Foto: Getty Images
Grad je izgledao moćno, ispod planine. Tu su prvi doseljenici dolazili tragajući za zlatom, kopali ne bi li našli svoj grumen (eng. nugget) zlata. A vlasnici ove NBA franšize pronašli su najsjajniji košarkaški grumen hiljadama kilometara dalje, na istoku, u tom Somboru. Nikola Jokić je nakon svega rekao: ”Posao je gotov, sada možemo kući”. Ta vojvođanska hladnokrvnost, ravničarka nonšalantnost, dječačka zaigranost i mogućnost da u doigravanju budete najbolji u sve tri ključne statističke kategorije (koševi, asistencije i skokovi) kao niko prije vas u najboljoj košarkaškoj ligi na svijetu, Nikolu Jokića odvela je u pjesmu, u kojoj je i – u tom Denveru, svega na volju.
Piše: Amer Obradović
Svi mi koji smo preživjeli rat, valjda, razmišljamo šta bi bilo da ga – đavo ga i odnio – nije bilo. Pa vraćamo sat unazad, misleći da bi nam životi izgledali drugačije, da bi uglavnom bili bolji, ali to su okviri mladosti, jer mozak izvodi operaciju kojom potiskuje ono loše. Uvijek sam žalio što sam u ratu izgubio sve brojeve magazina Koš koji su ostali na vrhu ormara u mojoj sobi. Na zidovima te sobe bili su posteri Earvina Magica Johnsona, Denisa Rodmana i Charlesa Barkleyja. Osamdesetih, mi smo u Hercegovini mogli ”hvatati” signal Televizije Zagreb sa Biokova. Na njenom drugom kanalu mogla se gledati i NBA košarka. Malo ljudi zna da je prve prenose NBA lige radio Vladimir Drobnjak, koji je u to doba bio dopisnik Vjesnika iz New Yorka. Poslije je Drobnjak postao diplomata, sjajni lobista i glavni pregovarač Hrvatske sa Evropskom unijom. To je bilo vrijeme u kojem Michael Jordan još nije bio uzeo maha, a glavni dueli su bili između LA Lakersa i Bostona Celticsa koje je, po mnogima, vodio najbolji bijeli igrač Larry Bird. Bilo je nakon Birda još ”bijelih” majstora, od Dražena Petrovića, Dirka Nowitzkog, Stevea Nasha, Tonija Kukoča, Johna Stocktona, Manu Ginobilija, ili Arvydasa Sabonisa, ali, kako reče pjesma Zabranjenog pušenja, niko nikad nije znao harmoniku svirat’ kao veliki Nikola, Nikola ”Dirka” naš.
Jest onaj dobri snajperista iz Dallasa, Dirk, uzeo MVP titulu kao prvi Evropljanin, jest je dva puta uzeo i Grk Giannis Antetokounmpo, no niko nije imao brojke kao Jokić. Statistika njegovog ovogodišnjeg playoffa je fascinantna. On je sve NBA zvijezde, od Devina Bookera, pa do Stepha Curryja i do samog ”kralja” LeBrona Jamesa strpao u padže. Dobro, imao je i svog Sanchu Pansu, Jamala Murraya, čovjeka koji je uz Jokića vukao Nuggetse do prve titule. U finalu im ništa nije mogao ni vjerovatno najbolji NBA trener Erik Spoelstra, niti jalijaš koji voli country, Jimmy Butler – promašio je sve ključne koševe u zadnjoj utakmici što je netipično za njega jer najbolje igra kada treba. Sve odbrane protiv Jokića su pale u vodu, a one trice koje je u stepbacku s leđa ubacio preko Anthonyja Obrve Davisa mene su ponovo vratile u vrijeme Larryja Birda i njegovog nevjerovatnog šuterskog dara. Bird je imao taj specifičan šut, teško branjiv, sa loptom iza glave, što je teško ko mogao blokirati. Bio je i prgav igrač, ali je znao pružiti ruku i priznati velike – tako je nakon tekme u Gardenu, kada je Michael Jordan zabio 63 poena, rekao: ”Mislim da se večeras Bog maskirao u košarkaša.”
Šut koji je trade-mark Nikole Jokića zovu Sombor Shuffle. To je potez koji se često poredi onim što je radio Nowitzki. Takvi šutevi, koji se često iznuđeni, jer se čini da je odbrana poduzela sve moguće mjere, jednostavno dižu navijače na noge, jer tu ne pomaže voda majko, ni ljekari, ni travari… Zahvaljujući tom šutu i njegovom autoru, grad u Bačkoj koji se nalazi na dnu bazena nekadašnjeg Panonskog mora, postao je planetarno poznat. I ima još jedna caka koja se veže uz Nikolu – on je 7. februara 2011. godine na svom FB profilu postavio status: ”Oće li neko na basket”. Na taj status, niko mu nije odgovorio. Bio je bucmast, volio je burek i gazirane sokove i izbjegavao je treninge. Ali nije odustajao i sinoć je proglašen za najboljeg košarkaša planete. Sinoć je njegove Denver Nuggetse doveo do prve NBA titule i tako se upisao u vječnost. Taj mali bucmasti koji, valjda, još uvijek voli burek proglašen je MVP-jem doigravanja, što je uvijek važnije nego što je to ona sezonska titula koju je ove godine dobio Philadelphijin centar Joel Embiid. I još mi je nešto drago vezano uz Jokića – nisam od njega nikada čuo nikakav nacionalizam, mada su ga često u tu rabotu gurali. On bi srpskim nacionalistima bio idealna karata, Joker, ali Jokić dolazi iz druge pjesme. On voli salaš, konje i da pije pivo ispred granapa negdje u Somboru, o kojem pjeva Zvonko Bogdan.
Desetak godina nakon što su stradali košarkaški heroji koji su visili na posterima na zidu moje sobe, put me odveo u Denver, grad podno Rocky planina (Stjenjaka) u državi Kolorado. Grad je izgledao moćno, ispod planine. Tu su prvi doseljenici dolazili tragajući za zlatom, kopali ne bi li našli svoj grumen (eng. nugget) zlata. A vlasnici ove NBA franšize pronašli su najsjajniji košarkaški grumen hiljadama kilometara dalje, na istoku, u tom Somboru. Nikola Jokić je nakon svega rekao: ”Posao je gotov, sada možemo kući”. Ta vojvođanska hladnokrvnost, ravničarka nonšalantnost, dječačka zaigranost i mogućnost da u doigravanju budete najbolji u sve tri ključne statističke kategorije (koševi, asistencije i skokovi) kao niko prije vas u najboljoj košarkaškoj ligi na svijetu, Nikolu Jokića odvela je u pjesmu, u kojoj je i – u tom Denveru, svega na volju. Za koji dan, trenutno najbolji košarkaš planete će upregnuti konje, sjesti u kočiju i nasmijati se. Jer s takvom lakoćom niko nikad pokorio NBA ligu.
