Kostas je tek spoznavao kako ga je strah letjeti. JAT-ov DC 10 slijetao je na pariški aerodrom. Avion se treskao pri ateriranju na pistu Charles de Gaulle. Snažno je držao rukohvat sjedišta. Oči je držao čas širom otvorenima, čas je žmirkao njima: kao dijete koje gleda film strave čiji strah od napetih sekvenci povremeno pobijedi radoznalost od sljedećeg događaja na ekranu. Kroz okno avionskog prozora periodično je posmatrao zgrade, puteve i trgove koji su nestajali nestvarnom, propadajućom brzinom.
U redu sjedišta ispred njega žena je šapatom budila dijete koje je zaspalo. Jedan čovjek je mirno savijao dnevne novine, drugi je tupo i ukočeno gledao u jednu tačku očito obuzet mislima koje nisu imale veze sa trenutnim slijetanjem aviona.
Avion je rulao po pisti. Svako je mogao osjetiti moćno reagovanje hidraulike kočnica koje su zaustavljele tešku i brzu grdosiju s neba. Još prije već će letjelica zauzeti za nju određeno mjesto na pisti, putnici su ustajali i uzimali torbe iznad glava. Svi osim Kostasa. Morao je biti siguran da mu noge ne drhte, kako bi se digao na njih.
„Sad, i nikad više!“ – skoro da je vrisnuo misao koja mu je prostrujala glavom.
Ali, Kostas na nebu nije isti kao i Kostas na zemlji.
Ako je u Francusku došao u strahu od letenja, njegov boravak u Parizu trebao je proširiti strah i smrt među ljudima koji su se otrgli kontroli u okviru poslovanja zbog kojeg je došao kao unajmljenik.
Od Marseillea do Parisa protok robe kretao je normalno, po planu. Svako je bespogovorno obavljao svoju zadaću. Međutim, u posljednje vrijeme dio pariške veze postajao je problematičan. Pojedini ljudi koji su bili postavljeni kao poddistributeri prokrijumčarenog heroina, koji se iz Afganistana, preko Grčke i Južne Italije, kopnom i morem, tajno prevozio prema Azurnoj obali, pa dublje u kontinent, sebi su dali za pravo da, zarad veće dobiti, prilično čisti opijat miješaju sa određenom vrstom gipsa. A to se protivilo principima nepisanog kodeksa, kodeksa kojeg je trebalo striktno braniti. Ne zbog povećanog procenta smrtnosti narko konzumenata usred boli i krvi ovisničkog pakla, već samo zato što niko unutar uspostavljenog lanca proizvodnje i distribucije droge ne može imati nikakvo opravdanje za akcije koje vode dodatnom profitu bez kontrole i dozvole od strane Vrha.
Kostasa je na aerodromu dočekao neko od pouzdanih. Konverzacija je bila direktna i sažeta. Plan i rokovi bit će mu predočeni u hotelu.
Od aerodroma preko Le Bourget i La Cournevue Aubervilliers lijevo na La Plaine Stade de France do La Chapelle.
Kostas je prvi puta bio u Parizu, kao što je i prvi puta letio avionom. Zadatak zbog kojeg je angažovan, do sada je obavio na desetine puta.
Malon Trecka, Amerikanca, UN-ovog oficira pri misiji u Afganistanu, udavio je vlastitim rukama. „Unutarnja kontrola“ otkrila je kako je Malon bio odgovoran za „curenje“ informacija koje bi mogle pogodovati konkurentskom kartelu koji se nametao sa juga USA i Meksika. Abdullahu Ibn Larsaiju, jednom od talibanskih lidera, glava je odrubljena dok je pao bogu na sedždu. Abdullah je smatrao kako mu pripada više mjesto u piramidalnoj hijerarhiju narko biznisa već što mu je bilo dodjeljeno. Bio je kobno istrajan u takvom uvjerenju. Niz blagu padinu od nabitog pjeska i sitnog kamena, glava mu se s mjesta neočekivanog giljotiranja otkoturala među prve stabljike nepreglednog polja makova. Krvavi trag za njom bio je izraženiji od crvenila gusto razasutih cvjetova Papaver somniferuma.
Kostas je, već prema situaciji, ubijao prigušenim puškama, pištoljima, skalpelima, sjekirama, noževima… Ponekad, kao što je slučaj kod Malona, davio je vlastitim rukama.
Za „Vrh“, već dugi niz godina, Kostas je bio pouzdan izvršitelj naručenih ubistava. Honorar je primao u dolarima. Često je mijenjao formalni identitet i mjesto boravka. Trebao je odraditi svoj prvi evropski posao. Do sada je operirao na području Turske, Irana i Afganistana. Vodio je vlastiti opijumski rat bez da je izabrani neprijatelj znao za njegove pozicije, namjere ili način djelovanja. On nije birao neprijatelje, njegovi su neprijatelji vlastitom nepromišljenošću birali njega, a da za taj odabir nisu niti znali. Kao za konačan usud, zlu sudbinu ili koban, nepredvidiv slijed.
Prozor hotela u kojem je odsjeo gledao je na Chateau Rouge Barbes Rochechouart. Metroi su dolazili i odlazili. Mase ljudi su izlazile i ulazile u pretrpane vagone. U usporedbi sa većim gradovima jugozapadne Azije, gdje je obično boravio, Kostasu je Pariz u tom trenutku izgledao kao mravinjak, a mase ljudi u njemu kao vrijedni, dobro organizirani, tihi i brzi mravi koji neprekidno i robotski precizno obavljaju svoj posao. Jednog od tih mrava on će sutra morati zgaziti. Jedan od mrava iznevjerio je koloniju kojoj je i sam pripadao.
Ako se pita Kostasa, on nije ubica, najmanje ne beskrupulozni ubica. Naravno da jeste plaćenik, ali nije ubica, više se smatrao kao – čistač.
Neko se mora brinuti o funkcionalnosti i jedinstvu kartela. Vrlo bitne odluke presudne za efikasnost organizacije, pa i odluke o povremenim atentatima, donošene su na najvećem nivou. On nije bio sudac, čak niti porota, nije razmišljao o tomu da li nekog uistinu treba likvidirati ili ne. Težina i razložnost takvih odluka padala je na duše bossova. Narko svijet je bio u vječitom previranju. On je bio puki akter događaja koji će teći sa ili bez njegova učešća. Učešće je mogao naplatiti pozamašnom svotom novca, zbog neučešća, u fazi upletenosti u kojoj jeste već godinama, platio bi vlastitim životom. Mogućnost izbora nije postojala. Savjest je nepotreban i paralizirajući teret. Pri dnevnim aktivnostima Kostas se uspijevao osloboditi pritiska savjesti, ali noću, u vrijeme počinka, ljudi koje je ubio stravično bi defilovali pozornicama užasnih snova. Spodobe bez glava, spodobe s glavama. Blijedi, izmučeni likovi krvavih širom otvorenih očiju, s razvaljenim vilicama, iskeženim zubima. Nekad tihi, nekad bučni, nekad nepomični, nekad sa suludim, nepredvidivim, energičnim pokretima koji bi mu i u snu nanosili fizičku bol. Noću, strah se širio Kostasovim tijelom, paralizirajući ga. Danju, samo bi ga delikatnost i težina zadataka koji bi bili pred njim uspjevali održati u koncentraciji i usredetočenosti neophodnim za bilo kakvo funkcionisanje. U protivnom, napetost i ludilo pohodili bi njegov nervni sistem.
Ubijao je kako ne bi poludio.
Ubijao je kako ne bi bio ubijen.
*
1971, utorak, treći august, Pariz.
Svijetom vladaju kapital, totalitarni komunizam, vjerski fanatizam, novac i pohlepa.
Jutro.
Hotel.
Zadatak.
Čistač, ubica, noćna mora, hotelska soba, znoj, drhtavica.
Potraga. Bijeg. San. Java…
Svijet je poludio. Narkomanija, oružje, ratovi, nihilizam, mržnja.
On ne mrzi, on ubija. Jedni mrze ali ne ubijaju. Drugi i mrze i ubijaju.
Da li to nazire pakao?
Sav smisao življenja nije u novcu, kao što je ranije mislio.
Digao se iz kreveta. U znoju. Još jedna noćna mora je iza njega.
Poslije izvršenja zadatka, omami se opijumom, dovedu mu ženu. Žena mora biti dominantna. Želi da ga tuče, tuče, tuče, do boli, do mesa, do krvi i kosti.
Jednom će svemu doći kraj. Nada se da će ga ubiti prije već što izgubi razum.
Morao je ustati, istušurati se, koncentrisati.
Kafa i nikotin.
Svijež jutarnji zrak što je ulazio kroz otvoren prozor razbistrio mu je pogled.
Upalio je TV.
Direktan prijenos sletanja ljudske posade na Mjesec. Trznuo se. Još maloprije, dok je ispijao kafu, kroz prozor je gledao blijedi mjesec na jutarnjem nebu iznad Pariza.
„Nevjerovatno.!“ – pomislio je prije već što će izaći iz hotela u nepreglednu parišku gužvu ljudi i vozila. – „Neko će danas sletjeti na Mjesec, neko nekog ubiti, a neko će biti ubijen.“
Sve po zadatku.
*
Još dok Kostas nije stigao do Chateau Rouge Barbes Rochechouart, Houston je bio prisiljen prekinuti direktan prijenos slijetanja na Mjesec zbog misterioznog glasa koji je, odnekud iz svemira, sasvim nenadno prekrio zvaničnu frekvenciju misije Apollo 15 i ponavljao u etar:
“MARA RABBI ALLARDI DINI ENDAVOUR ESA COUNS ALIM.” … – što bi, prema nekim učenjacima koji su se poslije bavili ovom misterioznom, niotkud stiglom porukom, u slobodnom prevodu trebalo da glasi: KUDA IDEŠ ČOVJEČE, ZVIJEZDE PRIPADAJU JEDINO ISPRAVNIMA, MI VAS STALNO PRATIMO…
