFeminae Festivala pod vodstvom sociologinje roda i seksualnosti Paule Brečak – ili pak novinarskih priloga objavljenih na rubnim, neprofitnim portalima prije nego što ih je aktualna kulturna politika upropastila. S druge strane, tu su klikabilni mainstream naslovi poput “Mogu li poliamorija i svingerske veze trajati?” ili “Ima četiri žene, a uskoro će dobiti i petu!” (guglajte, ne izmišljam). S treće strane, tu je sugestija jezičnih čistunaca da umjesto “poliamorije” koristimo tradicionalni hrvatski naziv “višeljublje” (nastavite guglati).
Priča o poliamoriji sve češće prestaje biti priča o rasturanju modela stabilne heteroseksualne veze ili braka, a postaje pričom o tome kako partneri, uz mnogo međusobnog poštovanja, pregovaranja i eksperimentiranja, svoju vezu popravljaju ili unapređuju
U međuvremenu, javno je najdalje iskoračila – a tko će drugi, to jest tko će druga – Mima Simić, koja svoje poliamorijsko iskustvo šera na društvenim mrežama, a u intervjuu Srđanu Sandiću za Jutarnji list prije dvije godine objašnjava da ne zagovara poliamoriju za sve, nego da je “poanta u propitivanju serviranih modela”. Ali i s one strane javne sfere, mimo medijskog autanja, kod nas – kad kažem “kod nas”, mislim uglavnom na centar Zagreba koji živi taj svoj posebni, izdvojeni, pseudohrvatsko-poluevropski život – nešto se definitivno događa.
Napokon, čitav ovaj pop-kulturni trend nije izronio niotkuda niti ga je ničim izazvan dizajnirao neki skriveni medijski mastermind, nego reagira na činjenicu da sve više ljudi i parova eksperimentira, pa ni mi ovdje nismo iznimka. E da, kad smo već spomenuli centar Zagreba: skoro sva svjetska istraživanja, nećete se iznenaditi, pokazuju da su novootkrivena poliamorija i ne-monogamija uglavnom igre obrazovanijih, ovako ili onako privilegiranih, srednjoklasnih (što god to danas u Hrvatskoj značilo) ili boljestojećih ljudi.
Što nas vodi – moje isprike ako ste od ovog teksta očekivali nešto više zabave – i do prvih trzaja ozbiljnije kritike poli-pop produkcije. Suvisliji komentari serija, filmova, memoara i romana već primjećuju kako slobodne veze, uz svo uzbuđenje i intenzitet koji donose, traže i mnogo više pravila, pregovaranja, povjeravanja, menadžeriranja dnevnog rasporeda i obaveza, preispitivanja emocija, redefiniranja prethodnih pravila i još kojekakvog angažmana nego što to traže dosadni, staromodni monogamni odnosi. A to znači da traže vrijeme i posvećenost koje, naprosto, ne može svatko sebi priuštiti. Pritom se neprestano vrte oko ideje širenja granica ljubavnih i seksualnih sloboda kao načina da se kroz nova, zabranjena iskustva oslobode mogućnosti vlastite ličnosti: da istražite što i tko sve možete biti, da saznate nešto o sebi, da otkrijete vlastite skrivene želje i kinkove.
“Couple to Throuple” – monogamija kao reality
U članku “Poliamorija, najnoviji hir vladajuće klase”, objavljenom u Atlanticu, interesantni teoretičar i esejist mlađe generacije Tyler Austin Harper zato zaključuje: “Ovu turbo-verziju kulture autentičnosti mogli bismo nazvati ‘terapijskim libertarijanizmom’: uvjerenjem da je usavršavanje sebe krajnji cilj života i da nikakva ograničenja ne bi trebala spriječiti osobni rast. Svi smo mi svoji vlastiti start-upovi. Svi moramo usvojiti mindset rasta ličnosti i deregulirati svoje želje. Svi moramo skoro neprestano procjenjivati vlastito ‘ispunjenje’, svojevrsni psihološki BDP. I kao i svaki BDP, naše ispunjenje mora uvijek rasti.”
U New Yorkeru, u tekstu “Kako je poliamorija postala toliko popularna?”, književna i kulturna kritičarka Jennifer Wilson sažetije plasira sličnu poantu: “Dobra ljubavna veza, onda kada si u njoj, izgleda kao nešto što može promijeniti svijet. Ali za promjenu svijeta potrebno je više od širenja ljubavi; treba širiti materijalno bogatstvo.” Pritom uočava i neočekivano konzervativna skretanja novog trenda. U redu, činjenica je da priču o poliamoriji danas uglavnom pričaju ženski glasovi. Skoknite nakratko na početak ovog teksta pa provjerite: Shiv Roy, Molly Roden Winter, Cassie Werber, Maggie Millner… Ali činjenica je i da priča o poliamoriji sve češće prestaje biti priča o rasturanju modela stabilne heteroseksualne veze ili braka, a postaje pričom o tome kako partneri, uz mnogo međusobnog poštovanja, pregovaranja i eksperimentiranja, svoju vezu popravljaju ili unapređuju. Ili, kao što Wilson govori, poliamorija u novom aranžmanu više nije “prijetnja buržoaskom braku, nego prije način da se sačuvaju i ta institucija i sve što ona bračnim partnerima osigurava”.
Pratimo li prve kritičke sumnje, čini se da smo se zatekli točno u onom trenutku u kojem poliamorija i ne-monogamija još uvijek izgledaju zabranjeno, primamljivo, opasno i seksi, a kapitalizam je to prepoznao i sada počinje raditi ono što kapitalizam radi svakoj subverziji: pripitomljava je i disciplinira, prilagođava boljestojećim mušterijama, pronalazi ciljne skupine za nove bestselere, skup(n)e terapije i savjete, streaming hitove i ostalu popratnu industriju. A opet, sve dok neke moje drugarice, drugovi i ja taj kapitalizam ne rasturimo – još smo u fazi grubih nacrta, molim za malo strpljenja – nema vam druge nego živjeti u sistemu takvom kakav jest i snalaziti se kako već umijete. Daleko smo od onih ranih godina Lenjinovog Sovjetskog Saveza kada su marksističke feministkinje propagirale nešto što će ostati poznato kao “teorija čaše vode”: zamisao slobodne utopijske komunističke ljubavi u kojoj će seks postati nešto tako jednostavno i obično kao što je gutljaj vode onda kada vas uhvati žeđ. Ova sadašnja, kapitalistički oblikovana poliamorija djeluje svakako, samo ne jednostavno. Ali drugu trenutno nemamo i šta da radimo: ako vam donosi više ljubavi i seksa, samo naprijed, odnosno sa strane, odnosno paralelno, odnosno kako već želite.
