Piše: fra Drago Bojić, svjetlorijeci.ba
Ozbiljna politika se ne može graditi samo na političkom pragmatizmu, još manje na estetiziranom političkom verbalizmu koji ostavlja nejasnoće i sumnje, već prije svega na politici koja je jasna, dosljedno odgovorna i koja obvezuje
Još za vrijeme predsjedničke kampanje, hrvatski je predsjednik Ivo Josipović pobrao mnoge simpatije, jer se u njegovim predizbornim sučeljavanjima s protukandidatima dalo naslutiti da s njim dolazi jedna drugačija politika i u Hrvatskoj, ali i u regiji. To se kasnije i obistinilo, te je ubrzo postao cijenjen i uvažavan u čitavoj regiji. Posebno će ostati zapamćen njegov govor u Parlamentu Bosne i Hercegovine, u kojem je izrazio „duboko žaljenje“ zbog zabluda hrvatske politike devedesetih godina, ali i njegovi odlasci u Ahmiće, Križančeve selo i nešto kasnije u Sijekovac i Briševo, kako bi izrazio suosjećanje i hrvatskim i bošnjačkim i srpskim žrtvama.
Potom su uslijedili Josipovićevi česti susreti sa srpskim predsjednikom Tadićem, što je opet od većine i na ovim prostorima i u Europi prihvaćeno kao dobar znak i dobra politika, tako neophodna u cijeloj ovoj regiji, kako bi se prošlošću opterećeni međusobni odnosi relaksirali i započela jedna nova politika, od koje bi imala koristi čitava regija. Unatoč i ponekoj kritici, koja je dolazila uglavnom iz hrvatskih i hercegovačkih konzervativnih političkih i crkvenih krugova, hrvatski predsjednik je nastavio sa svojom „politikom suradnje i suosjećajnosti“ i u prvoj godini svoga predsjednikovanja napravio dosta dobrih poteza.
No, u posljednje vrijeme, Josipovićevi politički potezi sve češće izazivaju kontroverze pa i žučne rasprave, u kojima se Josipovića žestoko kritizira, ali u kojima i predsjednik uzvraća oštro, nervozno, pa i neprimjereno. Dio kritike smatra kako je Josipović posljednjih mjeseci negdje zagubio svoj politički kompas i osnovnu političku melodiju, te mu se predbacuje nekoliko spornih i nejasnih političkih poteza, od kojih ćemo u ovoj kratkoj analizi izdvojiti tri najčešće komentirana.
Najprije je koncem prošle godine Josipović posjetio Mostar, gdje mu se unatoč tome što ga je za vrijeme kampanje demonizirala, poklonila cijela Hercegovina – od političara i intelektualaca do predstavnika Crkve i udruga branitelja. Odlazak u Mostar ne bi uopće bio sporan, da taj posjet dotada omraženog hrvatskog predsjednika hercegovačka politika nije iskoristila u svoje svrhe – kao predsjednikovu prešutnu suglasnost za prije toga sporazumom najavljenu hadezeovsku entitetsku politiku. Nije naravno problem ni u tome što je Josipović razgovarao s predstavnicima hrvatske politike u BiH, ali jest problem što je to učinio u Mostaru, a ne u Sarajevu, i što se time zaobilaze bosanski Hrvati. Konačno, najspornije u svemu tome jest to što Josipović tom prigodom nije izrekao ni riječi kritike prema hercegovačkoj hercegbosanskoj politici.
Ubrzo nakon toga otišao je Josipović u Banju Luku, kako bi na dodikovski režiranoj paradi primio nagradu za osobu godine banjolučkih Nezavisnih novina. Nije naravno problem u tome što je Josipović dobio nagradu (on takvu nagradu – nagradu za doprinos miru u regiji zasigurno zaslužuje!) ali jest problem kad mu tu nagradu dodjeljuje režimski i etički diskvalificirani medij. Nije sporno ni to što se Josipović susreće i s republičko-srpskim političarima (razgovori nemaju alternativu!), ali zabrinjava što u njegovoj novoj pravednosti i novoj politici nema ni riječi kritike prema Dodiku i njegovoj politici. Štoviše, Josipovićeve izjave kako je Dodik „ispunio sve što je obećao“, djeluju cinično i vrijeđaju nesrpsko stanovništvo u RS-u.
Konačno, njegove najnovije zbunjujuće izjave o trećem entitetu i „neizravno“ uplitanje u proces formiranja vlasti u BiH, dodatno dolijevaju ulje na užarenu i kompleksnu postizbornu političku sapunicu. U svakom slučaju, hrvatski predsjednik bi trebao bit precizniji u svojim porukama i jasnije se odrediti prema Bosni i Hercegovini, inače će njegova nova pravednost i nova politika i neki neosporno dobri potezi u nastojanju oko regionalne suradnje ostati u sjeni nejasnih i disonantnih političkih poteza. Ozbiljna politika ne može se graditi samo na političkom pragmatizmu, još manje na estetiziranom političkom verbalizmu koji ostavlja nejasnoće i sumnje, već prije svega na politici koja je jasna, dosljedno odgovorna i koja obvezuje.
