Ustupljena fotografija
Posljednja poruka srebreničkog novinara Nihada Ćatića, odaslana u svijet 10. jula 1995. godine o “nestanku…” jednog naroda vraća nas ponovnom čitanju kultnog djela Milana Kundere “Kidnapovana Europa – tragedija zemalja Srednje Europe” (Paris, 1983)
Puka je koincidencija da je Kundera ovaj svoj neveliki esej započeo s posljednjim pozivom jednog mađarskog novinara koji u trenucima dok je ruska boljševička soldateska 15. novembra 1956. ulazila u Budimpeštu, šalje telefaks:
“Mi umiremo za Mađarsku. Mi umiremo za Europu.”
Danas, četiri decenije nakon objavljivanja ovog eseja koji je promijenio “mentalnu mapu” Europe, treba pokušati kritički valorizovati Kunderin rad baš u kontekstu riječi koje smo čuli od Nihada Ćatića “o nestajanju…” izgovorene u trenucima dok je Mladićeva soldateska istih mentalnih korijena poput one ruske, ulazila u Srebrenicu.
Da li bi Kundera napisao isti esej da je poslušao riječi Nihada Ćatića koji također, kao i mađarski novinar, govori u ime jednog “malog naroda” kojem prijeti “nestanak”.
Da li bi u poruci Nine Ćatića pronašao iste tonove tragedije, isti smisao ili, pak, ove dvije poruke za Kunderu bi nosile različiti smisao budući da dolaze iz dvije civilizacijski i kulturno vjerski različite sredine Srednje Europe.
Pogledajmo gdje se zapravo, susreću i gdje se po svom historijskom značenju i domašaju razdvajaju ove dvije poruke.
Obje poruke jednako su u Europi i na Zapadu ostale neshvaćene i pogrešno protumačene.
Poruka novinara iz Budimpešte protumačena je kao posljedica puke “smjene vlasti”, a poruka iz Srebrenice protumačena je kao rezultat “historijske prepirke i sukoba tri zaraćene strane”.
Nesumnjivo, da je Kundera ovdje bio pravi vizionar. Srebrenica je u potpunosti valorizovala njegove sumnje u sposobnost Europe da u trenucima velikih kriza ima snagu da raspozna poruke, bez obzira iz koje sredine dolazile, i da shvati njihov pravi smisao i posljedicu.
Kunderine frustracije prevashodno Europom kao i Zapadom nisu umanjene niti poslije ujedinjena Europe.
No, Kunderi se i danas mora priznati crta književnog genija gdje, kao niti jedan književnik ranije, piše o sudbini malih naroda Srednje Europe (zbog čega je baš izabrao poruku mađarskog novinara) i za koje kaže – “njihovo samo postojanje u svakom času povijesti može biti dovedeno u pitanje i to oni – znaju”.
Kunderin novinar iz Budimpešte i novinar iz Srebrenice stoje na istom razmeđu, šalju svoje poruke s granice između različitih svjetova i civilizacija.
Njihove poruke u sebi nose taj patos granice, doživljaj konačnice na kojoj nema kalkulisanja, na kojoj su sukobi ljudi uvijek borba na život i smrt. Kundera s pravom izdvaja glas novinara iz Budimpešte i kaže kako riječ izgovorena na granici nikada ne može biti ista kao riječ izrečena u središtu, na sigurnom, na poznatom.
Međutim, poruka Nihada Ćatić u sebi nosi nešto drugačiji duh i patos tragedije – njegova posljednja poruka je – poruka o “nestajanju…” dok je posljednja poruka mađarskog novinara – poruka o “umiranju…”.
Na ovom mjestu približavamo se onoj ključnoj razlici o suštini razumijevanja dvije tragedije – tragedije Srednje Europe i tragedije Srebrenice ili drugim riječima, dolazimo do same kompleksne biti i poruke Kunderinog djela.
Novinar iz Srebrenice očajnički pita “…ima li iko u svijetu da vidi nečuveni zločin…” a, novinar iz Budimpešte to ne pita jer zna da postoji Europa, jer je siguran gdje pripada, gdje je konačni smisao njegove žrtve, za što treba da “umire”.
Kundera u “tragediji Srednje Europe” kojim je 1983. godine najavio nastanak ujedinjene Europe, povratak “otete Europe” sebi govori jezikom utopijske nade koja se rađa u trenucima opšteg očaja i beznađa.
Na drugoj strani, samo četiri decenije kasnije, Nihad Ćatić je govorio nekim drugim jezikom koji se također, rađao u trenucima opšteg beznađa – jezikom nosioca prometejske vatre kojom raskriva “nečuveni zločin” i strahotu genocida i uništenja jednog malog naroda.
Zboga toga, poruka Nihada Nine Ćatića koja pokazuje mračni lik barbarogenija u povijesti zasniva drugačiju tragediju od tragedije kakvu je Kundera prepoznao kroz riječi “mađarskog novinara”.
Nihad Ćatić ne traga za “kunderijanskim” spasom u Europi. Ovaj bosanski novinar zna kako u ovakvom svijetu za njegov narod iz Srednje Europe ne postoji konačna garancija opstanka.
Ćatić za razliku od mađarskog novinara, raspršuje posljednje atome povjerenja u zakletvu svijeta “nikad više” i upravo zbog toga ne vjeruje u neku čvrstu političku sigurnost i zbog toga ne može niti blizu pomisliti na riječi koje ovaj novinar telefaksom šalje u svijet.
Ćatić je zbog krvavog povijesnog iskustva ubijeđen da se uvijek može ponoviti novi i još strašniji zločin. Njegove riječi otvaraju priču o jednoj drugoj, zaboravljenoj vrsti tragedije – iskorijenjivanju malih naroda sa tla Srednje Europe.
Ne postoje tragovi da je Kundera bilo što znao o Nihadu Ćatiću i njegovoj posljednjoj poruci od 10. jula 1995. godine.
Kundera nije ni mogao čuti glas Nihada Ćatića. Jer, on nikada nije mogao nadići granice autentičnog zapadno-kršćanskog pisca i pomjeriti pojam o svom djelu znatno dalje od baštine rimskog kršćanstva i transcendirati platformu Europe kao “ekskluzivnog kršćanskog kluba”.
Ovdje se kriju i pravi razlozi na Kunderino ćutanje o glasu iz malog slavenskog naroda Srednje Europe, kojoj se on toliko divio, koju je toliko idealizovao kao “carstvo kulture” i za koju ni sanjati nije mogao da će postati također “izvor fašizma” i neuvijenog rasnog prezira prema “Drugima”.
Da je imao snage povjerovati u radio poruku Nihada Ćatića tog kobnog 10. jula, Kundera bi posve sigurno, drugačije razmišljao o paradigmi ujedinjene Europe i paradigmi Srednje Europe kao “zavičaju svih velikih ideja”.
Kunderin uticaj i danas se u, dobroj mjeri, osjeća u politici nekih susjednih zemlja, posebno Mađarske, Hrvatske, Austrije… koje na tom osjećaju kulturne superiornosti, u koju ih je uvjeravao Kundera, gaje manje-više negativan čak i rasno nadmoćan odnos prema Bosni i Hercegovini.
(Milan Kundera je 1998. odlikovan od strane predsjednika Tuđmana najvišim odličjima, ali prema zabilješkama njegovog sagovornika Filipa Rotha to odličje Kundera nikada nije došao preuzeti).
Međutim, nesporno ostaje kako Kunderina “Tragedija Srednje Europe” pored svih njegovih zabluda i predrasuda posebno o Bosni i Hercegovini, Bošnjacima koje je ignorisao kao “Druge” i danas, međutim, inspiriše svojim zapažnjima i suočava nas za mnogo različitih pitanja u ovom rovitom i kompleksnom vremenu.
Osim pitanja koliko se Europa doista promijenila, mi također, postavljamo i druga, itekako važna pitanja:
Koliko Europa danas nakon 40 godina od Kunderinog epohalnog eseja ima sposobnosti i sluha da razumije opasne poruke koje dolaze iz na jednoj strani iz Bosne i Hercegovine i, na drugoj strani, one koje dolaze iz Budimpešte i još nekih centara Srednje Europe gdje se nalaze “Kunderini velikani i reformatori“, poput Orbana, koji izjavljuje kako su “dva miliona muslimana” problem.
Ujedinjena Europa u razumijevanju svog bića ne može se zadržavati na Kunderi, kao što to danas čini, samo zbog njegovih opservacija o “ruskom uticaju” i “demonima sa Istoka”.
Ne čini li se prilično rizičnim slijediti onog Kunderu koji posve nekritički, piše o “velikanima” iz Budimpešte, Beča, Varšave pa i Zagreba kao uzorima za neku novu “mentalnu mapu Europe”.
Zbog toga je toliko važno za našu budućnost ispravno razumijeti – koliko je tragedija Nihada Nine Ćatića iz 1995. godine dublja od tragedije mađarskog novinara iz 1956. godine.
Napomena: (Milan Kundera je preminuo 11. jula 2023. godine u 94. godini života)
