Julia Saldenholz u razrušenom Mostaru/foto: SHL arhiv
Pisati o humanitarnim podvizima u prošlosti iz današnjeg vremena često može biti patetično, obojeno podvizima međunarodnih aktera koji utjelovljeni u međunarodnim agencijama imaju jasan mandat, imaju zastavu ali nemaju ljudsko lice. Rijetko pišemo o podvizima grupa pojedinaca koji nemaju nikakav mandat, za zastave vjerojatno nisu ni čuli, ali imaju ljudsko lice. Ti pojedinci koji se udružuju i djeluju bez motiva sticanja ugovora o radu, plaće za učinjeno i plaćenog dodatka za boravak u zoni rizika, često promiču pažnji. Vjerojatno zato jer nemaju interes da budu viđeni na salonskim besjedama o humanitarnoj pomoći.
Ovo je priča o neorganizirano-organiziranoj grupi srednjoškolaca. Donekle podsjeća na solidarnost ispričanu u Vlaku u snijegu, prijateljstvo ispričano u Družbi Pere Kvržice, ili po propitivanju vrijednosti ispričanu u Junacima Pavlove ulice.
Kada sam prvi put čula priču o mladim ljudima koji su samoinicijativno došli (u rat) u BiH, bila sam istinski ganuta. Priča počinje u isto vrijeme na sjeveru i na jugu Njemačke 1992./1993. godine. Djeca, srednjoškolci osnovali su organizaciju Schüler Helfen Leben (Učenici pomažu život) kako bi mogli pomagati djeci, mladima, svojim vršnjacima, u zaraćenim zemljama bivše Jugoslavije.
Gledajući izvještaje s TV ekrana o stanju u Bosni i Hercegovini, osjetili su da ne mogu ostati ravnodušni te su se okupili i pokrenuli akciju prikupljanja pomoći za BiH. Nisu ostali samo na tome. U jednom trenutku odlučili su da žele biti u direktnom kontaktu s ugroženim mladim ljudima. Od 1994. pa nadalje oni dolaze u grupama kao mladi volonteri u naše gradove. Sebastian, Julia, Frederik, Christian, samo su neki od njih.
Ovo je priča djece koja pomažu djeci. Djece koja pomažu život.
Julia Saldenholz danas je televizijska novinarka na Norddeutschen Rundfunks, gdje radi kao urednica političkog dokumentarnog programa. Rat u bivšoj Jugoslaviji bio joj je prvi rat kojeg je bila svjesna. Kada je vidjela šta se događa u našoj zemlji shvatila je da mora nešto napraviti kako bi pomogla. Nije mogla ostati ravnodušna, iako je imala mnogo prepreka da stigne do svog cilja.
“To je bilo vrijeme u kojem sam se sve više interesirala za politiku. U svojoj školi sam osnovala školske novine te zajedno sa Sebastianom Fischerom školske novine za čitavu Sjevernu Njemačku. Kada sam vidjela užasne vijesti koje su dan za danom pristizale s Balkana, veoma brzo sam shvatila da moramo napraviti nešto! To je bilo vrijeme kada smo mislili da možemo postići sve. Bili smo dovoljno mladi da mislimo da možemo promijeniti svijet. Kada su nas đaci iz Bad Kreuznacha – malog gradića na jugu Njemačke – kontaktirali i pitali želimo li im se pridružiti kako bi pomogli djeci i mladima s Balkana, nismo puno razmišljali o tome nego smo se bacili na posao.”
Julia naglašava da su upravo školske novine bile savršen alat za postizanje cilja a to je bilo prikupljanje novčanih sredstava za pomoć.
“Naše novoosnovane školske novine bile su savršene za to: mogli smo dosegnuti do desetine hiljada učenika u Sjevernoj Njemačkoj. Kampanja je glasila “Doniraj marku od svog džeparca” – i mnogi, mnogi učenici su to i uradili. To je bila početna tačka SHL-a u Sjevernoj Njemačkoj. Nekako i tačka s koje nema povratka.”
Kampanja za Bosnu i Hercegovinu
Na putu prema Bosni i Hercegovini volonteri su se susretali s neizmjernim birokratskim preprekama. Kažu, da su znali da će biti tako komplicirano možda bi čak i odustali. Prvo su odlazili u izbjegličke kampove u Hrvatskoj gdje su djeci i mladima donosili ono što im je bilo potrebno a da nije voda i hrana.
“Pomogli smo u osnivanju škola, radionica, vrtića u izbjegličkim centrima. Sama činjenica da mladi Nijemci dolaze i raspituju se kako mogu pomoći dalo je mladim ljudima nadu. Nadu da ih svijet nije zaboravio – da život ide dalje. Veoma brzo smo shvatili, iako su odjeća i hrana veoma važni, mladi ljudi su trebali perspektivu.”
Ubrzo nakon toga su odlazili dublje u ratnu zonu. Preko Zagreba, Splita, Metkovića pa u Mostar. Bezbroj kontrolnih tačaka. S jedne na drugu stranu grada Mostara mogli su prelaziti samo stranci i to s Plavom kartom UN-a.
Moji vršnjaci su ratovali
Julia u Mostar dolazi u junu 1995. godine i u ovom gradu ostaje do oktobra 1996. godine. Prisjeća se šoka nakon ulaska u ratni Mostar.
“Kada sam došla u Mostar imala sam samo 19 godina. Sjećam se ulaska u jednu školu u Mostaru koja je bila direktno na liniji. Na tabli su još uvijek bili ispisani matematički zadaci. Ta djeca su išla normalno u školu, kao i ja, sve dok odjednom rat nije počeo i uništio normalan život, njihovo djetinjstvo. Ali šta su zgrade u poređenju s ljudima koje sam upoznala. Rat je destruktivan. Bez obzira tko pobijedi na kraju – svi izgube. Svaka žrtva u ratu vodi prema mržnji i novim žrtvama u budućnosti. Upoznala sam svoje vršnjake koji su se tek vratili s fronta. Nakon nekog vremena mnogi su mi počeli pričati o stvarima koje su iskusili. Jedan prijatelj mi je rekao kako je ubio drugog vojnika. Objašnjavao mi je to iznova i opet. Još uvijek pamtim svaki detalj. Teško je nositi se s tim kada imaš 19, ali, kako se ljudi koji moraju ići u rat, mogu nositi s tim. Bili su moji vršnjaci.”
Julia sa prijateljima u kafe baru Jazz, Istočni Mostar
O radu fondacije SHL u ratnoj Bosni i Hercegovini sačuvana je možda poneka informacija negdje po arhivima obnovljenih škola i vrtića.
Samo u Mostaru, SHL fondacija, za vrijeme rata, sa svojim volonterima je renovirala osnovnu školu VII u Donjoj Mahali, vrtić u Blagaju, vrtiće u zapadnom i istočnom Mostaru. Pomogli su i mladim ljudima da osnuju organizaciju “Apeiron”. Volonteri koji su djelovali za SHL tada nisu željeli surađivati s “odraslima” niti svoje skupljene novce proslijeđivati nekim stranim organizacijama. Mislili su da bi najvećim dijelom novac otišao uglavnom za troškove administriranja poslova. Ljudi kojima su pomagali uglavnom su bili sretni što ih vide, neki skeptični a mnogi oprezni.
Ploča s natpisom o obnovljenom vrtiću Jasmin u Mostaru
“Kada bi se oglasila sirena mene bi prvo stavili ispod stola. Za moje prijatelje iz Mostara ja sam bila više od osobe koja je radila za humanitarnu organizaciju. Shvaćali su da moj posao nije da zaradim novac. Osjećala sam se zaštićeno kraj njih.”
Julia je govorila i o svom privatnom životu u ratnom Mostaru. “Mnogo vremena sam provodila sa Sašom Oručević, koji je za mene tada bio najvažnija osoba. Ljubav koju je osjećao prema Mostaru je prenio na mene tako da sam i ja počela gledati Mostar njegovim očima. Shvatila sam koliko su ljudi propatili i koliko su toga prošli tako mladi. Družila sam se dosta s pojedinim članovima Mostar Selection Banda. Oni su napisali pjesmu “Stari moj” koja je bila nešto kao himna u to vrijeme. SHL je podržao njihov koncert u Mostaru. Imala sam prijatelje na obje strane grada. Govorila sam jednima o drugima i jednog dana kad su se granice otvorile mogla sam ugovoriti sastanak sa svojim prijateljima s obje strane. Svi smo se plašili u početku – jedan od njih se borio na hrvatskoj strani a drugi na bosanskoj. Sjedili smo na mom balkonu koji je gledao na Bulevar – bivšu prvu liniju – a koji je imao veliku rupu od granate u zidu, i pili smo pivo. Obojica su saznali da su se borili u blizini i vjerojatno pokušali ubiti jedan drugog u nekom trenutku. Pomalo sam se plašila kako će ova noć završiti, ali kasnije su zajedno pjevali himnu Jugoslavije i složili se u činjenici da je rat sranje te da ljudi koji žele ratovati bi trebali otići negdje daleko, na drugu planetu.”
Koncert Mostar Selection Banda u Mostaru
Mladi, hrabri ljudi koji su iz svojih domova odlazili u nepoznato, u rat, sa samo 18-19 godina za svoje roditelje nisu bili tako hrabri. Dapače, radili su sve kako bi ih zaustavili, prisjeća se Julia.
“Moji roditelji nisu bili sretni kada su čuli za moje planove. Željeli su da idem na fakultet. Nisam iz bogate obitelji i bili su zabrinuti da ću prekasno krenuti s daljnjim školovanjem i da neću naći posao. Uradili su puno toga kako bih otkazala svoje planove da idem u Mostar ali ja sam bila dovoljno zrela da donesem svoju odluku. Sada kada sam i ja postala majka mogu razumjeti da su se plašili. Nije bilo mobilnih telefona u to vrijeme, ni mailovi nisu bili tako česti. Bilo je teško ostati u kontaktu.”
Mnogi mladi Mostarci su upoznali Juliju kao i ostale volontere za vrijeme njihovog boravka u tom gradu. Čak i tada shvaćali su njihovu ulogu i cijenili njihovu solidarnost i spremnost da pomognu tada sasvim nepoznatim ljudima. Jedan od njih je i mostarski glumac Saša Oručević koji se prisjetio tih dana 1995. godine. „Juliju sam upoznao po njenom dolasku u, još uvijek ratni, Mostar, 1995. godine. Tokom cijelog rata imao sam kontakte sa strancima, pripadnicima UNPROFOR-a, raznim humanitarcima koji su dolazili u opkoljeni Mostar da pomognu (doktori bez granica, Sirious Road Trip itd). U tim kontaktima mi je pomagalo poznavanje engleskog jezika i činjenica da sam se nalazio u samoj žiži dešavanja, sa svojim prijateljima, te da smo im bili jako interesantni, obzirom da smo se pokušavali baviti umjetnošću u tim uslovima (svirke sa Mo Army bandom i gluma u Teatru mladih). Bila je to ljubav na prvi pogled. Romantično.“
Dolazak mladih ljudi za Sašu je značilo puno. Davali su nadu i snagu, kaže. „Puno su riskirali samim dolaskom u zonu ratnih dejstava. Da li je bila hrabrost ili ludost? Ne znam. I jedno i drugo, ali sigurno i plemenitost i humanost, prije svega. Prvi put, nakon primirja sam s Juliom prešao na zapadnu stranu grada u vozilu UNHCR-a, prije slobode kretanja, a istim me je prošvercovala na more. Sada to zvuči banalno, tada je bila velika avantura.“
S Fondacijom SHL Saša je surađivao 2001. godine. „Te 2001. sam radio svoju samostalnu diplomsku predstavu. Kako sam odlučio da se vratim, radim i živim u rodnom Mostaru, diplomsku predstavu sam postavio u Narodnom pozorištu u Mostaru. Pozorište je tada bilo u jadnom stanju. Posljedice rata su bile ogromne. Aplicirao sam s projektom i dobio sredstva za svoj diplomski projekat. Diplomirao sam predstavom “Nije bila peta, bila je deveta”, talijanskog autora Alda Nicolaia, a taj projekat je te godine proglašen za najuspješniji SHL projekat. Uvijek ću se sa zahvalnošću sjetiti organizacije, mladih hrabrih ljudi i svega što su uradili za nas i našu zemlju u trenucima kada je to zaista bilo potrebno.“
Od kontejnera do knjižnice
Valentina Mindoljević, radila je kao volonterka u organizaciji Suncokret u Hrvatskoj te se od 1995. godine uključuje u aktivno humanitarno djelovanje u Mostaru, BiH.
Valentina opisuje svoje prve susrete s mladim tinejdžerima koji su iz Njemačke došli da se solidariziraju s ugroženim vršnjacima. “Mi kao humanitarni radnici imali smo potvrdu od IPTF-a pa smo mogli ići i na jednu i na drugu stranu Mostara. Mislim da sam tada upoznala Sebastiana. Preko puta ASF-a je sadašnja Prometna škola i u to vrijeme (proljeće) 1995. Sebastian je krenuo s jednim projektom SHL-a a to je bilo otvaranje male knjižnice u Fejićevoj. Već je situacija bila malo mirnija, nije bilo toliko pucanja. Tu je bila i jedna gospođa iz Stoca, koja je bila izbjeglica. Ona je u Stocu bila bibliotekarka i skupa sa Sebastianom je bila ideja da se u tom prostoru otvori mala biblioteka. Sebastian je radio na tome da se naprave police za knjige. On je, uz SHL opremio tu prostoriju da bude biblioteka i pomagao je toj gospođi da se to sve pokrene. Sebastian je bio baš dijete. Izgledao je tako. Mlad, duga plava kosa u repu.”
Oformiti biblioteku 1995. u razrušenom Mostaru bila je ujedno hrabra i luda ideja. Na trenutak pomisliš pa tko će čitati bilo šta u takvom stanju. Ima li se šta pročitati? Jesu li se knjigama na tren grijale hladne sobe ili su ipak sačuvane.
“Sjećam se jednog mladića plave duge kose. Mislim da je imao plave oči. Pomagao nam je oko biblioteke. Neke organizacije su nam davale platna da sakrijemo rupe koje su bile u prostorijama kina. Bilo je dosta stranaca tada u Mostaru. Bilo je dosta i stranih knjiga. Ljudi su prelazili na onu stranu i nosili naramke knjiga na ćirilici od Dostojevskog, Tolstoja i drugih. Pored kontejnera su ih pronalazili i donosili nama. Mi smo sve primali.”, prisjetila se Sadeta Marić Ćišić, bibliotekarka koja je u razrušenom bivšem kinu Zvijezda u Fejićevoj ulici u Mostaru, oformila prvu (poslije)ratnu biblioteku. Biblioteka je otvorena 02.03.1995. godine.
Paketi pomoći koji su dolazili od Fondacije SHL
“Mene i moju prijateljicu je Sebastian učio da vozimo. Mi smo tada bile klinke koje su tek trebale učiti voziti za polaganje i Sebastian nam je pokazao kako ćemo. Vozili smo jednom čak i do Blata.” Kristina Ćorić sjeća se 1995. godine i mladih volontera koji su dolazili u Mostar.
“Prošlo je puno godina, mnogi su otišli iz BiH, nekih više nema. Nama je bila veoma bitna njihova podrška jer su se mnogi mladi ljudi kojima su volonteri pružali podršku i solidarisali se, napravili nešto od svog života, postali su nešto.”
Kristina Ćorić bila je u jednoj od prvih NVO u Mostaru Mladi Most (koju je 1994. osnovao njemački ASF). Kristina se prisjeća druženja s mladim volonterima i šta je to za njih tada značilo.
“Sjećam se dobro i Frederik Lassena zvanog Frega. Bili smo smješteni u kući Danila Pravice u Šantićevoj ulici, a u jednom periodu su nam susjedi bili volonteri iz SHL-a. U vrijeme kada smo se družili nije još postojao Abrašević, već je to bio Mladi most, sjeme iz kojeg je mnogo toga krenulo i Sebastian i Frederik, a možda i drugi kojih se ne sjećam dobro, bili su redovni na druženju s mladima i drugim stranim volonterima. SHL je tada radio na pomoći vrtićima i školama i svega su se nagledali, ne samo u Mostaru nego i u drugim krajevima.”
Druženja i lijepe uspomene koje su ostale u sjećanjima volontera ali i onih koji su ih upoznali nostalgično se spominju u ponekim osobnim prepiskama, viber ili whatsapp porukama. Neki su ostali u kontaktu, neki su otišli iz svojih domova i nisu se nikad vratili a neki se ne žele sjećati tog perioda svog života. Lijepe uspomene koje nam ostaju nakon turobnih vremena ponekad djeluju tako nestvarno. Kao da se nisu ni dogodile. Volonterka Julia Saldenholz smatra da je njena odluka bila vrijedna i značajna te je ostavila veliki, neizbrisivi trag u njenom životu. Iako se moglo dogoditi mnogo toga ružnijeg i goreg, osjećaj da ste progovorili i zaista uradili nešto konkretno za ugrožene ljude, čini vas ponosnim.
“Moji bosanski prijatelji uvijek su koristili svoje nadimke, a ne imena iz ličnih dokumenata: Toca, Sara, Pero, Mara, Krempi, Aida, Alen, Miro… Zbog toga najviše žalim jer mi ih je sada teško pronaći i kontaktirati. Odluka da odem u Mostar je bila jedna od najboljih u mom životu. Došla sam u Mostar da pomognem ali sam u stvari stekla mnoga vrijedna iskustva – još uvijek sam zahvalna zbog njih. Zbog toga bih to uradila opet. U to nema sumnje. Volim Mostar – i uvijek ću imati posebnu vezu s gradom i njegovim stanovnicima. Nadam se da će mir biti zauvijek – ali u slučaju da ne bude: doći ću i pomoći opet.”
Fondacija Schüler Helfen Leben je prošla svoj razvojni put kroz tri faze od humanitarnog djelovanja preko obnove i rekonstrukcije do osnaživanja mladih ljudi kroz obrazovne programe i projekte podrške, obuhvaćajući preko 25 000 mladih ljudi iz cijele BiH. Fondacija i dalje pruža prostor mladima u kojem mogu učiti, raditi i napredovati kako bi svojim angažmanom doprinijeli promjeni u društvu. Kroz svoje programe, edukacije mladih kao i neizostavne primjere iz stvarnog života koji su i temeljne vrijednosti ove fondacije, mladi iz prve ruke mogu uočiti prave i istinske vrijednosti slobodnog društva.
Julia ih se i dalje pridržava.
“Želim poručiti svim mladim ljudima: uključite se! Preuzmite odgovornost! Sadašnjost i budućnost pripada vama. Ne dozvolite da ih okarakterizira mržnja i nasilje. Budite oprezni i nemojte pasti na propagandu i lažne vijesti. Ostanite iskreni prema sebi. Možete napraviti veliku promjenu ako se udružite i ustanete za dobro. SHL pokazuje šta djeca i mladi mogu postignuti. I vi to isto možete!”
